Nismo džaba klali !
 |
Otvori blog |  |
Esellamu aleikum
Prije par dana slavila se jubilarna dvadestogodišnjica RS-a (Reicha Šumskoga). Na toj izvrnutoj manifestaciji Predsjednik Šumski govorio kako je i zašto se sklepao RS. I sve naopako izbiflao. Nigdje genocida, nigdje konc-logora, strijeljanja, protjerivanja, silovanja, otimačina, naci-četnika… Ispade RS raj šumski na (tuđoj) zemlji. Isticao je predsjednik dotični „legitimitet i legalitet“ RS-a te kako mu je Reich stvoren „plebiscitarnom voljom srpskog naroda i na miran način“. A ono okolo i usput sve kao bio samo oslobodilački rat (Miletu usput i brat), volja istoga naroda i bogova šumskih. Trebalo Lebensrauma za Otadžbinu, onakvu kakva je samo postojala i još (po)stoji u usijanim šumskim glavama ala Dodik i kranijumima haških sužnjeva poput Lukića i inih – pa se malo klalo, malo silovalo, a ponajviše strijeljalo i u masovne grobnice zatrpavalo
Ima jedna zajebana knjiga, Otadžbina se zove; otac je njen, što bi rekao Marko Vešović. Naježiš se kad je čitaš. A kad se načitaš, onda se noću boriš s grozomorama, bježiš ispred šmajsera, a sve kulminira kad ti bradate spodobe s isukanim kamama sjednu na prsa, krevelje se i pušu ti u lice. Hoće te glave kutarisati, pa je l’ boga! Prepoznaješ ih iz Neretve, Sutjeske, Užičke Republike... A, što je najgore, Save Kovačevića, Prleta, Valtera... nigdje ni za lijeka. A, jasno ti je, čak i u snu, da se ovako ružne stvari ne mogu više dešavati u stvarnosti, pa se nekako izboriš sam i jedva čekaš da se probudiš i s prvim udahom normalnosti poredaš sve po spisku tom bolesnom umu, Robert Harris se zove, koji ništa izvrnutije od ove knjige nije mogao smisliti i napisati. Naime, u toj strašno zajebanoj knjizi, nacisti su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, pa se sad kurče, iživljavaju, vladaju Evropom, a u jubilarnoj 1964. godini, dvadeset godina nakon pobjede Trećeg Reicha, Führer, glavom i brkom, proslavlja svoj 75. rođendan! U toj knjizi, mjesta konc-logora i ostalih gublišta su ostala neobilježena a Auschwitz je davno razmontiran. Nacistička verzija opravdanosti rata i Holokausta je prihvaćena i jedina dozvoljena istina; kao radilo se o volji arijevskog naroda, potrebi za Lebensraumom i da se svijet uredi onako kako je ‘umjetnik’ Hićo zamislio. Praktični Ameri su, u ovoj alternativnoj historiji, prihvatili naciste kao pobjednike i ravnopravne vojno-političke partnere... I da vas ne davim više; ne napisalo se i ne desilo nikome. Ni u snu!
Ali pazi sad ovog déjà vua, ovih paralela, i ovog povijesnog zajeba! Spomenuta knjiga je ugledala svjetlost dana 1992. godine, baš kad se raznokalibarskim oruđima i oružjima počela pisati alternativna historija jedne druge Otadžbine (otac je otadžbinski, onaj u Haagu). Međutim, dok se u Harrisovoj Otadžbini radilo o dobroj fikciji, u drugoj se verziji sve dešavalo u stvarnosti. I, što je najgore, ne prestaje se dešavati. Fašisti i razni nedotučeni recidivi i ideologije iz Drugog svjetskog rata trijumfiraju slaveći svoje pobjede baš poput nacista u grozomornom romanu. Eto, prije par dana slavila se jubilarna dvadestogodišnjica RS-a (Reicha Šumskoga). Na toj izvrnutoj manifestaciji Predsjednik Šumski govorio kako je i zašto se sklepao RS. I sve naopako izbiflao. Nigdje genocida, nigdje konc-logora, strijeljanja, protjerivanja, silovanja, otimačina, naci-četnika… Ispade RS raj šumski na (tuđoj) zemlji. Isticao je predsjednik dotični „legitimitet i legalitet“ RS-a te kako mu je Reich stvoren „plebiscitarnom voljom srpskog naroda i na miran način“. A ono okolo i usput sve kao bio samo oslobodilački rat (Miletu usput i brat), volja istoga naroda i bogova šumskih. Trebalo Lebensrauma za Otadžbinu, onakvu kakva je samo postojala i još (po)stoji u usijanim šumskim glavama ala Dodik i kranijumima haških sužnjeva poput Lukića i inih – pa se malo klalo, malo silovalo, a ponajviše strijeljalo i u masovne grobnice zatrpavalo.
Onda još Vođa (oksi)moronski izjavi kako mu je u Reich ugrađena „vjekovna borba srpskog naroda protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Reče i ostade živ, ni brk mu pobjednički trijumfalno ne zaigra! A svi znamo da je trebao reći da su temelji RS-a: tiranija, zlo, fašizam i nacizam. Simple as that. Još je domaćin Mile, kako bi još više zamaglio stvarnost, naredio da se pusti naučno-fantastični film o projiciranoj budućnosti RS-a, a puno bi važnije bilo da je na spomenutoj akademiji razvlačenja pameti, posvetio svaku minutu nijemim refleksijama na prošlost rajha svojega. U tim refleksijama bi se moralo prisjetiti neobilježenih mjesta konc-logora Manjača, Keraterm, Trnopolje, Batković, Sušica, kao i razmontirane i privatizirane tvornice smrti Omarske. Morala bi se spomenuti Kristalnacht kada je, usred RS prijestolice, u zrak odletio zaštićeni kulturni spomenik Ferhadija, kao i sve druge kristalne noći u kojima je nestalo oko 1000 sakralnih i kulturnih objekata diljem Reicha Šumskoga.
Iako je ovo sve dobro znano, upamćeno, uslikano i zapisano, izgleda da se i istina mora ponavljati – jer čak i notorni lažovi poput Vožda Mileta počinju vjerovati u svoje sopstvene laži nakon što ih non-stop ponavljaju drugima. Zato, da ne bi laži postale alternativne istine, ponovit ću neke forenzički i sudski potvrđene fakte o kojima neću prestati pisati dok god se ne probudim u normalnom svijetu u kojem neće biti Reicha Šumskog i svega naopakog čega u stvarnosti ne bi smjelo biti, a i u snu je viška.
A govorim jer nemam prava na šutnju. Naime, i moje je rodno mjesto i kosti su moje rodbine uzidani u temelje Dodikovog Reicha. Štaviše, moj zavičaj, s civilizacijskim kontinuitetom dugim dva milenija, kako to nedavno lijepo opisa Zoran Bibanović, postao je sinonim za smrt i prvi čin genocida na evropskom tlu nakon Trećeg Reicha i Holokausta. Da Miletu i njegovim VIP gostima osvježim pamćenje, tamo je na gubilištima, stadionima, poligonima i u skladištima, unaprijed pripremljenim za tu svrhu a po nalagu vojnog i političkog vrha RS-a, sistematski postrijeljano preko 8000 muškaraca i dječaka. Sve je bilo pripremljeno unaprijed i planski: svi ljudski i materijalni resursi neophodni za izvođenje jednog tako velikog pokolja. U taj detaljni plan ušlo je i 8.000 poveza za oči, isto toliko komada žice za vezivanje ruku žrtvama, stotine hiljada metaka, oko stotinu autobusa, desetine buldožera, nekoliko praznih stadiona i oko 2.000 odmornih i voljnih dželata. Trebalo je pet dana da se pobije 8.372 ljudi; dželati su morali da rade danonoćno da bi obavili „posao“. Bilo je to fizički naporno za one koji su oduzimali život tolikom broju ljudi, prsti su ih boljeli od pritiskanja okidača na njihovim vrelim kalašnjikovima. Dražen Erdemović, jedan od onih koji su „radili“ prekovremeno tokom tih pet julskih dana, učestvovao je u ubijanju 20 punih autobusa ljudi iz Srebrenice. Kasnije je svjedočio pred haškim tribunalom: „Nisam više mogao da pucam, kažiprst mi je utrnuo od tolikog ubijanja. Ubijao sam ih satima.“
Još je forenzički dokazano da su žrtve bili bošnjački muškarci i dječaci, civili iz Srebrenice i okolnih gradića i sela istočne Bosne, duž granice sa Srbijom. Među njima je često bilo tri generacije iste porodice; stotine očeva, sinova, braće i rođaka držali su se za ruke, tješeći jedni druge onako kako su jedino mogli u tim posljednjim trenucima. Da bi ubistva tolikih nedužnih ljudi učinili mentalno „prihvatljivijim“, oni što su ih ubijali su ih nazivali „Turcima“. Međutim, ljudi postrojeni ispred eresovih streljačkih vodova govorili su istim jezikom i živjeli sličnim životima kao i oni koji su u njih nišanili. Među onima koji su tada odbrojavali posljednje sekunde svoga života pod plavim julskim nebom bilo je i onih iz „mješovitih brakova“, uključujući i znatan broj „miješanih“ sa Srbima. Neki od tih „mješovitih“ bili su i moji rođaci. Sve “nišandžije u živo meso“ su bile iz redova Vojske Republike Srpske (VRS) i specijalnih jedinica policije Republike Srbije. Komandovao im je, i direktno nadgledao masakre, glavnokomandujući VRS-a general Ratko Mladić. Pri ulasku u Srebrenicu zajapureni je general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdao naređenje svojim vojnicima da nastave „pravo na Potočare u bazu UN-a, a zatim nakratko zastao da kaže u kameru kako „na ovaj srpski svetac poklanja Srebrenicu srpskom narodu“, i da slijedi „osveta Turcima“. Jer ništa se u RS-u ne radi mimo pravoslavnog kalendara i SPC blagoslova. Taj je snimak Mile trebao pokazati na svom derneku povodom obilježavanja Dana i krsne slave RS-a, Svetog arhiđakona Stefana.
I bilo bi ovo strašno zlo počinjeno 1995. u drevnoj Argentariji samo neki „lokalni genocid“, kako ga Vožd Mile posprdno naziva, da nije dokazano i zapamćeno da je ovo bila samo završna epizoda politike tiranije, zla, fašizma i nacizma, od početka temeljene na genocidu. Po istom su šablonu, i u ime iste izvrnute politike, već u toku 1992. počinjeni teški zločini protiv civilnog stanovništva u Bijeljini, Zvorniku,Višegradu, Bratuncu, Foči, Brčkom, Vlasenici, Prijedoru, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu i mnogim drugim bosanskim gradovima i selima. Svi to znamo i svi se još živo sjećamo.
I ja se sjećam, a gdje ne bih, kako je, aprila 1992., za mene rat počeo. Naravno da za rat nije trebalo dvoje, kako su nam naivno govorili. A prije nego sam to sam skužio, zajedno sa svojom rajom iz studentskog doma na Bjelavama, razmahao sam se u svojim antiratnim aktivnostima diljem Sarajeva – koncertima za mir, operama za mir, roštiljijadama za mir, demonstracijama za mir – dok nas nisu, u klasičnom nacističkom stilu, zasuli mecima s okolnih brda i krovova zgrada, gdje su, u ime Otadžbine in-making, napadači zauzeli položaj i čekali naređenja da započnu ‘pisati istoriju’. Za tu je Otadžbinu i ratna zločinka Bilja bila spremna žrtvovati sve potrebne Srbe, a ostale, kao što je i sam Mladić, u rijetkim umnim trenucima, zamijetio, on „nije mogao prosijati kroz rešeto pa da oni ispadnu a Srbi ostanu“. I njemu je, onakvom kakav je, bilo jasno da se radilo o genocidu. U jednom od prvih artiljerijskih napada na Sarajevo, Mladić je preko radio-veze praktično obrazložio strategiju pravljenja Otadžbine: izdao je naređenje svojim artiljercima da gađaju predgrađa Velešiće i Pofaliće, pošto „tamo nema srpskog življa mnogo“. A morao je stručnjak za razvlačenje pameti znati da hiljade granata kojima je svakodnevno zasipao Sarajevo neće znati raspoznati srpske glave, ruke i noge među glavama, rukama i nogama drugih.
Otkako je, poslije skoro dvadeset godina, 26. maja 2011, drčni srpski general, u međuvremenu metamorfozirao u inkontinentnog starca, uhapšen u Srbiji, gdje se uspješno „skrivao“ svih tih godina, Srbija i vascijeli Reich Šumski se ponašaju kao “čiča mića, gotova je priča“, a priču istu nastavljaju. Kao što smo mnogo puta do sada već vidjeli, Predsjednik Reicha Šumskoga, feuda izgrađenog na masovnim grobnicama i genocidu, nastavlja jahati na talasu nacionalističkih nebuloza i bezočnih laži. Nažalost, najveći pajdaš čuvara Mladićevih, Karadžićevih, Biljinih, Krajišnikovih i inih tekovina, srpski Predsjednik Tadić, mu se ne prestaje diviti, pa na svaki Miletovog mig skokne do njegovog Reichstaga da se malo grle, krste i dive Otadžbini. U tim njihovim paralelnim stvarnostima, oni se još vide kao pravednici, praveći se da ne znaju za nepravdu i zločine na kjima je utemeljen RS.
Nažalost, haman pa kao po onoj zajebanoj knjizi s početka ovog teksta, pragmatični Ameri su prihvatili rezulalte genocida, tiranije i nacizma, i zločincima dali status partnera, time rehabilitirajući politiku razvlačenja pameti i apartheida. Ali nije baš sve zajebano u BiH kao u onoj knjizi; fašizam ipak nije do kraja pobijedio i zavladao. Zato i ovo, što sam već negdje rekao, moram ponoviti: Prkoseći opsadama svojih okoljenih gradova Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Goražda i drugih nepokorenih gradova, građani i pripadnici svih etničkih, kulturnih, vjerskih i društvenih grupacija te humanisti diljem svijeta koji su se solidizirali sa njima, od Susan Sontag do Christophera Hitchensa i Vaclava Havela, borili su se ne samo za goli opstanak, već i za opstanak ideje da su, na kraju 20. stoljeća, antifašizam, sekularizam i kosmopolitanizm vrijednosti za koje se vrijedi boriti i poginuti, ako se već mora. Nažalost, umjesto da se podrazumjevaju, za te se vrijednosti moramo boriti i u 21. stoljeću.
Na kraju, kako bi se barem naknadno čuo glas onih što ih napraviše ratnim statistikama, izbjeglicama diljem svijeta i manjinama u njihovim rođenim čaršijama, svim učesnicima Dodikove akademije – kako domaćinima, tako i svim VIP gostima – šaljem ovu prigodnu muzičku čestitku autora Ede Maajke, izbjeglice iz Brčkog, koji ne zaboravlja kako je počeo rat u njegovom zavičaju. Smrt fašizmu, narode!
http://www.youtube.com/watch?v=9bLdk-TVPIw&feature=player_embedded
Neprijatelji islama su hiljadu i tri stotine godina bili neuspješni u svojoj borbi protiv islama. Svi njihovi napadi su samo njima nanosili štetu. Islam se raširio nadaleko i naširoko. Oni su na kraju shvatili da su prsa muslimana, napunjena imanom, pretvrda da se u njih zabije nož. Oni su počeli razmišljati kako da udare na muslimane s duhovne (manevi) strane, to jest, kako da im pokvare vjerovanja (imane) i ponašanja (ahlake). Oni su zamijesili planove kako da - iznutra - unište islam.
Dok se u vrijeme hazreti Omera i hazreti Osmana islam brzo širio po Aziji i Africi, jedan lukavi židov iz Jemena, Abdullah bin Sebe’, je dok se pretvarao da je tobože musliman, prevario grupu Egipćana i naveo ih da učine hazreti Osmana šehidom. Ovako je izbila jedna ozbiljna i katastrofalna smutnja (fitna) u kojoj su milioni muslimana proljevali međusobnu krv. Ovi sljedbenici Abdullaha bin Sebe’ (Sebe’džije) su sebe nazvali u osmom stoljeću po Hidžri hurufijama. Njihove kolovođe su napisale knjige u kojima su prepravili i pokvarili vjerovanja (i’tikad) i ponašanja (ahlak) koja islam propisuje.
Kasnije se, 1737./1150. godine po Hidžri, pojavila, i raširila po Arabiji jedna druga krivovjerna grupa, čiji je glavni cilj bio iskorjenjivanje mezheba islama [Pogledajte knjigu Confessions of a British Spy]. Englezi, koji su se u Prvom svjetskom ratu borili protiv muslimana, su nakon rata 1351/1932 u Hidžazu osnovali novu državu. Oni su od Osmanlija oteli dva sveta islamska grada, Mekku i Medinu, i dali ih ovoj novoj državi. Ovako se počela širiti još jedna fitna, i iznutra razjedati islam. Ovaj katastrofalni potop fitne su uspjeli da prežive samo oni muslimani koji se čvrsto držali knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta.
Vidimo da se u našoj zemlji (Turska) u novije vrijeme štampaju izvjesne pokvarene knjige koje su izvor nesloge. Radi toga, mi smatramo da je prikladno da otkrijemo laži i klevete koje su izmišljene i koje se nalaze u ovim knjigama i koje su pripremljene s ciljem da izbrišu iman omladine, da im se stave pod nos, kao vuk u jagnjećoj koži i otrovni med. Uzdajući se u Allahov dželle-šanuhu lutf i pomoć mi smo iz ovih knjiga izdvojili citate koji su jako štetni, i opovrgli ih ispravnim dokazima i tako napravili knjigu koju smo nazvali Ujedinimo se i volimo se. Neka je vječna hvala (hamd i sena) našem Rabbu što nam je omogućio štampanje ove knjige! Mi se nadamo da će naša mlađa braća proćitati ovu knjigu i jasno vidjeti šta je ispravno a šta neispravno i čvrsto se uhvatiti za put koji nam pokazuju alimi ehli sunneta. Mi činimo dovu Allahu dželle-šanuhu da ih blagoslovi ovom najvećom srećom.
1 - Neprijatelji islama pišu svakakve knjige da obmane djecu muslimana. Vehabije ne vjeruju mezhebe. Oni kažu da naša vjera u sebi ne sadrži ni jednu zapovijed koja opravdava parčanje u razne mezhebe. Kada bi oni znali šta je mezheb oni ne bi ovako govorili. Ništa ne može gore ocrniti lice od neukosti. Njihova neukost ih toliko zaslijepljuje da oni kritikuju i islam i Kur’ani kerim. U poglavlju knjige Muslimana Nasihat (Savjet muslimanu) i u knjizi Kijamet ve Ahiret (Sudnji dan i onaj svijet) je detaljno odgovoreno na ova vehhabijska pisanja.
2 - U vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, među muslimanima nije bilo sporova. Zadnji ajet sure Feth nas izvještava da su se ashabi kiram stalno i puno međusobno voljeli. Allah dželle-šanuhu nas izvještava da je ova njihova ljubav takođe nastavljena i nakon Resulullahovog prelaska na ahiret. Dok je on preseljavao na ahiret, pored njega je bila uplakana hazreti Ajša. Kada je Resulullah umro nijedan od ashaba kiram se nije otimao za položaj. Oni nisu čak ni mislili na to da se dočepaju moći. Neprijatelji islama porede izbor četvorice halifa s grabljenjem moći, i izborima kafirskih kraljeva, diktatora i revolucionara. Međutim, slučaj sa četvoricom halifa je potpuno drukčiji. S obzirom da je svaki od njih bio dokument primjera muslimanima o kritici nema ni govora. Resulullah je rekao, “Čvrsto se držite puta mojih četvorice halifa!” Među Umejjidima i Abbasidima je bilo zalima i fasika. Ali nijedan od njih nije bio kafir. Nijedan od njih nije bio neprijatelj islama. Oni su svi bili halife koje su ispravno izabrane po islamu. Oni nisu izabrani u skladu sa, recimo, zakonima predsjedničkih kampanja Francuske, već na način koji Allah dželle-šanuhu propisuje. Ko ne vjeruje Njegov način, sigurno neće voljeti ni procedure koje su slijeđene u njihovim izborima. Hazreti Mu’avija, radijallahu teala anh, je dao toliko slobode da se isti nivo nježnosti (hilm) i strpljenja (sabr) ne može nikada vidjeti u diktatorskom vladanju takozvanih demokratskih socijalističkih država. Pjesnik, kojeg je nešto lično ogorčilo, se nije ustručavao da prigovori halifi:
“O Mu’avija! Mi smo ljudi kao i ti. Ne skreći s pravde!” Čak su i guverneri i komandanti, koje su postavili Pejgamberi alejhimusselam, nepravedno proljevali krv muslimana. Ne možemo kriviti hazreti Mu’aviju, radijallahu anh, za neko pogrešno ponašanje koje je egzibirao guverner kojeg je on postavio!
3 - Kur’ani kerim je Vahj-i metlu. To znači da ga je melek Džebrail, alejhisselam, saopštio riječima i slovima koja su nama poznata i da ih je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naučio napamet čim ih je čuo i da ih je on onda proučio ashabima. Ova činjenica nam je saopštena u mnogim ajeti kerimima. Ne smijemo vjerovati knjigama koje su napisali separatisti koji izvrću značenja ajeti kerima.
4 - Izvjesni ljudi tvrde, “U Kur’ani kerimu je originalno bilo 6666 ajeta. Današnje kopije u sebi sadrže 6234 ajeta. Osman je poništio 432 ajeta. On nije htio da se u Kur’ani kerim zabiolježe ajeti koji govore o vrlinama Hašimovića. On je promijenio Kur’an s dijalekta Hašimovića na dijalekt Kurejševića.”
Oni iznose svoje knjige kao dokumente kojim potvrđuju svoje tvrdnje. S druge strane, hazreti Alija nas je informisao da Kur’ani kerim u sebi sadrži šest hiljada dvije stotine trideset i šest (6236) ajeta. Ovo je napisano na stotinu četrdeset osmoj stranici knjige Bostan-ul-arifin koju je napisao veliki alim Ebullejs-i Semerkandi.
U nekim kopijama mushafa je nekoliko kratkih ajeta napisano kao jedan dugi ajet. Zbog toga, izgleda, da broj ajeta varira. Ovo brojčano variranje ni u kom slučaju ne pokazuje nikakvu interpolaciju ajeta.
Kako piše u knjizi Tuhfe-i isna ašerijje, Allah dželle-šanuhu daje najbolji odgovor na ovu klevetu koja je usmjerena prema trojici halifa. Značenje devetog ajeta sure Hidžr glasi, “Mi smo ti objavili ovaj Kur’an. Mi ćemo ga zaštititi.” Može li čovjek pokvariti ono što Allah dželle-šanuhu štiti? Njihove gore pomenute riječi pokazuju da oni smatraju hazreti Osmana moćnijim od Allaha dželle-šanuhu. S druge strane, ovi ljudi kleveću tri halife, kada god za to dobiju priliku. Ipak, u ovoj situaciji, oni uzdižu hazreti Osmana na nivo ortaštva s Allahom dželle-šanuhu.
Kulejni, vjerski čovjek u Iranu kaže da su Hišam bin Salim i Muhammed bin Hilal rekli da je Kur’an promjenjen. A alimi ehli sunneta pišu da Allah dželle-šanuhu kaže, “Kur’ani kerim ne može niko promijeniti.” Značenje četrdeset drugog ajeti kerima sure Fussilet glasi, “Kur’an neće dohvatiti nikakva promjena ni sa jedne strane. Jer, njega je objavio onaj čije je svako djelo hakim i mahmud.” Ko može promijeniti nešto što je Allah dželle-šanuhu zaštitio? Našem Pejgamberu je vadžib da prenese Kur’ani kerim tačno kako je objavljen. U vrijeme Resresulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kada je neko postao musliman on je prvo naučio Kur’ani kerim. I svako ko je naučio Kur’ani kerim ga je podučavao drugima. Bilo je na hiljade muslimana koji su u Resulullahovom prisustvu naučili Kur’ani kerim napamet. U knjigama istorije piše da je u izvjesnim svetim ratovima preko sedamdeset hiljada hafiza Kur’ana postalo šehid. Do danas je u muslimanskim zemljama obučeno na stotine hiljada hafiza. Njihovo učenje Kur’ana je veliki ibadet. Svaki musliman uči Kur’ani kerim i u namazu i izvan namaza. Svako muslimansko dijete čim dođe u školsko doba prvo nauči dijelove Kurani kerima napamet. Kur’ani kerim nije kao knjiga koju je napisao Kulejni, ili kao knjiga Tezhib koju je napisao Ebu Dža’fer Tusi, koje se drže pod ključem - u sanduku - i koje potajno čita jedan ili par ljudi! U stvari, u svim šijiskim knjigama piše, da su svi pripadnici Pejgamberovog ehli bejta i dvanaest imama čitali upravo ovaj Kur’ani kerim. Oni iznose kao dokaz, i prijateljima i neprijateljima, baš ovaj Kur’ani kerim. Oni su protumačili baš njegove ajete. Tefsir koji oni čuvaju kao tefsir imama Hasana Askerija je tefsir (tumačenje) upravo ovog Kur’ana. Dvanaest imama su podučavali svoju djecu i svoje žene i svoje učenike upravo ovaj Kur’ani kerim. To je razlog zašto šijiski alim šejh ibni Babevejh kaže u svojoj knjizi I’tikadat da je po ovom pitanju pogrešno napadati hazreti Osmana, radijallahu teala anh.
5 - Jedan zindik [vrsta kafira] je godinama izučavao Kur’ani kerim. On je vidio da se riječ salat pojavljuje na preko šezdeset pet mjesta. On je rekao da riječ salat znači dova, i da je možemo stalno činiti, i danju i noću. On je pobrkao riječ salat, koja u stvari znači namaz, s riječi dova. U knjizi Durr-i jekta šerhi, koja je na turskom jeziku, ovako piše na trideset osmoj stranici, “U novije vrijeme izvjesni zindici u tekijama sebe predstavljaju kao šejhove i tako zavode omladinu. Oni predstavljaju izvjesna vjerovanja koja izazivaju kufr kao islam. Oni tvrde da riječ salat, koja je napisana u ajeti kerimama i hadisi šerifima, ne znači ruku i sedžda. Oni kažu da ova riječ znači zikr i murakabe. To jest, oni kažu, da ona znači spominjanje Allahovog dželle-šanuhu imena sjedeći, sklopljenih očiju, i meditiranje o Allahovom dželle-šanuhu postojanju i veličini. Zikr, odnosno srčano sjećanje na Allaha dželle-šanuhu, je jako težak posao. Obavljanje namaza olakšava zikr. Murakaba je razmišljanje o tome da Allahu dželle-šanuhu vidi i zna čovjekov svaki momenat. A tim se može baratati samo ako obavljamo namaz. Ovaj zindik iznosi duhovne zrelosti koje će se steći putem namaza, a onda poriče namaz. Ko porekne namaz postaje kafir. Ko ga vjeruje, ali ga iz ljenosti zanemari, je grešnik. Njega treba zatvoriti dok ne počne klanjati. Svaki musliman mora da, prije svega, prvo nauči farzove, vadžibe i mufside pet dnevnih namaza. Ako ima namaza, koje je bez uzura propustio, on ih mora što prije naklanjati. Odlaganje klanjanja propuštenih namaza (koji se zovu kaza) je jednako grešno. Kada dijete navrši sedam godina potrebno ga je naučiti kako se klanja namaz, na taj način što će ga pred nama klanjati.
A kada navrši deset godina, ako ne klanja, trebamo ga natjerati da ga klanja. To možemo učiniti na taj način što ćemo ga, ako je potrebno, blago rukom udariti.” Dove se mogu uvijek proučiti. Međutim, za svaki od pet dnevnih namaza postoji izvjesno propisano vrijeme. O ovom nam je podrobno ispričano u hadisu u Buhariji, koji nas izvještava o Mi’radž noći. Postoji mnoštvo hadisi šerifa koji nam naređuju da klanjamo beš vakat namaz (pet dnevnih namaza). Naš dragi Pejgamber je čak i u vrijeme najteže nevolje klanjao pet dnevnih namaza, na primjer, za vrijeme rata, i naređivao svima koji su bili oko njega da slijede njegov primjer. On je bio na samrtnoj postelji kada je s teškom mukom ustao i otišao u džamiju i odredio da hazreti Ebu Bekir, radijallahu teala anh, bude imam umjesto njega. On je klanjao namaz za hazreti Ebu Bekirom.
Kur’ani kerim i hadisi šerifi kažu da se dove mogu činiti i javno i tajno. Međutim, zapovijed za pet dnevnih namaza je da se klanjaju sa džema’atom u džamiji. Neprijatelji islama citiraju ajeti kerime koje kažu da se dove čine u tajnosti i pokušavaju da iskorijene klanjanje namaza s džema’atom u džamiji. Dok oni u jednu ruku kažu da samo slijede Kur’ani kerim oni u drugu ruku citiraju Indžil i Tevrat (Bibliju) da dokažu da je namaz izlišan. Ukazujući na izmišljene riječi i izjave u prepravljenim (ujdurmisanim) indžilima koji danas postoje na svijetu, oni pokušavaju da ukinu klanjanje pet dnevnih namaza. Farz namazi se moraju klanjati u džamijama čak i ako postoji opasnost od hvalisanja i uobraženosti. Džamije se prave da se u njima klanja namaz. Muslimani ne vjeruju u ujdurmisane (prepravljene) knjige koje su napisali krivovjernici, skorojevići i neprijatelji vjere. Oni ibadete ispravno, onako kako su naučili od svojih očeva i djedova - iskrenih muslimana. Kafiri i jeretici slijede krivi put koji su naučili od svojih očeva. Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu kritikuje ove kafire. On naređuje muslimanima da nauče što ne znaju na taj način što će o tome upitati one koji to znaju.
6 - Svi oni koji ne slijede jedan izvjesni mezheb napadaju četiri mezheba ehli sunneta kao da su se međusobno dogovorili da to tako čine. Oni nikako ne mogu da shvate šta je to mezheb.
U znanju koje se treba vjerovati nema podjele na mezhebe. Vjerovanje muslimana u cijelom svijetu mora biti u skladu sa vjerovanjem Resulullaha i ashaba kiram. Ko god vjeruje drukčije je ili krivovjernik (jeretik) ili kafir. Izvjesna učenja koja pravovjernici trebaju izvršavati u svojim ibadetima i svakodnevnim poslovima nisu jasno izražena u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima. Ova prikrivena učenja se moraju uzeti od alima islama, onako kako su ih oni razumjeli. Na ovaj način, osoba koja se prilagodi razumjevanju jednog dubokog alima je u njegovom mezhebu. U stvarima koje nisu jasno objašnjene u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifima muslimanima je u svakom slučaju prikladnije da slijede duboke alime islama, koji se pokoravaju Kur’ani kerimu u svemu što rade i čine, nego da slijede izmišljotine jeretika i neprijatelja vjere.
Oni koji su se prilagodili mezhebu ibadete ispravno. S druge strane oni koji ne slijede jedan izvjesni mezheb griješe i u vjerovanju i u djelima. Oni će skrenuti na razne puteve. Oni će izazvati podjelu (nifak) u društvu. Oni će u narodu podstaći jedne protiv drugih. Oni će - umjesto da slijede Muhammedov, alejhisselam, islam - slijediti svoje lične neodgovarajuće poglede ili će krenuti pokvarenim i štetnim putevima koje su izmislili jeretici i židovi i neprijatelji vjere.
Muslimani vole jedni druge. Oni ne vole separatiste. Kur’ani kerim i hadisi šerifi kažu da je nevoljenje ovakvih ljudi veliki ibadet. Dušmani vjere, čestitosti (namusa), života i naroda se sigurno ne smiju voljeti. Kafiru se ne klanja dženaza namaz.
Muslimani ne nazivaju kafirom nekog ko je nehajan prema namazu i postu. Ali, onaj ko poriče da je klanjanje namaza pet puta dnevno farz postaje kafir. Naš efendija, Resulullah, proklinje takve kafire, bez obzira bili oni živi ili mrtvi. Musliman se ponosi slijeđenjem Pejgambera, sallallahu teala alejhi ve sellem. Kafiri se ponose napadima na alime islama.
Šta mi hoćemo da kažemo napadačima na alime islama je sljedeće: Alimi islama su u svakom poslu koji su radili žudili za Allahovim dželle-šanuhu zadovoljstvom. Oni su, sve što su radili, radili radi Allahove ljubavi i zadovoljstva (rizaluka). Oni su vršili svoju dužnost emr-i marufa i nehj-i anilmunkera prema vladarima. Drugim riječima oni su ih savjetovali radi Allahovog zadovoljstva. Oni se nisu nikoga plašili kada su upućivali na pravi put. Hazreti imam Ebu Hanifa, najveći od svih alima islama, je postao šehid (žrtvovao svoj život) na tom putu. To je činjenica koju svako zna. Isto tako se i svi drugi alimi islama nisu nimalo ustručavali da kažu istinu. Milioni knjiga koje su oni napisali sa sidkom i ihlasom su raširili ilum i ahlak po cijelom svijetu a njihova mubarek imena su nadaleko i naširoko postala čuvena. Oni su odražavali nur Kur’ani kerima na sve narode. S druge strane, bid’at sahibije - oni koji ne pripadaju nijednom izvjesnom mezhebu - koje su se miješale s vjerskim ljudima su skrenule s puta Kur’ani kerima i nastojale da zataškaju istinu. Jer, ovi ljudi su potpuno nesvjesni duhovne (ma’nevi) odgovornosti. Alimi ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, nisu prekrili i sakrili nijednu vjersku činjenicu. Međutim, oni, koji su zalutali, planiraju da budu potpuno sigurni da mlađe generacije budu potpuno neuke u tom pogledu. Da bi to postigli oni se trude da iskorijene činjenice koje alimi ehli sunneta podučavaju. Ovakve nemezheblije se nazivaju zindik.
7 - Klanjati svaki dan pet puta dnevno je zapovijed koju nam Kur’ani kerim i hadisi šerifi naređuju. Značenje sedamdeset drugog ajeti kerima sure Ahzab glasi, “Mi smo bez sumnje ponudili nebesima, Zemlji i planinama emanet. Oni su se ustegli i pobojali da ga preuzmu na sebe. Oni su se tresli od straha. Čovjek ga je preuzeo i tako učinio zulum svom nefsu. Nisu znali kako će se to završiti.” (33, 72) U Bejdavi tefsiru piše [Ovaj ajeti kerim označava količinu sreće koja je obećana u prethodnom ajeti kerimu čije značenje glasi, “Oni koji se pokoravaju Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama će biti sretni i na dunjaluku i na ahiretu.” (33, 72) Ovdje spomenute zapovijedi i zabrane se porede s emanetom (povjerenjem, svetinjom). Pošto se emanet vraća njegovom vlasniku ovo poređenje izražava važnost obavljanja molitvi (ibadeta). Izvjesni alimi su rekli da emanet u ovom kontekstu znači pamet (akl) i islam. Jer, ko je pametan slijedi islam.] Bez obzira kako se upotrebljena riječ emanet tumačila, kao pamet ili duša (ruh), ovaj ajeti kerim ističe važnost izvršavanja ibadeta, na primjer klanjanja beš vakat namaza. Značenje pedeset osmog ajeta sure Nisa glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu dželle-šanuhu i Njegovom Resulu!” (4, 58) Allahov Resul je shvatio riječ emanet, koja je upotrebljena u ajeti kerimu, kao ibadet i stoga naredio muslimanima da klanjaju pet puta dnevno. Oni koji hoće da budu pokorni Allahovom Resulu trebaju klanjati pet puta dnevno. Muslimani moraju da pridaju najvišu važnost namazu bez obzira šta kažu oni koji ne klanjaju namaz.
U tefsiru Bejdavi, jednom od najcjenjeniji tefsira, piše, “Hazreti Abdullaha ibni Abbasa, radijallahu teala anhuma, su upitali: Koji ajeti kerim Kur’ani kerima naređuje da klanjamo pet puta dnevno namaz? On je odgovorio: Pročitajte sedamnaesti i osamnaesti ajet sure Rum. Značenje ova dva ajeti kerima glasi, ‘Činite tespih Allaha u vremenima akšama i sabaha. Šta oni na nebesima i oni na zemlji čine i hamdovi koji se obavljaju u ikindiju i podne su za Allaha.’ (30, 17-18) Tesbih koji se čini u akšamsko doba su namazi akšama i jacije. Tesbih koji se čini u sabahsko doba je sabah namaz. Hamdovi (zahvale) koji se čine u podne i u ikindiju su namazi podneva i ikindije. Ajeti kerimi naređuju pet puta dnevno klanjanje namaza.” Oni koji poriču pet dnevnih namaza se iznenade kada se spomenu ova dva ajeti kerima. Oni kažu da ovi ajeti ne sadrže u sebi riječ salat. Kada im se navedu ajeti kerimi koji naređuju salat i kada im se kaže da ima preko šezdeset pet takvih ajeti kerima oni se okrenu za stotinu osamdeset stepeni i kažu da riječ salat znači činiti dovu. [Oni kažu] mi se pokoravamo ovim ajetima i u samoći činimo dovu. [Oni kažu] namaz nije islamska zapovijed.
Dvije stotine trideset deveti ajet sure Bekara glasi, “Zaštitite salate i vustu salat! [to znači stalno obavljajte namaz.] Pokoravajte se Allahu i stalno činite salat!” (2, 239) “Zaštitite salat” znači “Klanjajte pet dnevnih namaza u njihovo određeno vrijeme i ispunjavajte njihove uslove (šartove).” Hadisi šerif koji se nalazi u imamovoj Ahmedovoj knjizi Musned i imamovoj Munavijinoj knjizi Kunuz-uddekaik glasi, “Vusta salat je ikindija namaz.” Hazreti Alija, kerremallahu vedžheh, je rekao, “Naš Pejgamber je rekao u Bici na hendeku (rovu), “Neprijatelj nam nije dao da klanjamo vustu [ikindiju namaz]. Neka im Allah dželle-šanuhu napuni njihove stomake i grobove vatrom!” Riječ salat znači oboje, i namaz i dova. Stoga, riječ salat, koja je upotrebljena u ovom ajeti kerimu, znači namaz kako ga mi znamo. Ajeti kerim kaže da klanjamo salate (namaze) i ikindiju salat (namaz). Prema gramatici arapskog jezika riječ “salati” znači “najmanje tri salata”. Pošto se ikindija namaz (salat) zove vusta, što znači namaz (salat) u sredini), broj salata na koje se ovdje misli ne može biti samo tri. Moraju biti najmanje četiri salata, pored ikindije, tako da ikindija bude tačno u centru to jest, između drugog i četvrtog namaza (salata). Kemaleddin Širvani, rahmetullahi teala alejh, u svojoj knjizi Miftah-us-se’ade navodi pedeset deveti ajeti kerim sure Nur da dokaže da je broj salata (namaza), koje moramo svakodnevno klanjati, pet. U pedeset devetom ajetu sure Nur, salat-i fedžr i salat-i iša, odnosno sabah i jacija, su jasno napisani.
Značenje stotinu drugog ajeta sure Nisa glasi, “Muslimanima je farz da u određeno vrijeme klanjaju namaz.” (4, 102) Hadisi šerif koji se nalazi u knjigama Rijadun-nasihin i Hulasatud-delail kaže, “Ja sam bio kod vrata Ka’be. Džebrail, alejhisselam, je kod mene došao dva puta. On je sa mnom klanjao podne namaz dok je sunce napuštalo zenit.” U jednom drugom hadisi šerifu, koji je zapisan u Ebullejs Samerkandijevoj knjizi Mukaddime-tus-salat koja se nalazi u Sulejmanijje biblioteci, u odjeljenju Es’ad efendi, pod brojem [701], i u knjizi Feth-ul kadir koja se nalazi u odjeljenju pod imenom Ajasofija, naš Pejgamber, sallallahu teala alejhi ve sellem, kaže, “Džebrail, alejhisselam, me je primorao da kod vrata Ka’be dva dana klanjam namaz. Mi smo prvi dan klanjali sabah namaz dok se fedžr-i sani [bjelina] pojavljivao, podne namaz dok je sunce napuštalo zenit, ikindiju namaz kada su sjenke bile duge koliko i predmeti koje predstavljaju, akšam namaz kad je sunce zašlo i jaciju dok je sumrak iščezavao. Drugi dan smo klanjali sabah namaz u svanuće, podne namaz kada je sve imalo sjenku svoje dužine, ikindiju namaz kada je sjenka svega bila dva puta duža od predmeta, akšam namaz u vrijeme prekidanja posta i jaciju namaz nakon što je jedna trećina noći istekla. Onda mi je on rekao: O Muhammed! Ovo su namaska vremena za tebe i za prethodne Pejgambere i za tvoj ummet.” Kako Sulejman bin Beride prenosi od svog oca, u knjizi Muslim, neko je upitao Resulullaha o namaskim vremenima. On je rekao, “Klanjaj sa mnom namaz dva dana!” Kada je sunce krenulo sa zenita on je naredio Bilalu Habešiju da prouči ezan. Mi smo klanjali podne namaz. Hadisi šerif kaže, “Ikindija namaz se klanja prije zalaska sunca.”
Hadisi šerif koji prenosi Džabir bin Abdullah, radijallahu anh, u Buhariji i Muslimu glasi, “Kao što nećemo biti prljavi ako se pet puta peremo u rijeci koja teče ispred naše kuće, tako Allah dželle-šanuhu oprašta grijehe onih koji pet puta dnevno klanjaju namaz.” Hadisi šerif kaže, “Namaz je stub vjere. Ko klanja namaz on ojačava svoju vjeru. Ko ne klanja namaz on ruši svoju vjeru.”
Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji i Muslimu, i koji je svrstan kao mešhur, glasi, “Islam ima pet temelja. Prvi temelj je izgovoriti kelime-i šehadet. Drugi temelj je klanjati namaz.” Jedan drugi hadisi šerif, koji nam prenosi Ebu Davud i koji se takođe nalazi i u knjizi Halebi, kaže, “Allah dželle-šanuhu nam je naredio da klanjamo namaz svaki dan pet puta dnevno. Allah dželle-šanuhu će oprostiti onima koji ispravno uzmu abdest i klanjaju ovih pet namaza u njihova određena vremena i pažljivo izvrše njihove ruku’e i sedžde.”
Jedan drugi hadisi šerif ovako glasi, “Allah dželle-šanuhu je učinio da je klanjanje namaza svaki dan pet puta dnevno farz za Njegove robove. Lice onoga ko fino uzme abdest i ispravno klanja namaz će na kijametu sjati kao pun mjesec i on će brzo, kao munja, preći preko Sirat ćuprije.” Autor knjige Rijad-un-nasihin, rahmetullahi alejh, kaže, “Ja sam izučavao knjige hadisa. Ja sam vidio da se kaže, u raznim hadisi šerifima, koje prenose preko dvadeset sahaba, “Osoba koja bez uzura (vjerski odobrenog razloga) propusti jedan namaz postaje kafir.”
Hadisi šerif koji prenosi hazreti Alija, radijallahu anh, i koji se nalazi u knjizi Tarih-i Buhari i Kitab-ul-iman glasi, “Ko napusti namaz postaje kafir.” To znači, ko nije žalostan zato što je zanemario namaz i ne osjeća se za to posramljen pred Allahom dželle-šanuhu će ispustiti dušu bez imana.
U knjizi Se’adet-i ebedijje koja je na turskom jeziku se o ovom opširno govori.
Hadisi šerif koji knjiga Buhari prenosi od Ebu Sa’ida Hudrija glasi, “Sevab koji se daje za namaz koji se klanja u džema’atu je dvadeset pet puta viši od onog koji se daje za namaz koji sami klanjamo.” Međutim prema hadisi šerifu koji prenosi Abdullah ibni Omer se kaže “dvadeset sedam puta viši.”
Hadisi šerif koji nam prenose Dar-i Kutni rahmetullahi alejh i knjiga Kunuz kaže, “Ko živi blizu džamije treba klanjati namaz u džamiji.”
Hadisi šerif koji se nalazi u knjigama Firdevs-ul-ahbar i Rijad-un-nasihin glasi, “Čuti ezan i ne otići u džamiju u džema’at je munafikluk.”
Hadisi šerif koji se nalazi u imamovoj Ahmedovoj, rahmetullahi alejh, knjizi Musned i u knjizi Kunuz glasi, “Ko nešto zaboravi u namazu, neka učini još dvije sedžde!”
Značenje četrdeset trećeg ajeta sure Bekara glasi, “Klanjajte namaz i dajite zekat i činite ruku’ zajedno sa onima koji čine ruku’.” Bejdavijev tefsir i svim drugi tefsiri kažu da ovaj ajeti kerim naređuje da klanjamo pet dnevnih namaza u džema’atu. Cilj predstavljanja namaza sa riječi ruku’, u ovom ajeti kerimu, je da se on izdvoji od židovskog namaza i da se naglasi da je to namaz muslimana. Jer, namaz jevreja u sebi ne sadrži ruku’. U knjizi Hulasa-tul-fetva piše, “Mujezzinu se odaziva nogama a ne ustima. Ko čuje ezan i samo ponavlja za ezanom, a ne ode u džamiju, on nije primio mujezzinov poziv.”
8 - U vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba kiram je bilo džamija U ovim džamijama su bili imami. Namaz se klanjao u džema’atu. Imam ne mora biti bezgrešan (ma’sum). Jer, osim Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat, niko drugi nije ma’sum. Allah dželle-šanuhu naređuje gradnju džamija. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Allah dželle-šanuhu će dati u Džennetu palatu onom ko napravi džamiju.” Značenje zadnjeg ajeta sure Džum’a glasi, “O vjernici! Kada čujete da ezan za namaz zauči na dan Džum’e prestanite s trgovinom i požurite da Allaha činite zikr! Onda, kada se salat završi, raziđite se!” Ovaj ajeti kerim nam takođe pokazuje i to da riječ salat znači namaz. Namaz se zove zikr. Jer, muslimani se u petak, koji se zove džuma (džum’a), okupljaju u džamijama.
Nemezheblije kažu, “Nema božanskog (ilahi) naređenja koje nam zapovijeda da gradimo džamije. Nakon što su džamije porušene bolje je, i cjenjenije (makbul), ibadetiti kod kuće.” Ova njihova tvrdnja je jedna jako odvratna laž i zla kleveta. Njihovo pogrešno tumačenje ajeti kerima da bi dokazali muslimanima da govore istinu je kufur i jeres, otpadništvo. Istorije koje oni navode kao svoje dokumente je napisao jedan hurufija iz Širaza.
Kada se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, iselio iz Mekke u Medinu on je prvo odsjeo, više od deset dana, u selu Kuba. On je tu, u tom selu, napravio džamiju koja se zove Kuba mesdžid. On je svojim mubarek rukama donijeo veliki kamen temeljac i stavio ga pod mihrab džamije. O ne onda rekao, “O Ebu Bekir! Donesi još jedan kamen i stavi ga pored mog kamena!” On je onda naredio hazreti Omeru i hazreti Osmanu da svaki od njih stavi kamen. Hazreti Omer i hazreti Osman, radijallahu teala anhuma, su ranije došli u Medinu. Resulullah je klanjao namaze u ovoj džamiji. On je za vrijeme svog boravka u Medini dolazio ovdje svake nedjelje i klanjao dva rek’ata tehijjetulmesdžid namaza.
Mesdžid-i dirar: U vrijeme priprema za bitku kod Tebuka, neki munafici, kao što su Hizam bin Halid i Ebu Džejbini i Ibni Amirovi sinovi, Medžma i Zejd, kao takođe i skitnice, Tebtal, Tedžrudž, Bedžad, Abad i Vedia, koje je izazvao Ebu Amir, su u selu Kubi odredili mjesto gdje će se sastajati i nazvali ga Mesdžid-i dirar. Ebu Amir, poglavar munafika, je bio sin Abdullahove ibni Ebijeve tetke. Oni su zamolili Resulullaha da klanja namaz u toj džamiji. On im je rekao da će klanjati kada se vrati iz rata. Kada se vratio iz rata oni su opet došli i počeli ga preklinjati. Allah dželle-šanuhu je informisao Svog Pejgambera da su ovi ljudi munafici, i rekao mu da ne ide tamo. Resulullah je poslao Malika bin Dehšema, Sa’da bin Adija i njegovog mlađeg brata Asima bin Adija da poruše to mjesto. Danas se ne zna tačno gdje se to mjesto nalazilo. Za vrijeme gradnje ovog mesdžida hazreti Ebu Bekir, Omer i Osman su bili sa Resulullahom u Medini. Oni su pomagali Resulullahu u pripremama za bitku kod Tebuka.
Mesdžid-i Džum’a: Ovaj mesdžid se nalazi u dolini Ranona između Medine i Kube. Ovo je mjesto gdje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao svoju prvu Džum’u.
Mesdžid-i Fadih: On se nalazi istočno od Kube. U Beni Nadir ratu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je negdje oko ovog mjesta ulogorio vojsku i naredio ashabima da klanjaju u ovom mesdžidu šest noći.
Mesdžid-i Beni Kurejza: Naš efendija, Resulullah, je u ovom mesdžidu klanjao namaz kod minareta.
Mesdžid-i Ummi Ibrahim: On je istočno od Beni Kurejza mesdžida. On je takođe i u njemu klanjao namaz.
Mesdžid-i Beni Zafer: On je istočno od Baki’ groblja. Resulullah je klanjao namaz u ovom mesdžidu a onda je, sjeo na jednu stijenu i slušao nečije učenje Kur’ani kerima.
Mesdžid-ul-idžabe: On je sjeverno od Baki’ groblja. Resulullah je u njemu činio dovu, nakon obavljanja namaza sa ashabima, da ummet ne zahvate katastrofe kao što su glad i potop.
Mesdžid-ul-Feth: Ovaj mesdžid se nalazi na vrhu brda kom se može prići jednim stepenicama. Resulullah je u ovom mesdžidu, u Bici na Hendeku, od ponedjeljka do srijede puno činio dovu za pobjedu.
Mesdžid-ul-kibletejn: Ovaj mesdžid je blizu Mesdžid-ul-fetha. Dva mjeseca prije Bitke na Bedru, dok je klanjao podne ili ikindiju namaz, oni su se na ruku’u drugog rek’ata okrenuli od Jerusalema (Kudusa) prema Ka’bi.
Mesdžid-i Zuhabe: On se nalazi na brdu, s lijeve strane, negdje na putu od Damaska do Medine. Oni (Resulullah i ashabi) su ovdje logorili i obavljali namaz.
Mesdžid-i Džebel-i Uhud: Na povratku iz Bitke na Uhudu Pejgamber je ovdje klanjao podne i ikindiju namaz. Ovdje je takođe objavljen i ajeti kerim koji hvali vjerske alime.
Mesdžid-i Džebel-i Ajnijje: Ovo je mjesto gdje je hazreti Hamza (Resulullahov amidža) postao šehid. Ovdje je Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek tijelo bilo naoružano kada je klanjao namaz.
Mesdžid-ul-vadi: Resulullah je ovdje klanjao sabah namaz i hazreti Hamzinu dženazu.
Mesdžid-ul Baki’: Ovaj mesdžid se nalazi s desne strane na izlasku iz Baki’ groblja. Resulullah je ovdje klanjao mnoge namaze.
U knjizi Mir’at-i Medine su detaljno opisana imena i mjesta trideset osam drugih mesdžida u kojima je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem klanjao namaz.
Mesdžid-un-Nebi: Ovo je najveći mesdžid u Medini munevveri. To je mjesto gdje je Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, deva legla kada se prvi put iselio u Medinu. On je bio prvo sedam mjeseci gost kod hazreti Halida bin Zejda Ejjuba el-Ensarije. Oni su, sa deset zlatnika koje je Ebu Bekir darovao, kupili komad zemlje i poravnili ga. Gradnja mesdžida je završena u mjesecu Saferu druge godine. On je pokriven granama i hurminim lišćem. On je imao tri kapije. Mihrab je bio gdje se danas nalazi (ulaz) Bab-i Tevessul. Džema’at je ulazio i izlazio kroz ulaz gdje se danas nalazi mihrab. Temelj je dubok tri aršina [jedan i po metar], isto kao i debljina zidova. Temelj je napravljen od poredanog kamenja a zidovi od ćerpića. Mesdžid je stotinu aršina dug i sedam aršina visok. On je svojim mubarek rukama stavio prvi kamen temelja. Oda je naredio, po redu, hazreti Ebu Bekiru, Omeru, Osmanu i Aliji, da svaki od njih stavi po kamen kod njegovog kamena. Kada su ga upitali za razlog toga on je rekao, “Ovo pokazuje red njihovog hilafeta!” S desne i lijeve strane mesdžida je napravljeno devet dodatnih soba za njegove mubarek žene. Soba najbliža mesdžidu je dodijeljena hazreti Aiši.
On je od mjeseca Safera pa do svog prelaska na ahiret, kad god je bio u Medini, klanjao sve svoje namaze u džema’atu, u ovom mesdžidu. Usprkos očiglednoj činjenici da su Resulullah i njegovi ashabi klanjali namaz u gore navedenim džamijama, ovi komunisti tvrde da salat znači dova, i da islam u sebi ne sadrži nijedno naređenje koje se odnosi na klanjanje namaza. Ovo je jedna jako zapanjujuća tvrdnja.
Značenje stotinu dvadeset i petog ajeti kerima sure Bekara glasi, “U Mesžid-i Haramu obavljajte namaz kod Mekam-i Ibrahima! Mi smo naredili Ibrahimu i Isma’ilu: ‘Očistite Moj bejt (Moju kuću) za one koji ga budu tavaf činili (obilazili), (u njemu) ruku’ činili, sjedili i sedždu činili!’” (2, 125) U ovom ajeti kerimu Allah dželle-šanuhu naziva Ka’bu Moja kuća. Ka’ba se radi toga naziva Bejtullah (Allahova kuća). A u suri Hud Allah dželle-šanuhu naziva Salihovu, alejhisselam, devu Naka-tullah (Allahova deva). Ova imena ne znače da je Allah dželle-šanuhu u Ka’bi niti da je deva sa Njim. Čak ni najneukiji idiot ne bi nešto tako glupo zaključio. Kao i Ka’ba, sve džamije se zovu Bejtullah. Ovo imenovanje je s namjerom da istakne vrijednost i čast džamija.
Značenje trideset šestog ajeta sure Nur glasi, “Allah dželle-šanuhu je naredio da neke kuće imaju jako visoku vrijednost. On je naredio da se u ovim visoko cijenjenim kućama spominje Njegovo ime. U njima se Allah dželle-šanuhu tespih čini sabahom i akšamom.” (24, 36) S druge strane, u ajeti kerimu koji smo ranije naveli, Allah dželle-šanuhu zove namaz zikr. Dakle, ovaj ajeti kerim pokazuje da se u džamijama klanja namaz. Hazreti Abdullah ibni Abbas je rekao, “Džamije se zovu Bejtullah. Prema tome, protumačiti riječ ‘kuće’ u ovom ajeti kerimu kao ‘njihove kuće’ bi značilo promijeniti ajeti kerim.”
Značenje stotog ajeta sure Nisa glasi, “Kada putujete po zemlji možete skratiti salat!” (4, 100) Nakon objave ovog ajeti kerima Resulullah je u putovanju kratio svoj namaz na dva rek’ata. Poslije ovog ajeti kerima jedan drugi ajeti kerim, čije je značenje, “Kada ti i tvoji ashabi klanjate salat u borbi neka ga jedna džema’ata klanja naoružana s tobom. Kada se završi jedan rek’at oni trebaju ponovo zauzeti svoje položaje protiv neprijatelja. Onda, neka oni koji nisu klanjali salat (zato što su ratovali) dođu i neka s tobom nastave salat!” pokazuje vrlo jasno da riječ salat znači namaz, a ne (samo) dova.
Hadisi šerif koji nam prenose Taberani i Munavi glasi, “Ne pravite mesdžide prolazom (kraticom, mjestom kroz koje prolazite)! Ulazite u mesdžide (samo) radi zikra i salata!”
Jedan drugi hadisi šerif koji glasi, “Savršenstvo salata je ovisno o pravim safovima,” ističe da salat znači namaz, i da farz namaz treba klanjati u džema’atu.
Hadisi šerif koji se navodi u Ibni Abidinu, na kraju poglavlja koje govori o mekrusima namaza, glasi, “Vaš salat koji klanjate u vašoj kući je vrijedniji od salata u mom mesdžidu. Ali, to nije slučaj s farzovima.” Ovaj hadisi šerif nam kaže da je salat namaz, i da je bolje klanjati farz namaz u džamiji a sunnet namaz kod kuće. U jednom drugom hadisi šerifu se kaže, “Salat koji se klanja u mom mesdžidu donosi hiljadu puta više sevaba od namaza koji se klanja na drugom mjestu. A salat koji se klanja u Mesdžidil haramu donosi stotinu puta više sevaba od onih koji se dobivaju u mom mesdžidu.”
Ella mezhebijje (nemezheblije) i zindici ne klanjaju namaz. Oni kažu: “Salat je zapovijed. Ali, on znači dova. Islam ne sadrži u sebi nikakav ibadet koji se sastoji od pregibanja (rukua) i padanja licem na tlo (sedžde) i građenja džamija. Poslanici nisu rekli da se ide u džamiju, nego da se molimo Allahu u džamiji našega srca.” Ajeti kerimi i hadisi šerifi koje smo gore naveli su jasni dokazi koji pokazuju da su ovi ljudi lažovi i da je njihov cilj da zavedu muslimane.
9 - Izvjesne nemezheblije tvrde da takođe i ezan znači dova. Naprotiv, naš Pejgamber je podučio Bilala Habešija, njegovog muezzina, kako da uči ezan. On mu je naredio da se popne na visoko mjesto i da uči ezan. Značenja ajeta, “Kada do vas dopre poziv na salat (kada ga čujete),” i, “Kada na dan Džume odjekne poziv na salat,” se odnose na ezan. Hadisi šerif koji nam prenose Hakim i Munavi glasi, “Namaz onih koji ne dođu tamo iako čuju poziv (nida) neće biti kabul.” Riječ “nida” (koja je upotrijebljena u ova dva hadisi šerifa) znači učenje ezana. Hazreti Selmetbeni Halef, jedan od ashaba, je u Egiptu sagradio prvu munaru (minaret) na džamiji. On je bio u vrijeme hazreti Mu’avije guverner Egipta.
Činiti zikr Allaha dželle-šanuhu tihim glasom je ibadet. Pripadnici (mensubi) grupe turuk-i alijje iz ovog razloga čine zikr. Međutim, ako bi se ovaj zikr pobrkao s ezanom to bi bila neukost i zindikluk. Naš efendija, Resulullah, je hvalio muezzine i rekao, “Na Sudnjem danu (Kijametu) će muezzini imati duge vratove.” To znači, oni će na Kijametu biti proživljeni sjajnih čela i velikih prsa. Jedan drugi hadisi šerif, koji nam prenose Dejlemi i Munavi, kaže, “Ne izgovarajte početni tekbir salata (ne započinjite namaz) sve dok muezzin ne završi s’učenjem ezana!” Ebu Davud i Munavi prenose hadisi šerif koji glasi, “Ne učite ezan prije zore!” Hurufi upoređuju muezzinovo učenje ezana s rikanjem magarca. Oni koji ovakva poređenja postaju kafiri. Sljedeća generacija će se s kletvom (la’netom) sjećati ovih zindika.
10 - Pravi muslimani, ehli sunnet muslimani, dobro razumiju vrijednost Ehli Bejta, ridvanullahi teala alejhim edžma’in, našeg Pejgambera. Oni jako puno vole dvanaest mubarek imama. Oni nastoje da slijede Ehli Bejtov bereketli put koji vodi nurli sreći. Same riječi nisu znak ljubavi. Mi se njima moramo prilagoditi.
Hazreti Ebu Hanifa, rahmetullahi teala alejh, najveći alim i uzvišeni imam ehli sunnet muslimana je napustio sve dunjalučke poslove, studente i dužnosti, kako bi prisustvovao dvije godine sohbetu (bio u društvu) hazreti imama Dža’fera Sadika. On je puno naučio iz imamovog Džaferovog Sadikovog okeana znanja. On je dobio fejzove iz njegovog mubarek srca, koji su odražavali nurove koji su dolazili od Resulullaha. On je rekao, “Da ja nisam dvije godine služio hazreti imama Dža’fera Sadika ja ne bih ništa znao.” Hazreti imam a’zam Ebu Hanifa je sazrio kroz znanje i fejzove koje je dobio od imama Dža’fera Sadika. On je došao na visoke stepene koji nisu bili nasib (omogućeni, dosuđeni) drugim ljudima.
Ehli Sunnet imami su od imama Ehli Bejta naučili večinu svojih učenja koja se odnose na iman i fikh, većinu njihovih ma’rifeta koji se odnose na tesavvuf pa čak i znatan dio njihovog znanja koji se odnosi na tefsir i hadis. Oni su sazreli pod njihovim nadzorom. Oni su njihovim tevedždžuhom došli na visoke stepene. Oni su od njih dobili vesele vijesti. Tu činjenicu takođe priznaju i knjige šija. Šijiski alim Ibni Mutahhir Hulli piše u knjigama Nehdžulhak i Minhedžulkerame da su imam a’zam Ebu Hanifa i imam Malik učili od imama Dža’fera Sadika, rahmetullahi teala alejhim, i da su oni u njegovom društvu postigli visoke stepene. Imam a’zam Ebu Hanifa je takođe učio i od imama Muhammeda Bakira i Zajda Šehida. Zašto šije kažu da je ibadet poštovati šijiske šejhove koji nisu nikada ni vidjeli ove velike imame ehli bejta dok se pogrdno izražavaju o alimima ehli sunneta koji su od ovih mubarek imama, radi svog dugogodišnjeg služenja njima, dobili ilum i fejz? Zar nije i šijama farz da slijede ove alime koje su ovi plemeniti imami ovlastili da izdaju fetve i čine idžtihad? Šejh Hulli, šijiski imam, kaže da su, imam Bakir i Zejd Šehid i imam Dža’fer Sadik, ovlastili imama a’zama (dali mu idžazet) da izdaje fetve. Dvanaest bezgrešnih (ma’sum) imama svjedoči da je imam a’zam imao uslove idžazeta. Klevetanje imama a’zama je ravno poricanju svjedočenja dvanaest bezgrešnih imama. A to je, prema šijama, kufr. Pošto danas ne postoji bezgrešan imam, zar posebno šijama ne bi bio farz da slijede imamov a’zamov mezheb, odnosno ehli sunnet?
Ši’ijiski alim, šejh Hulli, kaže: Ebulmuhasin Hasan bin Ali kaže da je Ebulbuhtur rekao: Ebu Hanifa je posjetio Ebu Abdullaha Dža’fera Sadika. Kada je imam Dža’fer Sadik vidio Ebu Hanifu on mu je rekao, “Ti češ raširiti po cijelom svijetu sunnet moga oca. Ti češ pokazati pravi put izgubljenim. Ti češ pomoći prestrašenim. Ti češ biti rehber (vodič) spasa. Neka ti Allah dželle-šanuhu pomogne!” Skoro sve šijiske knjige prepričavaju sljedeći događaj: Ebu Hanifa je došao kod Dža’fera Mensura, abbasidskog halife toga vremena. Tu se takođe bio zadesio i Isa bin Musa. Kada je on vidio Ebu Hanifu on je rekao, “O halifa! Ovaj što je došao je najveći alim na svijetu!” Mensur je upitao, “O Nu’man! Od koga si naučio svoje znanje?” On mu je odgovorio, “Naučio sam ga od Alije preko njegovih učenika i od Abbasa preko njegovih učenika.” Na to je halifa rekao, “Dokumenti koje si naveo su vrlo jaki.” Druga epizoda koja se navodi u šijiskim knjigama ovako teče: Ebu Hanifa je sjedio u Mesdžid-i haramu. Oko njega je bilo puno ljudi koji su mu postavljali razna pitanja na koja je on odgovarao. On je kao iz rukava odgovarao na pitanja, kao da ih je imao u džepu. Imam Abdullah Dža’fer Sadik je kod njega iznenada zastao. Čim je Ebu Hanifa vidio imama on je ustao i rekao, “O Resulullahov unuče! Da sam znao da si ti ovdje ja ne bih ni pokušao ono što sada radim.” Hazreti imam Dža’fer Sadik je odgovorio, “Sjedi o Ebu Hanifa! Nastavi s podučavanjem muslimana što ne znaju! Poduči svakoga onim što si naučio od mojih praočeva.” Ova dva, ovdje navedena primjera, su uzeta iz Ibni Hullijevog objašnjenja knjige Tedžrid.
Pitanje: Ši’ije bi se mogle upitati zašto su Ebu Hanifa i drugi imami ehli sunneta, iako su bili učenici dvanaestorice imama rahmetullahi teala alejhim edžma’in, davali fetve koje nisu u skladu s vjerovanjima dvanaestorice imama? Kako se ovo može objasniti?
Odgovor: Odgovor na ovo pitanje je napisan u knjizi Medžalisulmu’minin, šijiskog alima Kadije Nurullaha Šušterija. On kaže, “Abdullah ibni Abbas je bio hazreti Emirov (Alijin) učenik. On je pod njegovim nadzorom došao na stepen idžtihada. On je pred njim činio idžtihad. Njegov idžtihad se u većini slučajeva nije slagao s idžtihadom njegovog učitelja. Pa ipak, hazreti Emir, kerremallahu teala vedžheh, je primao (priznavao, uvažavao, prihvatao) ove njegove idžtihade. Dakle, mudžtehid odgovara (na vjersko pitanje koje zahtijeva objašnjenje) u skladu sa svojim ličnim zaključcima. Naravno, idžtihad nije potreban za ajeti kerime i hadise šerife čija su značenja jasna. Drugim riječima, ne složiti se sa ovim jasno izraženim učenjima je haram. Ali, razumijevanje učenja koja nisu jasno izražena zahtijeva idžtihad. S tim što ovakav ma’sum imam neće nikada pogriješiti u svom idžtihadu. Drugi mogu. Međutim, oni će za ovo ovo njihovo griješenje će biti nagrađeni a ne kažnjeni. To znači oni će dobiti sevab.” Isto ovako piše i u šijiskoj knjizi Me’alimul-usul. Učenja koja su pronađena idžtihadom ne smiju biti oprečna (muhalif) s Kur’ani kerimom i hadisi šerifima i idžma’om ummeta (saglasnošću sahaba).
Kada bi bilo grijeh izdati fetvu koja se ne slaže s idžtihadom Ehli bejta hazreti Husejn bi bio pod grijehom. Kako kaže alim šija Ebu Muhnel Ezdi, hazreti Husejn nije volio što se njegov (stariji) brat Hasan pomirio s hazreti Mu’avijom. On je rekao svome bratu da je pogriješio. Kada bi odbijanje idžtihada jednog od dvanaest imama i govor da je on pogriješio u svom idžtihadu značio neprijateljstvo prema njemu hazreti Hasan bi onda bio hazreti Husejnov neprijatelj. Ovo je još jedan dokaz da su oni, koji kleveću hazreti Mu’aviju, radijallahu anh, i koji protiv njega vode kampanju omalovažavanja na jednom krivom i pokvarenom putu.
Ehli sunnet alimi hadisa i mudžtehidi, rahmetullahi alejhim, su čuveni po svojoj takvi, pravednosti i pobožnosti. Ši’ijiska mržnja prema ovim alimima ehli sunneta potiče iz činjenice što se iman ovih alima ne slaže s njihovim vjerovanjima. Oni ne mogu reći da su oni grešnici, lažljivci, ili da su se zaljubili u dunjaluk. S druge strane, oni osuđuju izvjesne ljude koje oni nazivaju alimima.
Najraniji ljudi koji su sebe nazvali šijama su bili komandiri jedinica u hazreti Alijinoj vojsci u Bici kod Siffina. Sve hazreti Emirove izjave i ponašanja koja su navedena i opisana u šijiskim knjigama potiču od ovih ljudi. S druge strane, opet u šijiskim knjigama piše, na primjer u knjizi Nehdžulbelaga, da su ovi ljudi bili neposlušni Emiru, izdajice, grešnici, i asije. Emir, kerremallahu teala vedžheh, je rekao da su oni munafici. Vjerovanja i ibadeti svih stanovnika grada Kufe je u skladu s izvještajima koje su dali ovi ljudi. Ma’sum imami su ih uvijek kleli i proklinjali. Oni su ih uvijek odbacivali. Jedan od njih je Kesai za kog se ne zna pouzdano ni je li on uopšte bio musliman. Jedan drugi je Zekerijja bin Ibrahim. Ebu Dža’fer Muhammed bin Hasan Tusi i drugi su napisali ono što su od njih čuli. Međutim, ovaj Zekerijja je bio hrišćanin.
Abbasidski vladari su strpali imame Ehli Bejta u tamnice. Bilo je zabranjeno posjećivati ih i s njima razgovarati. Nikom nije bilo dozvoljeno da im ode i da ih vidi. Alimi ehli sunneta su se izlagali opasnosti i posjećivali ih. Oni su od njih sticali ilum i fejz. U svim knjigama istorije piše da su Musaa Kazima rahmetullahi alejh, kada je bačen u tamnicu, često posjećivala dva alima Ehli Sunneta, Muhammed bin Hasan Šejbani i kadija Ebu Jusuf, rahmetullahi alejhima, da su ga pitali, i od njega učili što nisu znali. hrabrost koja je bila potrebna da se u jedno tako kritično vrijeme posjeti hazreti imam je zahtjevala veliku ljubav i ihlas. Ove činjenice su takođe napisane i u šijiskim knjigama. Alim koji pripada grupi šija koji se zovu imamijja je napisao knjigu pod naslovom Fusul u kojoj govori o kerametima hazreti imama Musaa Kazima. Jedan od njih, kojeg pripovijeda od imama Muhammeda i imama Ebu Jusufa, ovako teče: Harun Rešid je zatvorio hazreti imama Musaa Kazima u zatvor. Nas dvojica smo ga jednoga dana posjetili. Mi smo s njim sjedili. Jedan čuvar je ušao i rekao, “Ako ti šta treba reci mi! Ja ću to sutra sa mnom donijeti.” Hazreti imam je rekao da mu ništa ne treba. Kada je čovjek izašao, imam nam se okrenuo i rekao, “Ovaj me čovjek iznenađuje. On me pita da li mi šta treba i kaže mi da će mi to donijeti sutra. Međutim, on će večeras iznenada umrijeti.” Kasnije smo čuli da je on umro te noći.
U knjizi Kamus-ul-a’lam piše, “Imam Džafer Sadik je unuk hazreti Alijinog unuka. Njegova majka, Ummi Ferve, je bila kćerka Kasima, Ebu Bekirovog unuka. Imam, rahmetullahi alejh, nije samo stekao kemalet (zrelost, savršenstvo), vilajeta koji dolazi od hazreti Alije već takođe i kemalet Nubuvveta koji dolazi kroz hazreti Ebu Bekira. On je darovao imamu a’zamu puno od oba kemaleta. Imam Dža’fer Sadik je dobro znao džefr, hemiju i druge prirodne i tehničke nauke. Džabir, čuveni islamski hemičar, je bio imamov Sadikov učenik. Ebu Muslim Horasani koji je podsticao pobuni protiv umejjida je htio da, da bi bio uspješan u svom pokušaju, proglasi imama Dža’fera halifom. Hazreti imam je odbio ovu sugestiju. U stvari, on je spalio sva Ebu Muslimova pisma. Isma’il, najstariji od njegovih sedam sinova, je umro prije oca. Prema tome imama je naslijedio njegov drugi sin Musa Kazim, rahime-humullahu teala. Jedna grupa šija je krenula drugim putem i priznala Isma’ila i njegove sinove kao nasljednike imama. Ovi ljudi se zovu isma’ilijje. U knjizi Esma’ulmuellifin piše da je imam Dža’fer Sadik napisao tri knjige koje se zovu Taksim-i ru’ja, El-Džamiatu fil-džefr i Kitab-ul-džefr. Džefr znači jagnje od četiri mjeseca. U naučnom smislu ta riječ predstavlja granu nauke koja se bavi pogađanjem događaja koji će se desiti u budućnosti. Platon i stari Indijci su napisali knjige o džefru. Prvu islamsku knjigu u ovoj nauci je napisao hazreti Alija. Pošto su knjige Džami’ i Džefr napisane na jagnjećoj kožici naučna disciplina o kojoj se govori u ovim knjigama se zove džefr. Ovaj podatak je napisan u knjizi Kamus.
Imam Dža’fer Sadik nije napisao nijednu knjigu o vjerskim učenjima i ibadetu. Knjigu Imam-i Ca’fer Buyugu (Imam Džafer naređuje) koju šije danas posjeduju je napisao Dža’fer bin Husejn Kummi (a ne imam Dža’fer Sadik). On je umro u Kufi 340/951. g.n.e. Čuvena knjiga Mundžid nas obavještava da je ovaj čovjek napisao prvi fikh šija o vjerskim praksama. U knjizi Kamus-ul-a’lam piše da je knjigu, Risale-i Dža’ferijje, koju šije danas posjeduju napisao Ebu Dža’fer Muhammed Tusi. On je umro 460/1068. g.n.e. Njegov tefsir ima dvadeset dijelova. Ši’ije iznose ove dvije knjige koje su napisala ova dva Dža’fera, i sebe nazivaju dža’feri. Oni pokušavaju da dokažu da oni slijede imama Dža’fera Sadika. Oni iskorištavaju sličnost koja postoji između riječi Dža’fer i džefr i tvrde da je hazreti imam Dža’fer Sadik napisao i ove dvije knjige.
11 - Hurufije, da bi iznutra srušile islam, napadaju na velikog alima islama, hazreti imama Ebu Hanifu, rahmetullahi alejh, koji je stub vjere i zjenica oka ehli sunneta. U njihovim naporima da okleveću i ukaljaju ovog uzvišenog imama, oni se ne stide da napišu razne ogavne klevete i odvratne laži.
Biografija ovog uzvišenog imama je napisana u knjigama na turskom jeziku Se’adet-i Ebediyye, Faideli Bilgiler i Eshab-i Kiram. Mi smatramo da je potrebno da pozajmimo još koju riječ iz knjige na arapskom jeziku Hajrat-ul-hisan koju je napisao veliki alim islama Ibni Hadžer-i Mekki, rahmetullahi teala alejh, i iz knjige na persijskom jeziku Tezkire-tul-evlija koju je napisao Ferideddin Attar i iz knjige na turskom jeziku Mevdu’at-ul’ulum koju je napisao Taškopru zade, i da ih ovdje navedemo.
Imamovo a’zamovo ime je Nu’man, rahmetullahi teala alejh. Ebu Hanifa znači otac muslimana Pravoga puta. Nasuprot izvjesnim izmišljenim glasinama on nije imao kćerku Hanifu. Niti je ime pripadalo njegovoj majci. Da je ime njegove majke bilo Hanifa on bi se zvao Nu’man ibni Hanifa isto kao što se Isa alejhisselam zvao Isa ibni Merjem. Svako ga je zvao, i prijatelji i neprijatelji, Nu’man bin Sabit. Ime njegovog oca je napisano u svim knjigama, osim onih koje su pisali neprijatelji Ehli Sunneta koji su skovali odvratne priče o njemu i koji tvrde da je ime njegove majke bilo Hanifa.
Djed hazreti imama a’zama Ebu Hanife, rahmetullahi teala alejh, se zvao Zuta. To je napisano u mnogim knjigama kao na primjer, u knjizi Džami’ul-usul velikog alima Ibni Esira Džezrija. On je bio rob. Većina alima fikha je bila od robova. Roditelji imamovog oca Sabita su bili muslimani. Sabit je bio u hazreti Alijinim sohbetima. On je dobio mnogo fejza od hazreti imama (Alije). Imam Ali je učinio za Sabita i njegovu djecu hajr i bereket dovu. Zutino drugo ime je bilo Nu’man. Ovaj Nu’man je na dan Nervuza ponudio hazreti Aliji paluze. Hazreti imama a’zama je obrazovao imam Ša’bi a onda, kada je on 104. godine po Hidžri preselio na ahiret, Hammad. Kada je Hammad preselio na ahiret 124. godine, zaljubljenici ilma su iz svih islamskih država pohrlili da budu kod njega. On je tako počeo da obrazuje učenike. U to vrijeme nije postojao alim koji se zvao Šaddar. U islamskim knjigama ne piše da je on učio od ikog ko se tako zvao.
Sve što je imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit rekao ili učinio je bilo u skladu sa Kur’ani kerimom i hadisi šerifima. U knjizi Mizan-ul-kubra piše, “Ako neko razumno i bez tvrdoglavosti i predrasuda prostudira riječi imama četiri mezheba on će vidjeti da su oni svi kao zvijezde na nebu. On smatra njihove klevetnike imbecilima koji misle da su odsjaji zvijezda na vodi u stvari zvijezde. Imam a’zam je rekao, ‘Gdje postoji nass [odnosno ajet ili hadis] kijas ne važi. Mi ne činimo kijas bez zarureta. Kada se suočimo sa nekim zagonetnim pitanjem mi na njega prvo potražimo odgovor u Kur’ani kerimu. Ako na njega ne mognemo naći mi ga onda potražimo u hadisi šerifu. Ako još uvijek nemamo mi ga potražimo u riječima ashaba kiram. Ako ni tamo ne mognemo naći odgovor, mi ga potražimo kroz kijas.’ On je jednom ovako rekao, ‘Kada se susretnemo s pitanjem na koje ne možemo da nađemo odgovor u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima, i ako su odgovori sahaba na to pitanje različiti mi kijasom izabiremo jedan od tih odgovora.’ On je jednom ovako rekao, ‘U stvarima za koje ne možemo naći odgovor Kur’ani kerimom i hadisi šerifima, mi odabiremo jedan od odgovora koje su dali hazreti Ebu Bekir, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum. Hadisi šerifi koji nam dolaze od Resulullaha su najvažniji. Mi ne možemo reći ništa što im se supro
1. Ukoliko, naprimjer, želimo nekome reći da u predstojećem vremenskom razdoblju (mimo Nove godine i ostalih praznika) želimo ostvarenje izvjesnih želja, ne misleći da je dotično vremensko razdoblje, samo po sebi, povod za prizivanje uspjeha, onda to, u općenitom smislu, ne bi bilo u koliziji sa načelima ispravnog islamskog vjerovanja, jer dozvoljeno je bilo kome poželjeti dobro i uspjeh prizivajući ih od Allaha dž.š., kao što je dozvoljeno da kažemo: „Želim ti sreću ... uspjeh ... berićet .... u ovom danu .... mjesecu i sl.“.
Pretpostavimo da Novu godinu ne smatramo povodom za prizivanje uspjeha, ali, uprkos tome, i tada nam nije dozvoljeno čak ni verbalno vezati želje za neutemeljene povode tj. prizivati uspjeh od Allah dž.š. nastupanjem povoda koji nema uporišta u tekstovima islama, ili povoda koji predstavlja jasni manifest paganske doktrine. Poslanik, s.a.v.s, zabranio je formalno oponašanje paganskih simbola, makar postojala jasna razlika u namjerama onih koji ih čine. U jednoj predaji stoji da se neki čovjek zavjetovao da će prinijeti žrtvu (radi Allaha dž.š) na izvjesnom mjestu, pa ga je Poslanik, s.a.v.s, preventivno upitao: „Da li je na tom mjestu bio neki paganski idol koji je obožavan mimo Allaha? Da li je na tom mjestu bila neka od njihovih svetkovina?“ „Ne“ – odgovori čovjek. „Onda ispuni svoj zavjet“ – reče mu Poslanik, s.a.v.s.. (Sunen Ebi Davud)
2. Drugi način shvatanja ove izjave je da osoba misli da nastupanje Nove godine povod za sreću i uspjeh, ili da sa nastupanjem Nove godine određuju se dobro i zlo, te je potrebno prizivati dobro kako bi se izbjeglo zlo. Ukoliko se ovakvim postupkom cilja prizivanje sreće i uspjeha od Allaha dž.š., s uvjerenjem da je Allah dž.š. propisao ili odobrio nastupanje Nove godine, kao povod za uslišavanje ovih želja, onda je to manifest nedopuštene inovacije u islamu, odnosno tzv. malog idolopklonstva (širk), koje ne izvodi osobu iz islama, ali nedvojbeno predstavlja uvertiru za tzv. veliko idolopoklonstvo.
3. Ukoliko osoba smatra da nastupanje Nove godine, poseban respekt prema njoj i njeno slavljenje, samo po sebi, donosi sreću, uspjeh, zdravlje, berićet, pare ... onda je to manifest velikog idolopoklonstva, koje je islamom usuđeno kao teški grijeh, za kojeg nema oprosta, osim ukoliko ga se njegov počinilac ne odrekne za svoga života.
Pitanje praznika i svetkovina je doktrinarno pitanje islama, pa su, stoga, u temelje islamskog vjerovanja i postupanja Objavom duboko urezana načela kojima se jasno difrenciraju javni manifesti islama od javnih manifesta paganstva. Uvažavanje i učešće u javnim manifestacijama neislamskih svetkovina i praznika izlaže muslimana opasnostima, duboko zadirući i utjecajući na unutarnje promjene vezane za njegov čisti islamski monoteizam.
Ovo trebaju da shvate svi oni koji površno i senzacionalistički osuđuju našu sveislamsku apstinenciju od višemilenijske zaostavštine paganstva i raznolikih mnogobožačkih kultova, koji se danas uporno muslimanima naturaju pod plaštom savremenosti, multikulturalnosti, tolerancije i globalizacije.
Ovo trebaju da shvate svi oni koji nisu svjesni s kolikom žarom i predanošću muslimani nastoje očuvati od Boga Jedinoga povjereni im ispravni monoteizam, kojeg su pripadnici ranijih Objava „prokockali“ udovoljavajući istim pritiscima paganskih kultura i kultova, kojima muslimani dostojanstveno i stasito, već petnaest stoljeća odolijevaju dosljedno slijedeći upute Najboljeg čovjeka, koji je najbolje poznavao i predočio nam opasnosti koje nas vrebaju, te nam u temelje našeg vjerovanja i postupanja ugradio sve elemente koji garantiraju fizički i duhovni opstanak Ummeta, kao univerzalne zajednice, sve do Sudnjeg dana.
Zar je to rivalstvo toliko ostrašćeno, i oslijepljeno, pa da je spremno žrtvovati i najsvetije stranice bošnjačkog identiteta?! Najgore što bi se moglo dogoditi političkom projektu Fahrudina Radončića – koji je dočekan kao „šansa za Bošnjake“ – jeste da krene stramputicom SDP-a Zlatka Lagumdžije, koji je parnerstvo sa velikosrbima, velikohrvatima i diplomatskim dejtoncima gradio na sataniziranju bošnjačkog naroda i izmišljanju tzv. islamskog terorizma. Na žalost, onoliko koliko je SDA postala filijala SDP-a, toliko je SBB željan da preuzme ulogu te filijale, što se vidi po činjenici da „Dnevni avaz“ mjesecima nemilosrdno rastura SDA i udvara se SDP-u. Ovaj prijateljski tekst nastoji ukazati na štetu koja bi nastala ako bi Bošnjaci izgubili još jednu šansu. A šansom se ne može zvati alternativa koja, kao SDP i Federalna tv, izmišlja terorizam u Bošnjaka. Kao što su sve srpske stranke saglasne da im je Republika Srpska, kao nacionalni interes, iznad stranačkih sukoba, tako i sve stranke koje žive od bošnjačkih glasova, moraju biti saglasne oko činjenice da su Bošnjaci bili žrtve genocida, da su to i danas, i da u borbi za opstanak nije bilo, niti je moglo biti, ma kakvog terorizma. Kazati da su Bošnjaci u toku rata imali kamp za obuku terorista – netačno je, nezrelo je, pogubno je! Ne postoji autoritet koji takvu laž smije izgovoriti, a da mu Bošnjaci ne okrenu leđa. Razumije li to Fahrudin Radončić?
Front za odbranu časti
Nas, potcrtavamo to, ne zanimaju personalno Fikret Muslimović, Bakir Alispahić, Nedžad Ajnadžić i mnogi drugi SDA-ovci koji ovih dana izlaze na „Avazovoj“ potjernici u rubrici „Ličnost dana“. Ako su ljudi šta griješili, neka za to odgovaraju. Jedino, bilo bi lijepo da se istim metrom mjere i SDP-ovi funkcioneri, pogotovo oni koji su do grla u kriminalu. Ali, te objektivnosti nema ni na Federalnoj tv. Nas, zapravo, na reakciju nuka pominjanje „terorističkog kampa Pogorelica“, u ovim „Avazovim“ potjernicama. Federalna tv ima običaj iz prošlosti vaditi sudske procese na kojima su osumnjičeni oslobođeni, a onda rekonstruirati priču kao da se sada dogodila. Tako je uradio i „Avaz“, iako je na sudu dokazano da „Pogorelica“ nije bila teroristički kamp. Prisjetimo se vijesti od 20. januara 2008. godine, pod naslovom „Na Vrhovnom sudu pao i slučaj Pogorelica“, objavljene upravo u „Dnevnom avazu“:
- Vrhovni sud Federacije BiH oslobodio je trojicu bivših visokih funkcionera AID-a Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića, Envera Mujezinovića te dvojicu bivših policijskih zvaničnika USK Edhama Veladžića i Ejuba Ikića. Na ovu odluku kojom je potvrđena prvostepena oslobađajuća presuda, više ne postoji pravo žalbe, niti ikakav redovni ili pravni lijek.
Nakon što je protiv njih prvobitno otpala optužba za obučavanje terorista u kampu ”Pogorelica”, Alispahić, Ljevaković, Mujezinović, Veladžić i Ikić oslobođeni su 2006. godine pred Kantonalnim sudom Sarajevo i tačke optužnice koja ih je teretila za poticanje na ubistvo Fikreta Abdića. Neuobičajeno za bilo koji sudski proces, žalbu na presudu Kantonalnog suda uložilo je Federalno tužilaštvo, tačnije tužilac Vlado Mišković. Procesom je nanesena velika materijalna šteta državi, zbog visokih sudskih troškova, koji su proizašli čak i iz plaćanja svjedoka. Tako je, kako su mediji izvještavali, čak 150.000 dolara iz budžeta plaćeno za izvještaj o ”Pogorelici” koji je sačinio navodni međunarodni stručnjak za terorizam Rohan Gunaratna. Već je izvjesno da to državi neće biti jedini trošak, jer, kazao nam je advokat Crnalić, optuženi će tražiti odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru, kao i zbog povrede časti i ugleda, odnosno duševnih boli koje su pretrpjeli zbog ovog sudskog postupka.
Ako je montirani slučaj „Pogorelica“ pao 2006. pred Kantonalnim sudom, pa onda još jednom, definitivno, pao 2008. godine pred Vrhovnim sudom, čime je za vijek vijekova dokazano da to nije bio teroristički kamp, kako je moguće potkraj 2011. godine pisati o „terorističkom kampu Pogorelica“? Onaj ko nakon svega izmišlja ratni kamp za obuku bošnjačkih terorista, ne samo da se sukobljava sa čašću bošnjačke žrtve, i ne samo za oslobađajućom presudom, već i sa nizom dokumenata i svjedočenja iz vremena kada je taj sramni proces vođen, a kada su hiljade bosanskih patriota ustali u odbranu istine o odbrambenom karakteru naše borbe za opstanak. Prisjetimo se, preko organizacije Bošnjački front, 10.000 patriota je stavilo svoja imena na peticiju za obustavu montiranog procesa, a spiskovi su danima objavljivanji u tadašnjim „Jutarnjim novinama“. Potom, 21 član Društva pisaca BiH, na čelu sa Abdulahom Sidranom, potpisao je otvoreno pismo protiv reinkarnacije policijske države i za obustavljanje montiranog procesa. Gradimir Gojer je najavio da će praviti pozorišu predstavu, a kompozitor Asim Horozić da će pisati muziku, kao vid umjetničkog tematiziranja, i otpora, protiv policijskih metoda bh. pravosuđa. Proslavljeni umjetnici sevdaha, Beba Selimović, Omer Pobrić, Ljubica Berak i drugi, također su potpisali peticiju protiv „Pogorelice“. U januaru 2003. je jedanaest univerzitetskih profesora objavilo svoju deklaraciju protiv „Pogorelice“. Bio je to istinski svenarodni pokret protiv klevetanja bosanske borbe za opstanak. Akademski pečat ovoj seriji protesta protiv policijske države dao je Okrugli sto o montiranom procesu „Pogorelica“, održan u Sarajevu 14. aprila 2003., na kome su učešće uzeli eminentni univerzitetski profesori, potput prof. dr. Ive Komšića, prof. dr. Ibrahima Bušatlije i drugih.
U političkoj historiji BiH sigurno je da nije postojao pravosudni slučaj, poput „Pogorelice“, koji je pobudio tako široke reakcije civilnog društva, odlučnog da se odupre reinkarnaciji policijske države i blaćenju jedne pravedne, antifašističke borbe za slobodu svih bh. naroda. Na kraju, oslobađajuće presude Kantonalnog, pa Vrhovnog suda Federacije, potvrdile su da su u pravu bili svi: bh. književnici, umjetnici sevdaha, univerzitetski profesori, kao i 10.000 potpisnika peticije protiv montiranog procesa „Pogorelica“. Ustati protiv svih njih, protiv istine i argumenata - kako bi se Bošnjaci ubijedili da su njihovi branitelji bili teroristi – nepametno je.
Žigosanje bošnjačke žrtve
Od hiljade stranica koje bi nas mogle podsjetiti na „Pogorelicu“, kao na projekt optuživanja bošnjačke žrtve, izdvojit ćemo samo djelić oko američke podrške kampu na Pogorelici. Na osnovu izlaganja Petera Galbraitha, američkog ambasadora u Hrvatskoj, pred Domom komiteta za međunarodne odnose SAD, u maju 1996., jasno je da je Amerika podržavala vojnu pomoć bosanskim snagama koja je, preko Hrvatske, stizala (i) iz Irana. A „Pogorelica“ je dovedena pod sumnju upravo zbog prisustva instruktora iz islamskih zemalja. Galbraith je, između ostalog, rekao:
„Prije dvije godine, bosanska vlada zatražila je od hrvatske vlade dozvolu za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju armiju pod opsadom. Hrvatska vlada je zatražila naše mišljenje. Naša administracija je odlučila da ne reagira, a ja sam rekao Hrvatima da nisam dobio direktive. Bosanci su preživjeli zahvaljujući naoružanju. Naposlijetku, oružje koje je stiglo iz drugih zemalja pored Irana, omogućilo je Bosancima da kompenziraju vojnu neravnotežu spram Srba, povrate dio teritorije i tako pomognu da se poploča put ka Daytonu. Bosanski narod koji je nenaoružan stajao spram srpskog agresora, jedva je preživio zimu 1993-94. Bez pomoći, sumnjali smo da bi preživjeli još jednu godinu. To je tada bio kontekst naše odluke. Enklave, bez odbrane, uključujući Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. Bilo bi na stotine hiljada mrtvih!“
Na osnovu Galbraithovog izlaganja je očigledno da je Amerika i zvanično, a još više nezvanično, držala sve konce u rukama u pogledu tehničke i stručne pomoći bosanskim braniteljima u toku agresije i trajanja embarga na oružje, koji je jedino pogađao legalnu bh. vlast. Legalni, antiteroristički centar za obuku „Pogorelica“, u kome je predavanja držalo i nekoliko oficira iz islamskih zemalja, bio je time plod američke volje. Huškanje Amerike na bosanske branitelje, pod optužbom za saradnju sa instruktorima iz islamskih zemalja, nema nikakvog smisla, jer je Amerika podržavala tu pomoć, u vidu naoružanja i obuke u kampovima kakav je bio i kamp „Pogorelica“.
Na žalost, sve ove činjenice dosad nisu doživjele konačnu publicističku, naučnu, a ni političku valorizaciju. U mojoj knjizi „Teror antiterorizma“ (dostupna na alispahic.net u PDF formatu), koja obrađuje stotinjak slučajeva izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH, nalazi se i poglavlje o „Pogorelici“. Javnost je ostala uskraćena za zbornik sa okruglog stola u Sarajevu, kao i za zbornik svih dokumenata vezanih za ovaj slučaj. Otud je logično da neko pomisli kako bi „Pogorelica“ ponovo mogla postati „teroristički kamp“, i kako bi se putem te izmišljotine mogle nanositi štete političkim protivnicima, pa makar cijena bila i žigosanje bošnjačke žrtve. Glavni krivci za to nisu ni u SDP-u, ni u SBB-u, već upravo u SDA, gdje su dozvolili da montaža i odbrana „Pogorelice“ padne u zaborav, iako se radi o dosad najvećoj odbrani istine o karakteru naše borbe za opstanak. A zašto se u SDA nemarno odnose prema odbrani karaktera naše borbe? Zato, brate, što bi najsretniji bili kad bi mogli sami sebe proganjati, pa da se dodvore onima kojima se dodvoravaju koalicioni partneri Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radončić.
Poštovani čitaoci!
Jučer smo bili svjedoci jednog čudnog i u najmanju ruku zbunjujućeg događaja na ulicama Sarajeva. Neki je mladić, kako se vidi na oficijalnim snimcima, hodao naoružan i pucao u pravcu, kako tvrde bosanski mediji, američke ambasade u BiH.
Svi smo mi ostali zatečeni događajem koji svakako predstavlja incident na račun islamskih praktičara u BiH. Ovo pišemo iz razloga što se na snimcima koje su emitovale svjetske televizijske mreže navodno čuje tekbiranje tog ozlojađenog čovjeka.
Ovo će se svakako obiti o glavu islamskih praktičara koji nikako ne prihvataju i ne dozvoljavaju ovako nešto a posebno u sredini krhkog mira gdje je Bošnjacima silovana čast i oduzimato dostojanstvo u toku proteklog rata protiv srbijanske agresije na BiH.
Neko će odmah pojuriti da o tom mladiću govori kako je bio u ovom ili onom selu na teritoriji BiH kako bi na taj način ponovo sručio srdžbu naivnih i gnjevnih pojedinaca na pojedine islamske praktičare što će sigurno predstavljati notornu neistinu i smišljenu klevetu.
Svi mi osuđujemo ovaj čin koji je u suprotnosti sa interesima muslimanske zajednice na teritoriji BiH i širem području Balkana.
Znamo da će neko sigurno „debelo“ profitirati od svega ovoga, ali se također nadamo da ovo nije odveć smišljeno djelo čije će posljedice trpiti određena grupa muslimanskih vjernika.
To što mladić na snimku svojom fizionomijom podsjeća na, kako ih narod naziva - vehabije, ne smije biti opravdanje nikom da u ime čina tog mladića povede kampanju linča i progona protiv islamskih praktičara koji se niučemu ne slažu sa tim suludim i nepromišljenim postupkom tog čovjeka.
Povodom Dana Republike Šumske i krsne slave Sveti Stevan, dodikovsko izdanje lista „Press“ objavilo je intervju sa nekadašnjim načelnikom Glavnog štaba Četničke Vojske, Manojlom Milovanovićem. Presrećan što su njegovi Srbi stvorili „državu“ zapadno od Drine, bivši đeneral brine za budućnost Đšumskog Rajha i predlaže da se u škole uvede predvojnička obuka, kako bi omladince sa šubarama naučili kako postupati s neprijateljom