Bosnjacki front

Esellamu aleikum

24.04.2012.

Republika Srpska za početnike - osnovni pojmovi


Ovaj rječnik pojmova je nastao u okviru projekta “Za 20. rođendan, želim sve o njoj da znam”, a neću vam reći ko ga finansira jer mi i onako nećete vjerovati. Važno je da se plaća.

Blickrig giljotina - munjevita akcija SNSD u cilju suzbijanja korupcije u partiji i društvu generalno. Ova akcija dogovorena je na Kozari i provedena toliko munjevito da je javnost u Republici Srpskoj nije ni primjetila.

Nepotizam - najbolji primjer majčinske i očinske ljubavi zaposlenih na budzetu.

Teletabisi - junaci crtanog filma koji su bili inspiracija krativnom direktoru preduzeća Tamaris prilikom uređenja parka ispred Palate Predsjednika Republike Srpske.

Po - govori neartikulisano i crvene je boje. Najsocijaledmokratskiji teletebis među teletabisima.

Dževad Galijašević - čovjek koji ništa drugo ne vidi u Bosni i Hercegovini do "vehabija", ali mu je na tome zahvalna samo Republika Srpska.

Ari Livne - novi ključar Banja Luke i najbolji dokaz da pored Glamočaka postoje i drugi ljudi koji vole ovaj grad.

Anton Kasipović - ministar prosvjete koji se uvijek iznenadi kada se govori o korupciji na Univerzitetu. Poznaćete ga po čeličnom stomaku i teflonskom obrazu

Lejla Rešić - Wikipedia tvrdi da je to ministrica uprave i lokalne samouprave u Vladi RS, ali ne smijemo garantovati jer i Wikipedia griješi.

Gorana Zlatković- Google je predstavlja kao ministricu za primanje i davanje različitih nagrada i diploma, obični ljudi ne znaju ko je ona.

JP „Željeznice Srpske“ - iako su u velikim gubicima, skupili su dovoljno novca da pošalju rođendanski telegram RTRS.

Referendum - riječ koja se stalno spominje u Republici Srpskoj ali niko ne zna kako izgleda.

NATO - asocira na nešto vrlo bezobrazno na šta nikako ne smijemo da nasjednemo, osim ako se drugačije ne odluči referendumom, jer su Bošnjaci na to već nasjeli.

Rusija – neopisivo. Da biste je poznali morate da budete pravoslavac i pročitate sve od Dostojevskog i Tolstoja.

Evropska unija - za većinu građana Republike Srpske najbolji dokaz da se sve može raspasti samo je potrebno biti strpljiv.

Predizborni period - 30 dana kada političari rade kao sumanuti, govore razne besmislice i obećavaju da će se promjeniti.

Zajednički kandidat opozicije - stvorenje slično Drekavcu, kažu da postoji ali ga niko još nije vidio.

Slogan - obično se rimuje sa Srpska i sviđa užoj rodbini predsjednika stranke

Bilbord - mjesto gdje nas kandidat neke političke partije gleda sa visine

Centralni miting u Banja Luci - jedini način da mladi iz Gacka besplatno dođu u Banjaluku, dobiju sendvič i isti dan vrate se u Gacko.

Izborna ćutnja - dan kada svi političari zaćute, a Predsjednik i Premijer Republike Srpske na dnevniku RTRS otvore nekoliko preduzeća.

Izbori - dan kada glasači biraju između manjeg i većeg zla. Neki od njih ni to ne umiju, pa se ti listići proglase nevažećim.

Koalicija - žrtvovanje političkih partija zarad opšteg dobra entiteta i naroda

Kičma - prema mišljenju Premijera Repubublike Srpske trenutno najveća prijetnja makroekonomskoj stabilnosti ovog entieta.

Filmski kritičari - osjećaj za lijepo i pravedno u filmu, koje su naši borci stekli u ratu i ne žele da izgube u miru

Rok scena - postoji samo u Banja Luci i Prijedoru i za nju je karakteristično da imaju 4 bubnjara i 5 gitarista koji su istovremeno članovi 10 grupa

Lešinari - navijači FK Borac koji kada nisu zadovoljni igrom i rezultatom svoga tima kamenuju linijske sudije.

Projekat - dokaz da mediji mogu da zarađuju pare, a da ih niko ne čita ili gleda.

Demofest - najbolji dokaz da vlast ima sluh

Twitter - nešto na računaru što ima svaki SNSD-ovac ali ne zna šta da radi sa njim

26.03.2012.

"Vrati se u svoju državu, teroristkinjo": Pokrivena muslimanka nasmrt pretučena u SAD-u

Ubistvo 32-godišnje žene iračkog porijekla, koja je pronađena teško pretučena po glavi u svojoj kući s bilješkom "vrati se u svoju državu, teroristikinjo", izazvalo je šok u cijeloj zemlji koja se još uvijek nije oporavila od ubistva mladog crnca koje se desilo u zločinu iz mržnje u Philadelphiji.

Shaima Alwadi je skinuta sa aparata za održavanje u životu u srijedu, četiri dana nakon zločina koji se dogodio u njenom domu u San Diegu, Kaliforniji. Majka petero djece je pretučena na smrt pajserom, navela je njena 17-godišnja kćerka koja je dala intervju za jedan lokalni TV kanal. U videu koji se raširio na društvenim medijima, mlada djevojka drži emocionalni govor i pita zašto joj je oduzeta njena majka.

Gospođa Alwadi je već ranije dobila sličnu poruku kod svoje kuće, ali ju je doživjela kao šegu.

"Zločin iz mržnje je jedna od mogućnosti, i mi ćemo to istražiti", citiran je poručnik Mark Coit od strane Associated Pressa. "Ne želimo da se fokusiramo samo na jedno pitanje i propustimo nešto drugo."

Smrt Alwadije se desila u vrijeme kada je smrt mladog nenaoružanog crnog čovjeka, Tayvon Martina, upucanog od strane bijelog zaštitara u Philadelphiji, pokrenula žestoku polemiku o rasnim pitanjima u Sjedinjenim Državama.

U petak su održani marševi širom zemlje pod parolom "Marš milion dukserica", u čast 17-godišnjeg Martina koji je nosio duksericu kada je ubijen prošlog mjeseca. Demonstranti su rekli da je smrt podsjetnik na diskriminaciju koja se odvija protiv crnaca od strane čuvara zakona.

Naime, dok se Martin vraćao kući čuvar ga je ugledao i nazvao policiju prijavljujući Martina kao nadrogiranog. Iako je policija uputila čuvara da miruje dok ista ne stigne, čuvar je upucao mladića, da bi se kasnije branio kako je pucao u samoodbrani. Međutim, djevojka Martina, koja je sa njim bila na telefonu, je rekla kako je čula kako je Martin oboren na zemlju prije nego što je čula pucnjeve.

Ovaj slučaj je izazvao toliko pažnju da se čak i američki predjednik Barack Obama oglasio, pozvavši na istragu ubistva Martina i opisavši ga svojim sinom.

Paralele između smrti Martina i Alwadije je jednostavno podvući i nisu prošle nezapažene na društvenim mrežama, gdje se pronalaze sličnosti između obiju žrtava, ubijenih zbog nošnje dukserice odnosno hidžaba.

Bilješka "vrati se u svoju državu, teroristikinjo" je izazvala zgražanje i bijes na društvenim mrežama.

Jedan korisnik Twittera je napisao: "'Vrati se u svoju zemlju?' Sjedinjene Države se sastoje od imigranata koji su masakrirali narod kako bi im ukrali njihovu zemlju. Ko se ustvari mora vratiti?"

25.03.2012.

Koristi namaza

 
Namaz – islamska molitva, klanjanje – najvažnija je islamska obaveza. Dužnost ga je obavljati pet puta dnevno u različitim vremenskim periodima dana i noći, počevši od trenutka čovjekove biološke punoljetnosti pa do kraja njegovog života, kod kuće ili na putu, u zdravlju ili bolesti. On je najpotpuniji vid iskazivanja pokornosti, zahvalnosti i ljubavi prema Milostivom Stvoritelju. Namaz je individualna dužnost za koju će ljudi prvo odgovarati na Sudnjem danu. Propis je svih nebeskih objava koji nikada nije bio dokinut, pročišćenje je, neopisivi smiraj i svjetlost za dušu i tijelo, čovjekov spas i sreća na oba svijeta...

Iako je stroga obaveza prema Gospodaru svih svjetova, namaz donosi i višestruke ovosvjetske koristi čovjeku i društvu u cjelini. Neke od tih koristi predstavljamo vam u ovom letku:

VJERSKE KORISTI NAMAZA

Namaz je temelj vjere i glavni stub islama – poput šatora koji u sredini ima stub na koji se oslanja. Da li šator mogu održati hiljade kočića sa strane ako nema glavnog stuba u sredini!? Upravo je namaz ono čime se određuje glavna razlika između muslimana i nevjernika, jer se njime priznaje Allahova božanstvenost i superiornost! Namaz najbolje približava Allahu jer se time izvršava ono što je izričito naredio. On nas podsjeća na Sudnji dan i stajanje pred Uzvišenim Allahom kada ćemo, htjeli mi to ili ne, odgovarati za svoj ovosvjetski život. On je veza je i direktni kontakt sa Stvoriteljem svih svjetova u kome nema posrednika. Sklop je trenutaka tihog razgovora roba sa njegovim Gospodarom i dokaz iskrene ljubavi prema Allahu, a ima li išta slađe i ljepše, onome koji je zaljubljen i koji nekoga voli, od osamljivanja i razgovora sa onim koga voli?! Namaz čisti i potpuno briše grijehe, jer je Poslanik – neka je na njega Allahov mir i blagoslov – rekao: ''Šta mislite kada bi neko od vas imao rijeku pred vratima, pa se u njoj svaki dan pet puta kupao, da li bi na njemu ostalo nečistoće?'' Prisutni su odgovorili: ''Naravno da ne bi ostalo nikakve nečistoće na takvom čovjeku.'' ''Eto, tako je i sa pet dnevnih namaza, Uzvišeni Allah njima briše grijehe i prijestupe.'' (Hadis) Razumne osobe priznaju da se iz pristojnosti uvijek treba zahvaliti darodavaocu. Namaz je najbolji način zahvaljivanja Allahu na bezbrojnim blagodatima kojima nas neprestano daruje, poput hrane i pića, zdravlja, potomstva, stabilnih finansijskih prihoda itd. Uzvišeni Allah učinio je da zahvala bude uzrokom novih darovanja, ali i faktorom opstanka i dugotrajnosti Njegovih već darovanih blagodati.

MORALNE I DUHOVNE KORISTI NAMAZA

Islam je vjera čistoće! Posebno je to naglašeno namazom jer uvjetuje, a samim tim i podstiče na čistoću tijela, odijela i mjesta gdje se on obavlja. Nakon svih psihofizičkih priprema, pravi klanjač se svome namazu iskreno posvećuje. U stanju potpune poniznosti i predanosti Svemogućem Allahu, uronjavajući u suštinu namaza i duboki smisao svih riječi koje izgovara i svojih pokreta, on prožima svu čovjekovu dušu i tijelo, podsjeća ga da stoji pred Uzvišenim Allahom te da će uskoro doći dan kada će, isto tako stojeći, odgovarati za sva svoja djela. Ovakav namaz pozitivno djeluje i čovjeka odvraća od ružnih misli i djela, i istovremeno podstiče na moralne vrline i dobra djela. S obzirom da je klanjač pet puta dnevno ''pred svojim Gospodarom'', skoro je nemoguće prihvatiti mogućnost iskrenog i redovnog klanjanja namaza i namjernog prepuštanja porivima grijeha. Zbog toga sa pravom kažemo da je on škola lijepog morala! Namaz je utočište i sklonište muslimana kojem u svim nedaćama pribjegava. Namaz je za njega puniji osjećanja od majčinskog toplog krila njenom djetetu, koje, kad mu god nešto nije po volji, bude preplašeno, ili možda gladno i žedno, skloni se svojoj majci u krilo, ili se uhvati za njene čiste skute. U njemu vjernik, iskreno i sa potpunim pouzdanjem, svoje srce otvara pred Plemenitim, Snažnim, Imućnim, Darežljivim, Milostivim, Samilosnim, Blagim, pred Onim koji daje i lišava, pred Onim koji sve čuje i koji se na molbe rado odaziva... Zato je on vjerniku sigurno utočište i bezbjedni zaklon, stjecište snage i pomoći – djelo koje mu osigurava duševni mir i zadovoljstvo.

DRUŠTVENE I SOCIJALNE KORISTI NAMAZA

Namaz poučava da nema razlike među ljudima. On spaja ljude s obzirom na njihove svakodnevne džamijske sastanke u najponiznijim emotivnim trenucima pred Milostivim Allahom. Među klanjačima ulijeva iskrenu ljubav i solidarnost bez obzira na njihove društvene, socijalne, rasne, političke i sve druge različitosti. Namaz podstiče na poniznost jer njime praktično priznajemo da su svi ljudi pred Allahom jednaki, a da se među njima ističu samo oni koji su od drugih više bogobojazniji. Namaz nas uči da cijenimo dar vremena. On je usko vezan za vrijeme, muslimana podsjeća na vrijeme i pomaže mu da lakše organizira svoje dnevne zadatke. Namaz nas uči radu i upornosti, disciplini i odgovornosti, jer se klanjači konstantno brinu da njihov namaz bude ispravan i u potpunosti obavljen u njegovom određenom vremenu. Svaki dio namaza sa opreznošću i redoslijedom izvršavaju i nastoje da svojim greškama ne obezvrijede ovo veliko djelo svoje pokornosti. U njemu se ravnaju u ispunjene i ispravljene redove (ar. saff) i prilikom činjenja određenih namaskih pokreta poslušno slijede jasne znakove svoga predvodnika (ar. imam). Namaz podstiče na kolektivitet, jedinstvo i zajedništvo, jer se svi muslimani klanjaju Jednom Gospodaru, svi slijede praksu posljednjeg Allahovog Poslanika, u namazu se okreću prema jednoj centralnoj tački, Kabi u Mekki, najčasnijem Allahovom hramu na zemaljskoj kugli... Zajednički namaz (ar. džemat), kao i svako djelo, vredniji je kod Allaha od pojedinačnog! Namaz nas uči da poštujemo sve ljude, naročito učene ljude i vjerske autoritete.

ZDRAVSTVENE KORISTI NAMAZA

Posmatrajući dnevne namaze sa zdravstvenog aspekta, doći ćemo do zaključka da je namaz, zaista, lijek za čovjekovu dušu i tijelo! Namaz nas podstiče na redovno održavanje lične higijene. Nepojmljivo je da klanjač čitav dan bude nečist, s obzirom da je pet puta vezan za obred prednamaskog čišćenja (abdest). Najnovija medicinska istraživanja potvrđuju da se vremenski periodi određeni za klanjanje namaza nalaze u trenucima kada je tijelo fiziološki najaktivnije, što navodi na zaključak da su ta vremena osnovni regulator koji utječe na tjelesnu aktivnost klanjača. Potpuni i iskreno obavljeni namaz djelotvorno liječi sva negativna psihička stanja. Ukoliko se redovno obavlja, namaz igra važnu ulogu u pravilnom razvoju i izrastanju kostiju i mišića. Imajući u vidu da klanjač u jednom namazu obavlja pet različitih pokreta tijelom, to djelotvorno utječe na njegov probavni sistem, krvotok i pravilan rad srca. Njime se održava tjelesna kondicija, povećava se gipkost i elastičnost zglobova, uklanja napetost, mlitavost i arterioskleroza u mišićima i zglobovima, sprečava se pojava proširenja ili zakrčenja vena. Ako razmislimo o spuštanju klanjačevog lica na tlo (ar. sedžda), spoznat ćemo da taj položaj pozitivno djeluje na napajanje mozga krvlju. Namaz uklanja nervozu i nesanicu. Zbog činjenice da je dužan voditi računa o namaskoj disciplini koja se ogleda u pravilnosti kur'anskog recitovanja i izvršavanja namaskih pokreta, kao takav, namaz jača umnu koncentraciju klanjača.

Osim navedenih, koristi namaza su višestruke i obimnije. Koliko god da se trudili da spoznamo, tajne i mudrosti namaza detaljno poznaje isključivo Onaj koji ga je kao obavezu propisao – Mudri i Sveznajući Allah. Naša dužnost je da budemo iskreni i dosljedni svim Njegovim naredbama, a nagrada neće izostati, svejedno da li je postigli u ovosvjetskom ili u budućem, vječnom životu!

25.03.2012.

Časnu sestru izbacili iz aviona 'zbog burke'

Časna sestra Cora-Ann, katolička redovnica iz samostana Gospe od Milosti u Daytonu, bila je nemalo iznenađena, kada je od nje zatraženo da napusti avion u koji se upravo ukrcala na aerodromu Omaha.

"Taman sam sjela na svoje mjesto i počela zahvaljivati ​​Bogu uz molitve na latinskom kada je putnica koja sjedi do mene zvala stjuardesu". Putnica je Elizabeth Bennet, koja je kansije izjavila "Nije stvar u predrasudama, ali ona mi se učinila veoma sumnjiva. Bila je obučena u muslimansku odjeću i baš prije nego što smo trebali uzletjeti počela je mrmljati nešto na arapskom ili nekom jeziku koji zvuči talibanski. Što sam trebala učiniti?"

Damien Thorn je sjedio na susjednom sjedištu, a o događaju kaže "Vidio sam nešto zlokobno u njoj istoga časa kada je ušla u avion. Na sebi je imala burku kakvu nose iranske žene, a od prtljaga samo malu torbu"

Stjuardesa se odazvala pozivu putnika i pitala časnu sestru Coru Ann za njezino ime, boarding pass i osobnu iskaznicu.

Blanche Dubois je još jedna od putnica koja je sjedila u blizini: "Odjednom sam čula da joj je ime zvučalo kao Kuran (na engleskom se izgovara kao i ime časne sestre: koraen). Zabrinula sam se. To ne znači da sam kriva, jednostavno, nisam htjela umrijeti. Bila sam toliko uplašena da sam njeno ime viknula tako da ga svi putnici mogu čuti "

G. Okonkwo je putnik koji je sjedio nekoliko redova iza sestre: "Odjednom smo svi čuli da je putnici ime Koran i zavladala je panika."

Frodo Baggins, jedan od iskusnih avionskih putnika, čuo je jednom da muslimani ne jedu govedinu. "Kako bih joj pomogao, uzeo sam jedno svoje pakovanje govedine i pitao je da ga pojede, kako bi nam dokazala da nije muslimanka".

Međutim, sestra Cora-Ann je uljudno odbila govedinu i podsjetila sve da je upravo vrijeme korizme, tokom koje katolici ne jedu meso. To je samo raspirilo nemir jer su sada svi putnici bili uvjereni da je sestra Cora-Ann muslimanka i zahtijevali su da napusti avion. "Nisam željela da zbog mene pate druga ljudska bića, pa sam napustila avion" objasnila je.

"Konačno smo odahnuli i osjećali smo se kao da je veliki teret skinut sa naših leđa", potvrdio je Frodo Baggins, onaj sa govedinom.

Međutim, u avionu je bio i jedan pravi musliman - Abdullah Abdullah XXIII. On je sjedio u zadnjem redu i sve posmatrao "Naravno da sam znao da se radilo o časnoj sestri, jer sam pohađao katoličke škole, a najdraže nastavnice su mi bile upravo časne sestre. Ali ne možeš se s rogatima bosti. Ako ste Musliman i neko od vas zahtijeva da napustite avion,  najbolje je sačuvati svoj mir i uživati u predstavi."

Ovaj članak je  SATIRIČKOG karaktera, a njegov cilj je da upozori na neznanje i predrasude koje u američkoj javnosti vladaju prema Islamu. Objavljen je u poznatom internet magazinu Huffington post.

25.03.2012.

Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja (El-kunutu fin-nevazil)

Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o propisima  vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri, to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu namaza izgovorio ''Semi' Allahu limen hamidehu'', učio dovu: ''Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn Ebu Rabiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu'mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na Medar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa, a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur'ana, koju je činilo sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm, Ri'lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu'ne. Ashabi su im kazali: ''Tako nam Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.'' Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ''Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika  da se toliko rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku'a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj dovi nakon povratka sa ruku'a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti: jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet  propisano prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog ibadeta, kazao je: ''Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu'l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ''Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz, sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“ (Zadul-me'ad, 1/262)

 

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno  mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio ''Semi' Allahu limen hamidehu“, on bi dovio protiv ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri'le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ''Propisano je da se zajednička dova (kunut) prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: 'O Gospodaru, prokuni nevjernike, sljedbenike Knjige...“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova, odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku'a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku'.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio nakon povratka sa ruku'a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku'. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i prije odlaska na ruku' i poslije ruku'a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku'a, kao što je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ''Da li je Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?'', pa je rekao: ''Da.'' Kada su ga upitali: ''A je li to činio prije odlaska na ruku'u?'', kazao je: ''Kratko nakon povratka sa ruku'a.'' (Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ''Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika, nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to ukazuje  govor Er-Rafi'ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“ (El-Medžmu', 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ''Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: 'Stanje u kojem je rob najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.' Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

 

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?


Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika, što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika, zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ''I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-namazu podiže ruke i dovi protiv njih.'' (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ''Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.'')

Kazao je Ebu Rafi'a: ''Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas učio dovu nakon ruku'a.“ (El-Bejheki)

 

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?


Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to najprioritetnije da učini,  da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ''Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je zadesilo iskušenje.“ (Medžmu'l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ''Onaj koji uči zajedničku dovu za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane. A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi, dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

-          Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika.

Takav argument u pogledu ovog pitanja ne postoji.

-          Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.” Ovaj hadis je jasan u značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose podjednako na sve muslimane.

-          Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima.

Od Ebu Seleme se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-namaza, nakon što bi izgovorio ‘’Semi’ Allahu limen hamidehu’’, pa bi dovio za muslimane i proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

23.03.2012.

Liječimo uzroke, a ne posljedice

Okrećemo se oko sebe i posmatramo rupe u asfaltu, fasade na zgradama koje su ostale kao sjećanje na protekli napad agresora koji je svoj bijes, zbog neuspjeha u "muškoj" borbi sa našim borcima, iskaljivao na civilima, na zgradama, na svemu što se našlo na nišanu haubica. Gledamo razbijene sijalice ulične rasvjete koje sigurno nisu razbili "oni" svojim granatama nego mi svojim rukama. Razbili su to naši golobradi mladići, adolescenti iz samo njima poznatog razloga. Zapravo, možda mi ipak znamo razloge takvog devijantnog ponašanja naše djece. Ako kažemo da ne znamo uzroke takvog ponašanja, onda ne da smo licemjeri nego smo i vrlo vješti lažovi jer smo sami sebe uspjeli ubijediti (slagati) da mi nismo krivi za takvo ponašanje naše, naše i samo naše djece. Možemo li zamisliti da npr. jedno muslimansko dijete mrzi Bajram, najveći blagdan muslimana, kada se sva djeca raduju jer budu obasuta poklonima, poljupcima, ljubavlju? Možda je nama nezamislivo, ali pitajmo ono dijete čiji se babo napije za Bajram pa umjesto poklona i poljubaca istuče dijete, istuče njegovu majku i istjera ih na ulicu. Može li takvo dijete voljeti Bajram? Ili još bolje pitanje: Je li to dijete krivo što mrzi Bajram, najveći blagdan muslimana? Dakle, za svako devijantno ponašanje naše djece mora postojati objašnjenje, mora postojati razlog, uzrok. Možda smo mi kao roditelji pogriješili u odgoju naše djece, možda smo se istinski trudili, ali u jednom, samo u jednom momentu napravili smo grešku koja je naše dijete, našu krv, zjenicu oka našeg, odvela na pogrešan put. Nekada je između dojenčeta – koje majka drži u svom naručju dok ga hrani i gleda u njegove blistave oči, blagi osmijeh na njegovom bezgrješnom licu – i mladića sa špricom u veni, ili možda okorjelog ubojice, veoma tanka crta koju on nije znao a niko mu na nju nije ukazao, ili pak jedan naš pogrešan korak u odgoju koji ga je odveo u pogrešnom smjeru. Nemali broj učenika bude kažnjen u školi "odgovarajućom" odgojno-disciplinskom mjerom zbog svog nedoličnog ponašanja ili još češće zbog velikog broja neopravdanih izostanaka sa nastave. Ovakva mjera je opravdana ako će polučiti rezultate i spriječiti izostajanje učenika sa nastave, ali, da li smo riješili problem ili smo ga samo "gurnuli pod tepih"? Zašto zatvaramo oči pred istinom i liječimo posljedice problema, a ne uzroke? Koji je razlog izostajanja učenika sa nastave? Ako pitamo učenike gdje su bili za vrijeme "markiranja" sa nastave, vidjet ćemo da nisu igrali fudbal, nisu bili na izletu, nisu bili u biblioteci, nego u diskoteci, kafani, zabavnom salonu, kladionici. Gdje se nalaze ovakvi objekti? Nalaze se pa skoro u školskim dvorištima. Kada je to djeci bilo ljepše i zanimljivije u školi nego u zabavnim salonima? A jesu li djeca kriva što se ovakvi objekti nalazi uz same škole? Ko je odobrio rad ovakvim objektima na ovim mjestima? Mi, odrasli. Ko je onda kriv i koga treba kazniti odgovarajućom odgojno-disciplinskom mjerom za izostajanje učenika sa nastave? Trebamo li kažnjavati učenike i liječiti posljedice problema ili se pozabaviti stvarnim uzrocima problema?! Kladionice su nam pune maloljetnika. Istina, u svakoj kladionici je na vidljivom mjestu istaknut član zakona koji zabranjuje klađenje maloljetnicima. Donijeli smo taj zakon, "okačili ga" na vidljivom mjestu i zatvorili oči pred problemom i pred uzrokom problema, a to je neimplementacija zakona. Ko je onda kriv što su nam djeca ovisnici o kocki?! Nedim Fejzić je u Visokom prošli mjesec napravio masakr. Ovo licemjerno društvo se odmah opravdalo jer nije spriječilo zločin i kazalo je "psihopata". Fejzić će u bolnicu, možda i u zatvor, i opet smo zaliječili posljedice, a uzroke problema ostavili da proizvedu novog Fejzića. Nije li koincidencija da su u posljednjih mjesec dana trojica psihopata u Kini izvršila slične napade u vrtićima i školama, ili u posljednje vrijeme zločini u školama u Americi i Evropi (obećanim zemljama za Bosance)? Ali, kakva je veza Fejzića sa ovim zločinima? Zar nije pomisao na zločin mogla proisteći iz spomenutih zločina o kojima je Fejzić mogao čuti i gledati na "vrlim" nam medijima koji u nedostatku informacija ne prezaju ni od toga da objave da je krava u Meksiku otelila dvoglavo tele?! Ko ne zna kako da postane kriminalac ili ubica, neka prati informativne emisije na našim medijima i imat će hiljadu i jednu ideju kako da to postane. Ako želimo da nam djeca budu kriminalci, nasilnici, siledžije, pedofili, ostavimo ih bez nadzora ispred TV ekrana ili interneta, i osigurat ćemo im put ka tome. Nije li licemjerno da oni koji podstiču na nemoral, nasilništvo, pedofiliju, isto to osuđuju? Kako onda komentirati to što nam medijske kuće u najgledanijim terminima emitiraju serije, spotove i informacije pune nasilništva, psovki, golotinje, seksa, ubistava? Zar misle da su završili svoj posao ako upozore gledaoce da sadržaj koji slijedi nije primjeren publici mlađoj od 16 ili 18 godina a iste emitiraju u periodu kada je najviše djece ispred TV ekrana?! Obično se emitiraju serije u kojima niko ništa ne radi i jedina briga im je ljubav, ko će koga voljeti, ko će koga iznevjeriti, tako da naša djeca stječu utisak da se na Zapadu ništa ne radi, novac pada sa neba, a najbitnija stvar je voditi ljubav. Nemojmo se onda čuditi što nam je svaka generacija sve manje i manje radina. Ali, hoćemo li reći da su naša djeca kriva što su nasilna, lijena, huligani, i za to opet kažnjavati djecu i liječiti posljedice, a zanemariti uzroke? Sa prelijepog sjevera Evrope, koji odiše ljepotom i bjelinom snijega, simbolom fizičke ali prije svega duhovne čistoće, dolaze nam najprljavije stvari. U Danskoj, toj demokratskoj zemlji, legaliziraju se istospolni brakovi, dok se u isto vrijeme napadaju najčišće i najsvetije vrijednosti jedne vjere. Kakvu poruku šalju našoj omladini? Poruku jasnu kao bijeli snijeg, a prljavu kao najcrnje blato: "Ne tražite moralne vrijednosti i moralne uzore u vjeri nego u karikaturistima koji vrijeđaju vjerska osjećanja drugih i homoseksualcima spuštajući se tako ispod nivoa životinje". Zato sutra kada budemo dio Evrope, a ne pripremimo svoju djecu da se bore da sačuvaju svoj identitet, pa nam djeca budu homoseksualci, nemojmo kriviti svoju djecu nego spriječimo i otklonimo sve uzroke da do toga ne dođe. Naši lokalni mediji, ne svi, u svom "bogatom" sadržaju usljed nedostatka stručnog kadra, morala, ideja i želje da se publici pruži ono što će nam pomoći u izgradnji moralnog društva, emitiraju muzičke spotove, šund "estradnih žlijezda" iz susjedne nam Smrdije, koji su do jučer pjevali na ispraćaju agresorskih vojnika iz Smrdije na ratišta u BiH. Pitam se da li je moguće da u ovoj zemlji nema ništa lijepo, veselo, nešto što će u ovom vaktu grčeva pružiti tračak nade običnom čovjeku, ili živimo u informativnoj blokadi i silovanju intelekta od strane medija. Šta nam je činiti? Liječimo uzroke, a ne posljedice problema. Najraniji uzroci potječu iz ranog djetinjstva, iz porodice. Zato je zdrava porodica najbitnija karika u usmjerenju naše djece ka cilju koji je uzvišen iznad svakog životinjskog poriva. Današnje porodice jesu u velikoj mjeri razrušene jer su očevi zauzeti rješavanjem egzistencijalnih pitanja porodice, a same majke nisu kadre da se nose sa svim problemima odgoja djece i njihovim uzrocima. Pitam tebe, oče, koji si stub jedne porodice, da li bi žrtvovao samo 10% svog imetka da spasiš sina iz ralja droge, kocke, nasilja, da spasiš svoju kćerku od nemoralnog života? Siguran sam da si spreman žrtvovati i više. Zato odvoji svoje dragocjeno vrijeme, koje je za tebe novac, i posveti ga svojoj djeci. Pitam tebe, majko, koja zajedno sa svojom kćerkom gledaš lažni sjaj zapadnjačkih serija, da li bi voljela da tvoja kćerka bude kao jedna od "junakinja" tih serija, da li bi joj poželjela takvu sudbinu? Sigurno je da joj želiš sreću, da bude čedna, tvoj ponos i tvoja kćerka koju će svi voljeti i poštovati. Zato posveti više pažnje svojoj kćerki i otkloni od nje sve moguće uzroke koji bi mogli da joj zagorčaju i upropaste život kako ne bi poslije morala da liječiš posljedice. Zato, oče i majko, poslušajte riječi Allaha Uzvišenog koji kaže: "O vjernici, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti..." (Et-Tahrim, 6) Prenosi Ibn Omer, r.a.: "Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: 'Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za svoje stado. Vođa (imam) je čuvar i bit će pitan za svoje stado. Čovjek je čuvar svoje porodice i bit će odgovoran za njeno čuvanje. Žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado. Sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.‘" (Buharija) Islam nas uči da se problemi trebaju sasjeći u korijenu i da trebamo otkloniti uzroke problema, a ne rješavati posljedice. Allah Uzvišeni nas upozorava: "I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!" (El-Isra', 32) "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade." (En-Nur, 30) "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje..." (En-Nur, 31) Rekao je Poslanik, s.a.v.s.:"Kada se muškarac osami sa ženom kojoj nije mahrem, šejtan je sa njima treći." Također nas Poslanik, s.a.v.s., upozorava riječima upućenim Aliji, r.a., ali prije svega i nama svima: ''Neka tvoj prvi pogled ne slijedi drugi, jer je tvoj prvi pogled dozvoljen, a nije drugi.'' (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Hakim od Burejde) Na ovakav način islam se "pozabavio" uzrokom problema kao što su zabranjen pogled, propisno oblačenje, zabrana osamljivanja sa osobom koja nam je zabranjena, kako ne bismo morali trpjeti i liječiti posljedice problema. Ako želimo da rješavamo bolesti ovog društva, onda se moramo pozabaviti uzrocima, a ne samo posljedicama bolesti. Allah Uzvišeni nekada kažnjava stanovnike nekog naselja raznim bolestima, siromaštvom i elementarnim nepogodama zbog njihovih grijeha, pa se onda sav akcenat daje na saniranje štete i liječenje posljedica bolesti, a ne otklanjaju se uzroci koji uvijek iznova donose nove nevolje, bolesti i siromaštvo. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: "Kada se u određenom naselju pojave zinaluk i kamata, njegovi stanovnici zaslužuju Allahovu kaznu." (Hakim od Ibn Abbasa) Također je rekao, s.a.v.s.: "Kada se u jednom narodu pojavi zinaluk i rasprostrani do te mjere da se javno čini, u njemu će se pojaviti kuga i bolesti koje nisu postojale među njihovim precima, koji su prije njih živjeli." (Hakim, Ibn Madže i El-Bezzar) Koliko se samo novca danas troši da se saniraju posljedice nemorala i pronađe lijek za AIDS, te za druge bolesti, a ne čini se ništa da se otklone uzroci problema – nemoral. Zar nije logično da iz svoje avlije uklonimo strvinu koja smrdi i tako otklonimo smrad umjesto što trošimo novac, vrijeme i snagu na mirise kojima pokušavamo neutralizirati smrad. Učimo svoju djecu ljepoti i čistoti islama! Učimo ih da je jedina sreća u islamu i da jedino sa islamom možemo biti napredni, kulturni, civilizirani i samo sa islamom možemo ući u Evropsku uniju, a da se ne asimiliramo i postanemo dio tog sistema koji je već odavno pomjerio granice poimanja morala pa ono što je moralno smatraju nemoralnim, a ono što je nemoralno smatraju moralnim. Nažalost, umjesto da djeci predstavimo ljepote islama, mi najčešće, u nedostatku znanja o islamu i islamske pedagogije, odgajamo djecu isključivo metodama zabrane: Ne smiješ ići u diskoteke, ne smiješ izostajati sa nastave, ne smiješ biti nemoralna, ne smiješ probati drogu, ne smiješ piti alkohol, ne smiješ, ne smiješ, ne smiješ... Sada kažem vama roditeljima, nastavnicima, odgajateljima i svima koji su odgovorni za odgoj djece i omladine: "Ne smijete zamisliti bijelog konja"! Šta ste zamislili?

22.03.2012.

ODGOVORI NA ZABLUDE O ISLAMU

Ako je islam najbolja religija, zasto su onda mnogi muslimani neposteni, nepouzdani i umijesani u mnoge lose stvari, poput prevara, podmicivanja, dilovanja drogom, itd.?

Mediji iznose lazi o islamu

Islam je, bez sumnje, najbolja religija, ali su mediji u rukama zapadnjaka koji se boje islama. Zapadnjaci bez prestanka objavljuju informacije protiv islama,kako u elektronskim, tako i u stampanim medijima. Osim smisljanja dezinformacija, oni netacno citiraju islam, preuvelicavaju stvari i događaje...


Ako bilo gdje u svijetu eksplodira bomba, prvi koji bivaju optuzeni, bez ikakvih dokaza su muslimani. Odmah se na naslovnim stranama novina pojavljuju veliki naslovi. Kasnije, kada se utvrdi da su za eksploziju krivi nemuslimani, ta vijest se objavljuje u nekom sporednom, nezapazenom mjestu.


Ako se neki musliman ozeni od 50 godina sa djevojkom od 15, uz njen pristanak, ta vijest dospijeva na sve naslovne strane. Međutim kad nemusliman od 50 godina siluje djevojcicu od 6 godina, ta vijest se objavljuje unutar novina, u okviru "kratkog pregleda vijesti"! Svakog dana se u Americi pocini 2.713 silovanja, ali nista se od toga ne objavljuje u vijestima, posto je vec postalo americki nacin zivota!

Crna ovca u svakom društvu

Svjestan sam da ima muslimana koji su neposteni, koji varaju, kradu, lazu, itd. Međutim, problem je u tome sto mediji generaliziraju ruznu sliku na sve muslimane. Tako musliman postaje crna ovca gdje god ode.

Ne donosite ocjenu o automobilu na osnovu voznje vozaca

Zamislite da trebate donijeti ocjenu o tome koliko je dobar najnoviji model Mercedesa. Neiskusan vozac, koji ne zna voziti, sjedne za volan i slupa auto. Koga ce te kriviti za to sto je automobil sletio s puta - vozaca ili automobil? Naravno, okrivit cete vozaca. Da biste analizirali performanse automobila, ne trebate gledati vozaca, vec opremljenost i sposobnost automobila - koliko je brz, kolika mu je prosjecna potrosnja, koji je stepen sigurnosti, itd. Cak i da se i hipoteticki slazemo sa su muslimani losi, ne smijete na osnovu toga donositi zakljucke o islamu kao religiji. Ako zelite donijeti stav o islamu, najprije proucite islam iz njegovih primarnih izvora, Kur'ana i vjerodostojnih hadisa.

Sudite o islamu na osnovu djela njegovog najboljeg sljedbenika - Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem!

Ako se zelite prakticno uvjeriti u preformanse automobila, pozvat cete profesionalnog vozaca, ekspert za testiranje. Isto tako, najbolji primjer na osnovu kog mozete donijeti sud o islamu jeste njegov najbolji sljedbenik, posljedni Boziji Poslanik, Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem. Osim muslimana, ima jos nekoliko iskrenih i istinoljubljivih historicara nemuslimana koji kazu da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, bio najbolji covjek svih vremena. Majkl Hart je napisao knjigu Stotinu najutjecajnih ljudi u historiji. Na vrh liste, tj. broj jedan pripada poslaniku islama,Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Postoji jos mnogo primjera gdje nemuslimani odaju veliko postovanje Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, poput Tomasa Karlajla, Le-Martina i dr.

22.03.2012.

Traženje opravdanja bratu muslimanu

Ako se i poslije netraženja tuđih mahana i tumačenja govora na najljepši način ispostavi da je musliman uradio određeno loše djelo, onda slijedi traženje opravdanja uz lijepo mišljenje o datoj osobi. Treba imati na umu da se sud o djelima proistekao iz opštih tekstova razlikuje od suda o pojedincima koji počine dato djelo. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, dokazuje razdvajanje između opšteg propisa i spuštanja tog opšteg propisa na konkretnog pojedinca, hadisom koji se nalazi kod Buharije, od Omera ibn Hattaba, koji govori o tome da je bio jedan čovjek koji je nasmijavao Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ali ga je on bičevao zbog pijenja alkohola. I tako je jednog dana otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pa je on naredio da se bičuje, a jedan čovjek reče: „Allahu ti ga učini prokletim, koliko samo radi ovo“, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem: „Ne proklinjite ga, tako mi Allaha, ja ne znam ništa drugo osim da on voli Allaha i Njega Poslanika.“ (1) Zatim je spomenuo Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, na koji način dokazuje ovim hadisom razdvajanje između opšteg propisa i spuštanja tog opšteg propisa na konkretnog pojedinca, pa kaže: „Pa je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zabranio da se on prokune iako je ustrajavao na pijenju alkohola, jer je volio Allaha i Poslanika, iako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prokleo desetoricu koji su u vezi sa alkoholom: „Proklet je alkohol, onaj koji toči, onaj kome se toči, ko ga pije, ko ga napaja, ko ga nosi, kome se nosi, ko ga prodaje, ko ga kupuje i ko jede tu zaradu.“ Ali, uopšteno prokletstvo ne iziskuje nužno i prokletstvo konkretne osobe, koja to djelo radi, jer može pri sebi imati nešto što sprečava da ga taj propis obuhvati.“ (2) I kaže: “Uvijek i obavezno se mora razgraničavati između uopćenosti određenog propisa ili stava, i dovođenja nekog (pojedinca ili grupe), pod okvire toga stava ili propisa. Ovo je pitanje i problematika koja je proizvela prvi razdor međ' muslimanima u povijesti, i ono spada u krug kompleksnih i složenih pitanja, i tekstova Ve’ida – prijetnji i zastrašivanja. Kur’anski tekstovi koji sadrže značenja prijetnje i zastrašivanja su uopšteni, poput: "Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti; oni će u ognju goreti!" (En-Nisa’: 10.), a takodjer i ostalo što je zabilježeno: „Ko počini to i to - zaslužiće to i to“, svi su oni općenitog karaktera. I oni su poput govora selefa koji su rekli: „Ko kaže to i to, on je to i to“, a zatim pojedinačnu konkretnu osobu neće stići prijetnja: zbog tewbe, ili dobrih djela koji to brišu ili iskušenja koja brišu grijehe ili šefa’atom koji je primljen.” (3) Zato je na nama traženje opravdanja za samu osobu, ukoliko ne poziva u dotično djelo za koje smo bez sumnje utvrdili da je kod nje prisutno i da je loše. Jedan od najdrastičnijih primjera u ovom smislu jeste sljedeći slučaj jednog od ashaba i učesnika Bedra, Hatiba bin Belte’a, koji je iz Medine poslao dopis Kurejšijama u Mekki kako se Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, sprema za osvojenje Mekke, te su ashabi presreli taj dopis i saznali za slučaj. On je rekao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, da se boji za svoju porodicu koja je u Mekki, a koja nema zaštite, te da bi možda mušrici prema njima bili blaži ukoliko bi ih on obavijestio o onome što se spema, te da to nije uradio zbog neprijateljstva prema islamu. Omer, rahmetullahi ‘alejhi, ga je odmah proglasio munafikom, ali je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: „A šta znaš Omere, možda je Allah pogledao u učesnike Bedra, pa rekao: „Radite šta hoćete, ja sam vam oprostio“.“ (4) Zatim imamo drugi slučaj, kada je jedan beduin došao kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i rekao mu: „O Allahov Poslaniče, boj se Allaha“, pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Zar ja nisam najpreči da se bojim Allaha?“, te je rekao Halid ibn Velid: „O Allahov Poslaniče, zar mu neću odsjeći glavu?“ Na to odgovori Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Ne, možda klanja.“ Zatim reče Halid: „Možda klanjač kaže jezikom ono što nije u njegovom srcu.“ Reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi niti njihove unutrašnjosti.“ (5) Tako vidimo da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i pored tako teškog djela koje može biti čak protumačeno kao izdaja, ukoliko bismo izabrali pogrešan način donošenja sudova o drugima, u ovom slučaju donio sud o njemu tražeći mu opravdanje u drugim djelima, iako je samo dotično djelo bilo nedvosmisleno loše. Iz ovog, a i mnogih drugih slučajeva iz Sunneta Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, možemo izvući veličanstvena pravila u svim aspektima života, pa i poslaničku metodologiju donošenja sudova o drugima, i njegovo ophođenje prema njima. Također ovdje vidimo da Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, u ovom slučaju nije presudio na osnovu spoljašnjosti čovjeka, jer to nije bilo u njegovoj koristi, već na osnovu traženja drugih opravdanja, poput neke mogućnosti da je učesnicima Bedra oprošteno, ili, u drugom slučaju, da taj čovjek možda klanja, i tome slično, iz čega možemo vidjeti da se gleda u djelu čovjeka ono u čemu će se naći opravdanje za njega, a ne da se o njemu zaključuje brzopleto sa najgorim osudama. Gledanje spoljašnjosti ukoliko je to u korist čovjeka Vidjeli smo kako je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, gledao u opravdanja nekih ljudi, koje bi, prema spoljašnjosti njihovog djela, osudio veoma žestoko. Ali, spoljašnjost djela je gledao samo kada je to bilo u korist čovjeka, kao na primjer slučaj Usame ibn Zejda, koji je ubio jednog čovjeka pošto je izgovorio šehadet. Radi se o sljedećem slučaju: Bilježi Muslim u Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem poslao vojsku na jedan mušrički narod, vojske su se srele, pa je jedan mušrik ubijao muslimane, a Usame ibn Zejd, radaijallahu ‘anhu, je čekao da bude neoprezan pa da ga ubije. Međutim, kada je Usame podigao sablju ka njemu, ovaj mušrik je izgovorio La ilahe illallah, ali ga je Usame svakako ubio. Kada je to došlo do Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, on je rekao: „Zašto si ga ubio?“ On reče: „Allahov Poslaniče, on je izvršio pokolj nad muslimanima, pa je ubio toga i toga“, spomenuvši mu grupu ubijenih, „i ja sam navalio na njega, pa kada je ugledao sablju, izgovorio je la ilahe illallah.“ „Zar si ga ubio?!“, reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem „Da“, odgovori Usame. „Kako ćeš se postaviti naspram La ilahe illallah, kada dođe na Sudnjem Danu?“, upita Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem „Allahov Poslaniče“, reče on, „Moli Allaha da mi oprosti.“ „Kako ćeš se postaviti naspram La ilahe illallah, kada dođe na Sudnjem Danu?“, upita Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem Ponavljao je to: „Kako ćeš se postaviti naspram La ilahe illallah, kada dođe na Sudnjem Danu?“... Iz ovog slučaja vidimo da je Usame ibn Zejd, radijallahu ‘ahu, donio sasvim prirodan zaključak, shodno situaciji koja je bila u toku, a to je situacija u kojoj se mušrik uplašio za svoj život pa je izgovorio šehadet, i velike su bile šanse da je to izgovorio samo da bi sebi sačuvao život, ali je postojala ipak neka šansa da je to izgovorio sa ubjeđenjem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, zanemario cijelu situaciju koja je ukazivala na negativan zaključak o toj osobi, i uzeo u obzir onu činjenicu koja je bila u korist tog čovjeka jer je značila mogućnost da je taj čovjek stvarno postao musliman i time zaštitio svoj život i čast, pa se ljutito obradio Usami zbog onoga što je učinio. Jednostavno, iz ovakvih slučajeva i samih propisa šerijata možemo vidjeti da je cilj šerijata zaštita ljudskih časti i života, i traženje opravdanja koliko god je to moguće, a ne istraživanje njihovih mahana i manjkavosti, i traženje negativnosti. U prethodne dvije tačke smo mogli primijetiti kako Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, u prvom slučaju nije donio zaključak na osnovu spoljašnjosti djela navedenih ličnosti, već je išao ka nečemu što nije očevidno, i za šta postoji mogućnost koja bi im sačuvala čast i život, te je postupio shodno toj mogućnosti, jer je to bilo u korist tih osoba, dok u drugom slučaju jeste donio zaključak na osnovu spoljašnjosti djela, i nije išao ka onome što nije spoljašnost tog djela, (izgovaranja šehadeta) makar postojale jake indicije da nije bio iskren, jer je u tom slučaju to značilo da, ukoliko ne bi postupio po spoljašnosti tog djela koje mu garantuje sačuvanost života i časti, njegov život ne bi bio vrijedan i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ne bi tako žestoko ukorio Usamu ibn Zejda. Još očitiji primjer primjene ovog pravila od strane Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, jeste sljedeće: Bilježi Buharija u svom Sahihu, u Knjizi o braku, poglavlje Da li je ženi dozvoljeno da prva zatraži brak, hadis u kome se kaže da je po objavi ajeta: „Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš“ (6), A’iša, radijallahu anha., rekla: „Allahov Poslaniče, smatram da tvoj Gospodar objavljuje prema tvom hiru.“ Ove riječi ako bismo shvatili u njihovom spoljašnjem značenju, bile bi jasan kufr i uvreda i za Allaha i za Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je nije ukorio, jer ona tim riječima nije htjela njihovo bukvalno značenje, već je htjela reći, kako kaže Ibn Hadžer: „Prema tvom zadovoljstvu“, ali se iz prevelike ljubavi i ljubomore prema Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, pogrešno izrazila. To je samo još jedan primjer više, a koji je samo kap u moru sličnih primjera, koji nam ukazuje na to kakav je bio Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, kada je u pitanju tumačenje tuđih riječi, traženje opravdanja, netraženje mahana, uzimanje spoljašnjeg značenja riječi kada je to u korist čovjeka, ali metaforičnog ili nekog drugog značenja ili bi to tumačio kao grešku u izražavanju, ukoliko bi bukvalno značenje vodilo osudi tog čovjeka bilo na grijeh ili na kufr ili na ubistvo i tome slično. Tako pogledajmo u primjere u kojima prihvatanje spoljašnjeg značenja nečijih riječi biva u korist čovjeka, i uporedimo ih sa primjerima u kojima mu to ne ide u korist, i vidjećemo da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, birao upravo ono što je milost prema ljudima, a ne ono što je samo hladna pravda bez milosti. Da je Allah prema nama samo pravedan a ne i milostiv, doista bismo odavno bili uništeni. Poslanikov, sallallahu ‘alejhi we sellem, način traženja opravdanja ljudima, pogotovo ako će to sačuvati nečiju čast i život, je jasno izražen u njegovom životopisu, za šta će kasnije biti još primjera. Na nama je da se zapitamo da li postupamo suprotno praksi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, ili selektivno primjenjujemo njegov sunnet. Bolje je krivog osloboditi nego nevinog kazniti O ovom pravilu dovoljno govori prethodno navedeni slučaj, jer je u tom slučaju postojala velika mogućnost, shodno situaciji i okolnostima, da je ubijeni čovjek lažno izgovorio šehadet, da bi sebe zaštitio, ali je također postojala i određena mogućnost da je izgovorio iskreno, i da je postao musliman, te je šteta prouzrokovana ubistvom muslimana daleko veća od ostavljanja mušrika u životu. Tj. gore je ubiti onog ko to nije zaslužio, nego ne ubiti onoga ko to jeste zaslužio. Zato je obaveza muslimanu tražiti makar i trun opravdanja da se ne kazni, pogotovo ako su kazne drastične, poput smrti ili gubitka dijela tijela, i kaznu izvršiti tek ukoliko nije nikako moguće naći mu opravdanje da se ne kazni i ukoliko ne postoji nikakva sumnja u donošenju suda o konkretnoj osobi. Bilježi Tirmizi hadis: „Odbijajte kazne od muslimana koliko možete, pa ako ima ikakav način da mu se nađe izlaz, nađite mu izlaz, jer je doista bolje da imam greškom oprosti, nego da greškom kazni.“ (7) Objektivnost Navešćemo nekoliko primjera pravičnosti i objektivnosti Šejhu-l-islama Ibn Tejmijje po pitanju onih kod kojih se nađu neka loša djela ili novotarije: 1: Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi: „Svako ko je vjernik u ono sa čim je došao Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, je bolji od svakog onog ko u to ne vjeruje, makar u tom vjerniku uz to bila neka vrsta novotarije, bilo da je to novotarija Haridžija, Šiija, Murdžija ili Kaderija ili drugog mimo njih. Doista su Jevreji i Kršćani nevjernici nevjerstvom koje je nužno poznato u islamu, a novotar, ako smatra da slijedi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, a ne da mu se suprotstavlja nije nevjernik, a ako bismo i zamislili da učini djelo kufra, njegov kufr nije poput kufra onoga koji Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, utjeruje u laž.“ (8) 2: I kaže, bivajući objektivan i ne svrstavajući sve u „isti koš“: „Od novotara ima onih koji kod sebe imaju iman i unutarnji i spoljašnji, ali ima pri sebi neznanje, ili pak nepravdu, pa pogriješi to što pogriješi od Sunneta, tako da taj nije nevjenik, niti munafik. Zatim, nekada će u njemu biti neprijateljstva i nepravde pa da bude griješnik ili Allahu nepokoran, a nekada će biti onaj koji griješi zbog pogrešnog razumijevanja, pa će mu greška biti oproštena, a nekada će biti uz njega i imana i bogobojaznosti, pa će biti Allahov štićenik shodno svome imanu i bogobojaznosti.“ (9) 3: I kaže Šejhul-Islam, po pitanju sufija: „Ljudi se spore o njihovom usmjerenju. Neki odbacuju sufije i tesawwuf smatrajući da su novatori koji su odstupili od Sunneta. Takve ocjene koje su prenijeli neki imami poznate su i u tome su im se priključile skupine pravnika i teologa. Jedna skupina ide u drugu krajnost, smatrajući da su sufije najbolji i najsavršeniji ljudi nakon vjerovjesnika. Nijedan od ta dva stava nije ispravan. Ispravno je reći: Sufije, kako to čine i drugi, trude se u pokornosti Allahu Uzvišenom. Tako među njima ima onih koji svojim zalaganjem prednjače po blizini Allahu dž.š, ima i onih koji su osrednji, ali su na pravoj strani. Obje skupine rade i ponekad pogriješe. Među sufijama ima i grešnika koji se kaju ili ne kaju. Neki njihovi pripadnici sami sebi nepravdu čine i neposlušni su Gospodaru svome. Njima se pripisuju i pojedine skupine novotora i otpadnika. Međutim, stručnjaci (muhaqqiqūn) tesawwufa ih ne smatraju svojim, kao što je na primjer El-Hallādž kojeg je većina šejhova Tariqa (duhovnog puta) osudila i odvojila od svog pravca, poput imama El-Džunejda i drugih.“ (10) Zatim govori riječi hvale o šejhovima tesawwufa koji su bili na ispravnom putu, iako se zna da su mnogi od njih imali neke novotarije pri sebi, pa kaže: „Ispravnost među sljedbenicima Puta – kao što je većina ranih Šejhova (šujûhus-selef), kao što su Fudajl ibn ‘Ijâd, Ibrâhîm ibn Edhem, Sulejman Ed-Darrani, Ma‘rûf el-Kerhî, es-Sirrî es-Sekatî, el-Džunejd ibn Muhammed i drugi rani učitelji, kao i Šejh Abdu-l-qâdir (Džejlani), Šejh Hammâd, Šejh Ebul Bejân i drugi kasniji učitelji – ne dozvoljavaju sljedbenicima Puta, čak i kada ta osoba lebdi u zraku ili hoda po vodi, da se udalje od Božanske zakonske naredbe i zabrane, već je takav obavezan da radi naređeno i ostavi zabranjeno do smrti, i ovo je istina na kojoj je Kur’an, Sunnet i konsenzus selefa. Što se tiče (sure): ’Reci: „O nevjernici“’ (Sura El-Kafirun), ona sadrži praktični tewhid želje, a to je iskreno ispovijedanje vjere Allahu željom i težnjom, i to je ono o čemu uglavnom govore sufijski šejhovi.“ (11) I kaže za šejha Abdulkadira Džejlanija, kojeg je inače puno cijenio i volio, iako je zastupao neke fikhske novotarije (12): „Što se tiče imama sufija i poznatih starih šejhova, poput Džunejda ibn Muhammeda i njegovih sljedbenika, i poput šejha Abdulqadira i njemu sličnih, pa ovi su od ljudi koji se najviše pridržavaju naredbe i zabrane (šerijata).“ (13) 4: I kaže Šejhul-Islam, govoreći objektivno o zaslugama novotara u širenju islama: „Mnogi novotari, od Rafidija i Džehmijja i drugih mimo njih, su otišli u nevjerničke gradove, pa je njihovim sebebom puno ljudi primilo islam, i okoristili su se time, te su postali muslimani novotari, što je bolje nego da budu nevjernici.“ (14) 5: I kaže Šejhul-Islam, primjenjujući u praksi čiste islamske principe objektivnosti i pravde, gdje pokazuje njegovo djelovanje nije radi sebe i svojeg nefsa, već radi Allaha i Njegovog zadovoljstva: „Ja sam širokogrudan prema onome ko se sa mnom razilazi, pa makar prešao Allahove granice poglašavajući me nevjernikom ili griješnikom ili potvarajući me, ili bivajući džahilijetski pristrasan. Ja neću preći Allahove granice po pitanju njega, već ću biti precizan u onome što kažem i radim, mjereći to vagom pravde, usklađujući to sa Knjigom koju je Allah objavio i učinio je uputom ljudima i sudijom u onome u čemu se raziđu.“ (15) 6: I kaže po pitanju nekih dobrih učenjaka pri kojima su se našle neke novotarije, stajući u njihovu odbranu i spominjući njihove dobre strane, tražeći im opravdanje, pa prenosi govor jednog učenjaka o učenjaku Ebu Zerru El-Hereviju, gdje taj učenjak kaže: „Allah prokleo Ebu Zerra El-Herevija, on je prvi ko je uveo apologetiku (’ilmu-l-kelam) u Harem, i prvi ko ju je proširio među zapadnjacima“, pa na to Šejhul-Islam daje svoju opasku, te kaže: „Ebu Zerr je od onih koji imaju znanje, pobožnost, poznavanje hadisa i Sunneta, njegovu ustrajnost u prenošenju rivajeta Buharije od svoja tri šejha, i druge lijepe osobine i fadilete po kojima je bio poznat.“ (16) Time Šejhul-Islam biva krajnje objektivan, ne dozvoljavajući da se na ljude gleda crno-bijelo i da se sav njihov hajr zaboravi zbog nekih manjkavosti i grešaka koje su pri njima. Zatim pokušava da nađe opravdanje Ebu Zerru i njemu sličnim, poput El-Badžija, Ebu Dža’fera Es-Semnanija, pa kaže: „Od ovih ljudi nema neko a da u islamu nema pohvalnih napora, lijepih ispravnih djela, i odgovore mnogim sljedbenicima novotarija i ateizma, i pomaganje mnogim sljedbenicima Sunneta i Dina, što nije skriveno onome ko zna njihovo stanje, i ko o njima govori sa znanjem, istinoljubivošću, pravdom i objektivnošću...“ i kaže da od ljudi ima onih: „koji ih veličaju zbog njihovih vrlina i fadileta, i onih koji ih kude zbog onoga što se našlo u njihovom govoru od novotarija i zablude, a sredina je najbolja u svemu.“ (17) 7: I nalazimo ovu objektivnost kada Ibnul Qajjim, učenik Ibn Tejmijje, opravdava sufijskog autoriteta Ebu Jezida Bajazida Bistamija koji je rekao „U mom džubetu nema ništa osim Allaha“, i „Slava meni, kako sam veličanstven“, govoreći da je on bio pijan od ljubavi prema Allahu s.w.t., u stanju transa, koliko je utonuo u ljubav prema Allahu i spoznaju Allaha Uzvišenog. Pa kaže: „Kad se ovakvom čovjeku vrati njegov razum, uvidi da je griješio u ovome. Istine valja razgraničiti; Gospodar je Gospodar, a čovjek je čovjek. Stvoritelj nije isto što i stvoreno, nema u Njegovim stvorenjima nista od Njegovog Zata (Bića) niti u Njegovom Zatu (Biću) ima išta od stvorenja. Međutim, u stanju opijenosti, brisanja (ukidanja samoga sebe u svojoj svijesti) i iščeznuća ova se razgraničenost ukida. U takvom stanju čovjek izgovara ono se što prenosi da je rekao Ebu Jezid (Bajazid El Bistami) ’Slava meni’ ili ’Pod mojim džubetom nema ništa osim Allaha’ i slične iskaze, zbog kojih bi čovjek, kad bi ih izgovorio u svjesnom stanju, odmah postao kjafir. Ali, kada se izgubi moć rasuđivanja i osjećanja, od takvih ljudi dižu se pera i ne može im se zamjeriti.“ (18) Pa kaže Ibnul-Qajjim, rahmetullahi ‘alejhi: „Ove ekstatične izjave su bile fitna za dvije skupine ljudi: - Jedna skupina je bila zaslijepljena te nije vidjela lijepe osobine ovih ljudi, nježnost njihovih duša i istinoljubivost u njihovom ponašanju, pa su ih odbacili, i žestoko odbili, te su stekli ružno mišljenje o njima generalno, i ovo je nepravda i pretjerivanje, jer kada bi se svako ko pogriješi i (u nečemu) skrene odbacivao u potpunosti, i poništavale se njegove dobre osobine, poništile bi se nauke i zanati. - Druga skupina ljudi, koja je bila zaslijepljena onim što su vidjeli vrlinama ovih ljudi, čistoćom njihovog srca, ispravnošću njihovih odluka, ljepotom njihovog ponašanja, te nisu vidjeli mahane i manjkavosti njihovih ekstatičnih izjava, pa su to smatrali lijepim, te su to prihvatili i potpomogli, i ovi su također prešli granicu i pretjerali.“ (19) I pošto je objasnio grešku ove dvije skupine, kaže: „I treća skupina, a to su sljedbenici pravde i objektivnosti, koji su svemu dali njegovo pravo, i sve stavili na svoje mjesto, pa nisu onome što je bolesno i pogrešno presudili da je dobro i ispravno, niti su onome što je dobro i ispravno presudili da je bolesno i pogrešno, već su prihvatili ono što se prihvata, a odbili ono što se odbija.“ I kaže: „Za ove i njima slične ekstatične izjave nadati se je oprostu zbog mnogobrojnosti dobrih djela, i da će ih nadvladati potpunost istinoljubivosti i ispravnost ponašanja, snaga iskrenosti i čisti tewhid, a ne sadrži nepogriješivost niko od ljudi poslije Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem“ (20) 8: Od primjera objektivnosti Šejhul-Islama jeste i njegov govor o Qadi Ebu Beku El-Baqillaniju (21), koji je smatrao da je Kur’an stvoren, pa je Ebu Hamid El-Isfara’ini govorio loše o Baqillaniju, bivajući žestok, te je zabranjivao svojim učenicima da kod njega ulaze i govorio im: „O sinko moj, do mene je došla vijest da ti ulaziš kod ovog čovjeka, Baqillanija, pa se pričuvaj njega, doista je on novotar koji poziva ljude u zabludu, a ako nećeš tako, onda nemoj dolaziti na moje sijelo!“ Zatim Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, daje svoju opasku, pa kaže: „A ovo što je prenešeno o odgovaranju Ebu Hamida i drugih mimo njega Qadi Ebu Bekru El-Baqillaniju, to je uzrokom ove osnove (22), iako je pri njemu bilo od veličanstvenih fadileta i mnogobrojnih vrlina, i odgovora otpadnicima, ateistima i novotarima, da čak nema niko ko se pripisuje Ibn Kullabu i Eš’ariju, a da ima ljepše knjige i djela.“ (23) Učenjaci Ehli Sunneta su uvijek bili objektivni prema svima, ne samo prema onima koji u osnovi bili muslimani i ispoljavali obilježja islama, već i prema onima koji su u osnovi bili nevjenici, i nisu ih sve svrstavali u istu gupu niti su im dodavali na to više nego što već jeste. Tako su radili i sa onima koji su u osnovi bili muslimani, kao i sa onima koji su bili u osnovi nevjernici i mnogobošci, ili pak panteisti, inkarnisti ili pripadnici neke druge nevjerničke sekte. Nisu ih svrstavali u isti koš, makar bili i nevjernici, što ćemo vidjeti, a kamoli kada su u osnovi muslimani. (24) Tako vidimo da su ovi autoriteti, koji su bili istinski učenjaci Ehli Sunneta, koristili poslaničku metodologiju pri donošenju suda o drugima, gledajući njihove pozitivne strane, bivajući pravedni, pogotovo kada su u pitanju učenjaci, makar pogriješili i u vjerovanju, i da nisu zbog nečeg lošeg pri nekoj osobi odbacivali ono dobro pri njemu, kao i to da nisu nekog odbacivali i kudili uopšteno, dok bi god ono u čemu je pogodio ili što je kod njega hajr, bilo mnogobrojnije od onoga što je pogriješio i da nisu zaboravljali zbog nečijih novotarija na dobre strane tih ljudi, već su te dobre strane isticali i nisu dopuštali da se zanemare. Generalno su kudili samo one ličnosti za koje se zna da je većina njihovog puta izgrađena na slijeđenju pohtjeva i novotarija, i koji su tome pozivali i na tom putu se borili, sa većinom negativnih osobina koje se inače nalaze kod novotara. O tome će kasnije doći detaljniji govor, kao i o principima ophođenja prema raznim vrstama ljudi kod kojih se nađu neke novotarija i grijesi, kao i o ciljevima tog ophođenja.

22.03.2012.

Trebamo li sakriti mahanu brata muslimana?

Društvo kojim vlada čistoća je ono društvo kojim kruže samo lijepe i čedne vijesti i lijepe priče, dok oni koji rade određene grijehe, skriveno i u tajnosti, ostaju u tom stanju prikriveni Allahovim dž.š., zastorom sve dok ne dođu tewbe i dok se ne pokaju, a i vjernici se prema takvome na isti način ophode kako se ne bi upustio u javno praktikovanje grijeha ili kako ne bi istrajavao na njemu te kako vjernici ne bi bili pomoćnici šejtanovi u borbi protivu tog čovjeka! Poslanik s.a.w.s., je negodovao onima koji svoj prljavi veš iznose u javnost, pa kaže: "čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev mudžahirima-hvalisavim griješnicima! Mudžahera je kada neki čovjek uradi neko ružno djelo noću pa onda osvane ujutro a Allah dž.š., mu je već prikrio to djelo, pa počne govoriti: O ti i ti! Jučer sam radio to i to! Proveo je noć pod Allahovom dž.š., skritosti, a jutro provodi skidajući sa sebe Allahov dž.š., pokrivač!" (Buhari, br.6069.) Ovo je bila opomena onima koji sami sebe brukaju, ali naznačujemo da se stvar ne završava ovdje! Muslimanu je zabranjeno da bruka drugog muslimana i to riječima Allaha dž.š., koji kaže: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate." (Nur, 19.) U Džessasovom "Ahkamul-Kur'an"-u, (5/163), stoji slijedeće: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) – Allah dž.š., je ovim ajetom obznanio to da je obaveza imati lijepo mišljenje o vjernicima/mu'minima, i da im se mora željeti hajr i dobro, prijeteći se onima koji žele otkrivati bestidnosti, iznositi potvore, i pogrdno pričati o vjernicima, okarakterisavajući takav postupak kao veliki grijeh, koji je zaslužan kazne. Sve ovo nam ukazuje na to da naša srca moraju biti u selametu kada su vjernici u pitanju, što je slučaj i sa ostalim djelovima tjela, i sa jezikom kada je u pitanju nanošenje zla njima!“ Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Mu'min je ona osoba od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji je hidžru učinio od onoga što je Allah dž.š., zabranio!" (Sahihul-Buhari) Od Ebu Šurejha r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Nije vjernik osoba od čijeg zla nije siguran njegov komšija!" (Sahihul-Buhari) Od Abdullaha b. Omera r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Koga veseli to da bude udaljen od vatre, i da uðe u džennet – kada mu doðe smrtni čas neka posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik, i da želi ljudima ono što želi samom sebi!" (Muslim) Od Enesa r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Rob neće vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio od hajra ono što želi samome sebi!" (Muttefekun 'alejh) Poslanik s.a.w.s., je rekao: "...ko proturi i razglasi neku riječ, po pitanju čovjeka-muslimana, koji je od nje čist, želeći ga njome uniziti na dunjaluku – Allah dž.š., ima pravo baciti ga zbog nje u vatru – pa, potvrðujući sve navedeno, prouči ajet iz Allahove dž.š., knjige: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) (Pogledaj: El-Džami' el-Sagir ve zijadetuhu, br. 5044.; Medžme'ul-Zeva'id, br.7040.; Fejdul-Kadir, br. 2966.) Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Nemojte uznemiravati Allahove robove; nemojte ih brukati, i nemojte im mahane istraživati! Ko bude mahane istraživao svome bratu-muslimanu, Allah će njegove mahane istražiti, sve dok ga, u njegovoj kući, ne zastidi i obruka!" (Šejh Šu'ajb el-Arna'ut kaže da je ovaj hadis: Sahih ligajrihi, a ovaj lanac - hasen. Pogledaj: Medžme'uz-Zeva'id, 8/164., br.13093.) Dakle, oni koji uživaju u tuðim grijesima, iznoseći ih u javnost, vješto prikrivajući svoje grijehe koje kriju kao zmija noge – neka se pripaze i na ovom i na onom svijetu od kazne koju Allah dž.š., obećava za takvo postupanje. Nasuprot ovome, Allah dž.š., obećava veliku nagradu onima koji prikrivaju mahane svoje braće muslimana, i to nagradu tipa da će takvim osobama biti prikrivene mahane i na ovom i na budućem svijetu, kao što je potvrðeno u sahih hadisu: "Ko prikrije mahanu jednog muslimana, Alah će prikriti njegovu mahanu na ovome i na budućem svijetu!" (Muslim) Ovo ne znači to da čovjek neće nikako savjetovati ili upozoravati onoga koji čini izvjesne grijehe. Nasuprot, umjesto što ćemo ogovarati toga čovjeka bolje bi nam bilo da s njime popričamo i da ga nasihatimo možda naša iskrenost bude utjecala na njega, ali ako se dotična osoba počne hvalisati grijesima ili javno ih činiti onda je dozvoljeno na takvoga i javno upozoravati! Najpreče ja da čovjek ne iznosi svoje mahane i svoje grijehe u javnost koje mu je Allah dž.š., već skrio. Neka čovjek bude svjestan toga da ga je Allah dž.š., počastio time što ga je sačuvao. Poslanik s.a.w.s., kaže: "Allah dž.š., će se, na Sudnjemu Danu, približiti vjerniku kojeg je skrivao i čuvao, pa će mu reći: Sjećaš li se ovog grijeha? A sjećaš li se onog grijeha? Pa će čovjek odgovarati: Da, Gospodaru, sjećam se – pa će Allah dž.š., nakon što upozna Svog roba sa svim njegovim grijesima i primjeti da je čovjek pred kolapsom, reći: Prikrio sam ti ove grijehe na dunjaluku, i opraštam ti ih danas, pa će čovjeku biti uručena knjiga dobrih djela...!" (Buhari, br.2309.) Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Neće Allah dž.š., pokriti grijehe nekom čovjeku na dunjaluku, a da mu ih neće oprostiti na ahiretu!" (Ahmed, br.25164.) Dakle, neka svako koga je Allah dž.š., prirkrio i sačuvao bruke činjenja grijeha neka čuva sam sebe i neka se ne bruka! Počast koju jedan musliman uživa kod Allaha dž.š., jeste ta da ga Allah dž.š., čuva od drugih ljudi i sveti se u njegovo ime. Poslanik s.a.w.s., kaže: "O skupino onih koji su povjerovali samo svojim jezicima, a u čija srca iman još nije ušao: nemojte ogovarati muslimane, i nemojte im istraživati mahane! Onaj koji istražuje mahane muslimanima – Allah dž.š., će njegovu mahanu istražiti, a kome Allah dž.š., mahanu istraži obrukaće ga pa makar to bilo u njegovoj kući!" (Ahmed, 4/220.) Dakle, dragi brate, prikrivaj mahane muslimana jer nisi u stanju s Allahom dž.š., se boriti, sa onim koji je u stanju vršiti uviðaj nad tvojim grijesima i nad tvojim mahanama, i koji je u stanju obrukati te pred drugima u onome što ti drugi ljudi ne znaju. Ustegni svoj jezik od ostalog svijeta, zahuzdaj ga i ne kopaj njime kao ralom po tuðim grijesima. Možemo primjetiti da ima bolesnih duša koje se liječe samo slušanjem toga šta ostali ljude rade, istražujući im grijehe i mahane, otpočinjući svoje posjetke i sijela i svoje sjednice sa razmatranjem takvih slučajeva. "Allah dž.š., voli stid i pokrivanje mahana", (Ahmed, 4/224.) - što znači da je osoba koja se bavi brukanjem drugih ljudi i govorom o njihovim grijesima osoba koja je bezobrazna, i ona koja je strgala sa sebe svu odjeću stida i srama! Čuvajući ljude od našeg izvršavanja uviðaja nad njihovim grijesima dajemo ljudima nove šanse za lijep život i lijep svršetak. Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Ko primjeti kakvu mahanu ili grijeh pa ga prikrije biće poput čovjeka koji naiðe na živu zakopanu djevojčicu pa je spasi i u život povrati!" (Ebu Davud, br.4870.) Ovaj hadis nam ukazuje na to da je brukanje ljudi poput njihovog ubijanja a da je prikrivanje ljudi njihovo ostavljanje u životu! Kada je u pitanju čast jednog muslimana, Poslanik s.a.w.s., je nije želio štetiti pa makar bio i veliki grijeh u pitanju. Enes b. Malik r.a., kaže: Bio sam kod Poslanika s.a.w.s., kada mu doðe jedan čovjek koji reče: O Allahov Poslaniče, počinio sam veliki grijeh – kazni me! Poslanik s.a.w.s., ga je čuo i ne htjede ga ništa pitati o tome. Nastupio je vakat za namaz i taj čovjek klanjaše sa Poslanikom s.a.w.s., i kada završiše sa namzom onaj čovjek priðe Poslaniku s.a.w.s., i opet mu reče: Počinio sam veliki grijeh Allahov Poslaniče, pa sprovedi nadamnom Allahovu Knjigu. Poslanik s.a.w.s., mu reče: Zar nisi malo prije klanjao s nama? Reče: Da. Poslanik s.a.w.s., mu reče: Allah ti je oprosti grijeh tj. kaznu!" (Buhari, br.6437.)

21.03.2012.

Zar je bosanski narod spao da ga zastupaju šićar duše?

U prošlosti su pisali o Bošnjacima kao o dobrom narodu, dobrim ljudima, junacima, radnicima pa i intelektualcima. Nedavno me tako fascinirala priča u hadži Juji, ukopanom u Mostaru, kako je anadolska ulema došla do problema koji nisu znali riješiti, pa su tražeći rješenje morali poslati izaslanika u daleku BiH da se posavjetuje s njim. Hadži Jujo je svoj odgovor počeo riječima: "Zar je anadolska ulema došla do toga da za tako sitna pitanja mora putovati do Mostara?!" Kada bi neko htio predstaviti današnju bosansku, prije svega političku pa i intelektualnu situaciju kroz film kao sedmu umjetnost, morao bi snimiti ni manje ni više nego sapunicu, poput one u kojoj Paulina, Huanova žena, koja je potajno zaljubljena u Andrea, čeka Sergiovo dijete a Miguel misli da je njegovo. Pojednostavljeno, otprilike tako izgleda i naša situacija. Prije nekoliko godina jedan stranac mi, kroz šalu, reče kako je u BiH čuo dvije stvari koje ne postoje nigdje u svijetu nego kod nas: "Kada se nešto razbije da je znak veselja, i kada se nešto prospe da je znak nafake." Naravno, on nije dugo boravio u Bosni pa da može uočiti sve stvari koje postoje kod nas, a nema ih u ostatku svijeta. U toj našoj bosanskoj sapunici, koja traje duže od hiljadu i jedne noći, dešavaju se stvari koje se definitivno ne dešavaju u ostatku normalnog svijeta. Politika uređuje sve sitne detalje, fokusirajući se na njih, nemajući vremena za krucijalne stvari. U bosanskoj sapunici se ispolitiziralo sve od osmog marta pa do boje gradskih autobusa, dok su pitanja budućnosti i sigurnosti građana ostavljena na čekanju. U bosanskoj sapunici, kao malo gdje u svijetu, ratni zločinci, koji se puštaju iz zatvora, pred zatvorskim ćelijama gromoglasno najavljuju svoj povratak u BiH. Ne, oni navodno ne žele da se organizovano dočekuju sa masama koje broje otprilike onoliko duša koliko su i ubili, da se prevoze u službenim automobilima, kupljenim parama bh. građana, oni žele da se mirno vrate i stave u službu i dobrobit ljudi koje nisu pobili. Ratni zločinac koji je u isto vrijeme optužen za privredni kriminal sam sebi iznalazi rukovodeće radno mjesto, dok je većina građana na čekanju za posao. Hoće Fikret da iz pepela diže ono što je rušio. Znamo da ga nije bilo stid kumovati sa Karadžićem i pucati po sopstvenom narodu, ali eto izgleda da ga ni ovaj put zatvor nije ni malo opametio. Možda je očuh, Fikret Abdić, čuo da se u BiH vraćaju osuđeni i dočekuju s ovacijama, aplauzima i toplim dobrodošlicama, dok u isto vrijeme izgleda da nema ni jedan dovoljno hrabar političar da se uhvati u koštac s tim problemima. U Bosni postoje dovoljno hrabri i bezobrazni ljudi koji će stavljati čobanske kape u Parlamentu u toku izlaganja, negirati državu čiji su službenici, ali da spriječi povratak katila na mjesto zločina, o tome bi već trebalo i razmisliti. Možda centrala misli drugačije? Trenutno, dok nas približavaju putu za EU i dok se svijet bori protiv i najblažih vidova diskriminacije, vjerske i nacionalne mržnje, rasizma i dok ministar vanjskih poslova BiH, koji u slobodno vrijeme uređuje vijesti, sjedi i mirno pregovara sa visokim zvaničnicima Srbije, po lijepoj nam BiH paradiraju zločinci kako domaći tako i državljani Srbije. Ako je Bosna trenutno unikatna po nečemu, onda je trenutno unikatna po tome što se u njoj mogu javno sa transparentima slaviti zločini i zločinci. S druge strane, kada se mi pozivamo na to da su Bošnjaci narod nad kojim je izvršen genocid u bliskoj prošlosti, onda je to pozivanje na mržnju i događaje koje treba pod ćilim staviti i to se treba, kažu, osuditi. Nije popularno tu riječ upotrijebiti, jer vraća sjećanja na zlo, a oni koji slave Mihailovića po Višegradu oni nisu nikakva prijetnja za nacionalnu sigurnost. Trebaju li se Bošnjaci osjećati sigurnim i slobodnim u svojoj zemlji u 21. stoljeću? Ko im može garantovati da simpatizeri zločinaca, krvi i noža neće krenuti u nove krvave pohode na bošnjačku djecu, žene, starce, sela i gradove? Možda Bošnjacima garanciju treba dati Europa koja je svjesna da su BiH, Hrvatska i Srbija jedina mjesta na svijetu u kojem je nakon Drugog svjetskog rata ostala ideja fašizma koja je načinila genocid. Oni su svjesni da ideja fašizma nije uništena samim dejtonskim sporazumom nego je, sudeći po onim i onakvim skupovima, itekako živa. Možda nam slobodu i sigurnost trebaju garantovati političari, prije svega iz reda bošnjačkog naroda, koji nemaju hrabrosti ni da se oglase kako treba! Znaju se oni oglasiti u izbornim kampanjama, i oglasiti i nadglašavati u obećanjima! To su isti oni političari koji nisu sposobni ni zabraniti povratak organizatora ratnih zločina i genocida na tlo BiH. Sada kada su odležali po par godina, vraćaju se i šetkaju po zemlji, dok se još uvijek otkopavaju i pronalaze masovne grobnice. Da je sreće da imamo političare koji su sposobni izvojevati zabranu ulaska u BiH tih ljudi, poput Fikreta Abdića, Biljane Plavšić i ostalih, možda bi bili odgovorni i sposobni da zabrane i okupljanja kakva je ovih dana vidio Višegrad!? Da su više svjesni odgovornosti koju su preuzeli na svoja leđa, više bi brinuli a manje se, poput paunova, šepurili u skupocjenim odijelima koja svojim porezom plaća isti ovaj napaćeni narod. Bosna je zemlja koja je natopljena krvlju šehida i suzama majki i po njoj ne može da se šetka niti Biljana niti Fikret, ni mrtvima im se ne bi smjelo dozvoliti da se pokopaju u Bosni. Znaju oni reći da je zločin zločin, ma iz kog naroda dolazio. Gospodo političari, domaći i inostrani, sačuvajte nas blizine i prisustva tih i takvih, ma iz kog naroda dolazili. Uđite u kuće ravnogorskih četnika pa ih vaspitajte u svojim centrima i vidite čemu oni pozivaju, zabranite im svaki vid javnog okupljanja, pozivanja na ono od čega se svako normalan zgražava! Domaći političari, uložite samo onoliko truda koliko ulažete u kampanju ili deseti dio brige oko ostanka na položajima i svima će biti dobro! Nama Bošnjacima nisu toliki problem četnici, koliko nam je problem vaša nesposobnost, strah ili bezobrazluk. Fikret Abdić i ravnogorski četnici ne znaju za stid, čast, poštenje, odgovornost i druge moralne i karakterne osobine, ako ne znate ni vi, po čemu se onda razlikujete? Ne znam kako Bosnu doživljavaju oni koji danas treba da zastupaju njene interese, međutim ono u što sam siguran jeste da bi mudri hadži Jujo svoj odgovor počeo s riječima: "Zar je bosanski narod spao na to da ga zastupaju šićar duše, zar je zemlja Bosna spala na to da njen zrak udišu oni koji ni mrtvi ne zaslužuju mjesto u njoj".


Stariji postovi

Bosnjacki front
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930