Bosnjacki front

Esellamu aleikum

30.07.2008.

SAD SU GUSLE OPETA U MODI

SAD SU GUSLE OPETA U MODI KARADŽIĆ NAM NIJE NA SLOBODI U SRBIJI ŠĆAPIŠE GA BRALE SPADOŠE MU GAĆE NA SANDALE CRNA GORA RODILA JE TIĆA PSIHIJATRA R.KARADŽIĆA UVIJEK MU SE VRTILO U GLAVI BOSNU ZEMLJU SRBIJI DA SVALI U SKUPŠTINI BOSNE PODIGO SE DASA POVIKAO IZ SVEG SVOJEG GLASA MUSLIMANI VI MORATE ZNATI VEĆINA IH MORATĆE NESTATI ŠTO JE REKO NIJE NI POREKO ŠAJKAČU JE STAVIO NA GLAVU SA KOKARDOM DA DOČEKA SLAVU ZAKLEO SE U SVETOGA SAVU BOSNE VIŠE NIKAD NEĆE BITI S BRDA GORE ON ĆE SVE POBITI OPKOLIJO GRADOVE I SELA NA HILJADE ISPALIO STRIJELA KAD POMISLI DA JE POBJEDIO OD VESELJA SAV JE OSJEDIO AL SE BOSNA PODIGLA NA NOGE NE PLAŠI SE ONA BABA ROGE PSIHIJATRU U GLAVI SE SMRAĆI SAD SE VALJA U PEĆINI SNAĆI PRISJETI SE KOSOVSKOGA BOJA BRAĆO SRBI SRBIJA JE MOJA ODMETNO SE OD RODNOGA KRAJA NEPRIMA GA CRNOGORSKA RAJA NI BOSNA GA VIŠE NIKAD NEĆE MANASTIRU ON SE JOŠ ZALIJEĆE SVIJET SVATI ŠTA JE NAUMIO PA GA NIKO NIJE RAZUMIO U SRBIJI JADE IZJADIO MISLIO JE DA SE IZVADIO TRAŽIO JE SAMOM SEBI SPASA SRBIJA SE EVRO ZATALASA KARADŽIĆU SAD RUKE NA LEĐA BEZ POVEZA DA TE TO NE VREĐA CIJELOM SVIJETU POGLEDAT U LICE ZA RATNI ZLOČIN GENOCID SREBRENICE MJESTO TVOJE U HAGU JE SADA BOSNA ČEKA I PRAVDI SE NADA DANAS SUTRA GUSLE ĆE DA GUDE KARADŽIĆA KAD VIŠE NE BUDE NI ZA MOŠTI NEĆE TI SE ZNATI A OJ' BOŽE KOGA RODI MATI

30.07.2008.

O Israu i Miradžu

Dopiranje u viši duhovni svijet je zgoda koja u životu svakog Božjeg poslanika zauzima naročito mjesto. Islam osigurava ovu čast i donosi radosnu vijest svakom pravovjernom, da će on to zaslužiti i da će dnevno pet puta tu čast postignuti. U hadisu Božjeg Poslanika se kaže: Namaz je mi‘radž pravovjernih (Essalātu mi‘rādžul-mu’minīn). Vođa i glava svih poslanika hazreti Muhammed ispeo se do najvišeg položaja na tom mjestu svetog savršenstva u zboru bezgrješnika. Prije njega niko nije uspio u tolikoj mjeri približiti se Biću Svemogućeg Boga. (…) Teško je odrediti vrijeme kad se dogodio Miradž. Ovaj veliki događaj se zbio prije Hidžreta, kad nije bilo nekog osnova po kome bi se mogle odrediti tačno godine i datum nekog događaja. Prije pojave islama među Arapima nije bilo poznato računanje kalendarskih godina. Miradžski događaj zbio se noću. O ovome posve jasno govori Kur’an. U ovome su saglasni i svi hadisi, ali je ipak teško odrediti datum ovoga događaja (…) Miradžski događaj se zbio u vremenu kada je prva islamska općina u Mekki preživljavala svoje opasne i teške dane. Nastup Hidžreta je u historiji islama otvorio novo doba sigurnosti i smirenosti. Zato je došla ta velika i sveta noć, kada je Božji Poslanik osmotrio onaj tajni i za ljudsko oko nevidljivi svijet, u kojem je od Svemogućeg Gospodara vasione primio nove zapovijedi i odredbe. Te noći je javljeno čuvaru Dženneta, Ridvanu, da će ga počastiti jedan veliki gost. On je očekivao da se dade jedan veliki ukras ljudima, dostojnim vječnih blagodati, na položajima koji su vječni i beskonačni. Džibrili-Eminu je naređeno da dovede Buraka, koji je brži od svjetla i od same munje, koji će ih prenijeti kroz nadzemaljski svijet u carstvo beskrajne vasione. Naređeno je u svijetu vode i zemlje, da svi elementi, svi zakoni koji se održavaju u materijalnom svijetu, prestanu za jedno vrijeme djelovati, da nestane svih onih spona i zapreka kao vremena, mjesta, govora, gledanja, putovanja i mirovanja. (…) U Miradžskoj noći Božiji Poslanik je pola u snu, a pola u budnom stanju vidio, kako se otvara kao neki strop i kako veliki melek Džibril dolazi s još nekoliko meleka. Oni su prvo odveli Božjeg Poslanika do vrela Zemzem, otvorili su mu prsa, oprali srce, zatim je Džibril donio jedan sud koji je bio napunjen mudrošću i vjerovanjem, ispunio je njegovo srce i zatvorio mu grudi. Iza toga je Božjem Poslaniku dovedena jedna životinja, posve bijela, veća od magarca a manja od mazge. To je “Burāk”. Ta životinja je tako brza da je sa svakim korakom prevaljivala velike udaljenosti, koje su se mogle okom spaziti. Božji Poslanik je pojahao tu životinju i na njoj je došao do Mesdžidil-Aksāa. Nakon što ju je svezao, unišao je u Mesdžidul-Aksa i tamo je klanjao dva rekata namaza. Kad je Božji Poslanik izašao iz Mesdžidul-Aksaa, Džibril mu je ponudio jednu čašu punu mlijeka, a drugu punu vina. Božji Poslanik je uzeo čašu napunjenu mlijekom. Džibril je rekao: “O Muhammede, izabrao si ono što je prirodno. Da si uzeo ovu drugu čašu, tvoji bi sljedbenici i tvoj narod pošli krivom stazom.” Iza toga je Džibril izveo Božjeg Poslanika na nebo. Kad se stiglo do prvog neba Džibril je hito otvoriti vrata i sebe je predstavio. Na to je upitan, tko se to kod nejga nalazi, a on je odgovorio, da je to Muhammed. Na to se reklo: “Zar je Muhammed poslat?” A Džibril je odgovorio: “Da.” Melek je otvorio prvo nebo i rekao: “Stanovnici su neba zadovoljni ovom radosnom vijesti.” Kad je Božji Poslanik unišao u prvo nebo vidio je jednog čovjeka. Kad bi ovaj čovjek gledao nadesno smijao bi se, a kad bi gledao nalijevo plakao bi. Kad je ovaj čovjek vidio Božjeg Poslanika povikao je: “Dobro došao, dobri poslaniče i dobri potomče!” Božji Poslanik je zapitao ko je ovaj čovjek, i rečeno mu je da je to hazreti Adem (Adam). Nadesno su bile duše njegovih potomaka, koji će ući u Džennet, a nalijevo onih, koji će ući u Pakao. Zato, kad gleda nadesno, zadovoljan je, a žalostan je kad gleda nalijevo. Na ovom nebu je Božji Poslanik vidio dvije rijeke. Pitao je Džibrila šta je to. Džibril mu je rekao da su to izvori Eufrata i Tigrisa. Božji Poslanik je naprijed vidio još jednu rijeku. Na obalama njenim je bio jedan dvorac od bisera i dragulja. Zemlja ovog dvorca je bila od mošusa. Pitao je Džibrila šta je to. On mu je odgovorio da je to rijeka Kevser, koja je stvorena radi njega. Na ovaj način je Božji Poslanik obišao svako nebo. U svakom nebu je našao po jednog poslanika. U drugom nebu je naišao na Jahjaa (Ivana Krstitelja) i Isaa (Isusa), u trećem na hazreti Jusufa (Josipa), u četvrtom hazreti Idirisa (Henoka), u petom hazreti Haruna (Arona). Svi su mu izrekli dobrodošlicu govoreći: “Dobro došao, dobri poslaniče i dobri brate!” U šestom nebu je Božji Poslanik susreo hazreti Musaa (Mojsija). I on mu je zaželio dobrodošlicu. Kad je hazreti Muhammed pošao odatle naprijed, Musa je plakao. Jedan glas ga je zapitao, zašto plače. On je odgovorio: “Moj Bože, iza mene si poslao Muhammeda kao poslanika. Ali broj onih od njegova naroda i njegovih sljedbenika koji će ući u Raj mnogo je veći od mog naroda i mojih sljedbenika.” Božji Poslanik je u sedmom nebu vidio hazreti Ibrahima (Abrahama). Ibrahim je sjedio naslonjen na “Bejti-Ma’mur”. Tu svaki dan ulazi po sedamdeset tisuća meleka. Iza toga je Božjem Poslaniku pokazan Raj. Svod rajski je bio od bisera, a tlo od mošusa. Poslije toga je Božji Poslanik čuo škripu pera i došao je ne jedno mjesto. Zatim se našao na Sidretul-muntehau. Ovdje je prosvijetljen Božjim zapovijedima. Ovo je mjesto kamo se sve zemne stvari dižu na nebo i s neba se spuštaju na Zemlju. Božji Poslanik je ovdje vidio Džibrila u njegovu pravom položaju. Zatim mu se digao zastor tajni i Božji Poslanik je primljen u Mjesto savršene i nedostižive svetosti, pa mu je objavljeno što je htio i želio. Na ovom mjestu su Božjem Poslaniku poklonjena tri Božja dara: 1. Posljednja tri ajeta poglavlja Bekare u kojima je završeno islamsko vjerovanje i predskazano da su našle kraj sve muke i nevolje, koje su stizale islam. 2. Obećavanje Raja onima, koji su bili Muhammedovi sljedbenici, a Bogu nisu pripisivali druga. 3. Svaki dan izvršavanje pedeset farzova (pedeset obaveznih namaza). Božji Poslanik se vratio s ovim Božjim darom. Vraćajući se sreo je hazreti Musaa, koji ga je zapitao, šta mu je Bog naredio. Hazreti Muhammed mu je odgovorio da mu je naređeno dnevno pedeset farzova. Hazreti Musa mu je rekao: “Ja sam iskušao Izraelićane. Tvoj narod to neće moći podnijeti. Vrati se pred Veličanstvo Svemogućeg i olakšaj ove farzove.” Božji Poslanik se vratio: “Bože moj narod je slab i nemoćan”. Svemogući mu je spustio i snizio farzove. Božji Poslanik vraćajući se opet je naišao na Musaa. Kazao mu je kakvo je stanje. On s eopet vratio Svemogućem Bogu i molio Ga. Konačno je naređeno pet dnevnih namaza (molitava).

29.07.2008.

Hapšenje Karadžića

Lažemo da bi zaveli sebe, da bi poduprli druge, lažemo za uspeh, lažemo da bi pobedili strah, da bi ohrabrili sebe, da bi sakrili kako našu tako i tuđu nesreću. Lažemo za ljubav i čestitost, stvaralački, maštovito i domišljato”, kaže srpski ideološki guru Dobrica Ćosić u svojim “Deobama”. Nakon genocida i svega onoga što su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pretrpjeli, naprosto ne znam šta bi Bošnjake moglo šokirati, ali, i pored svega (čovjek je - čovjek, ako nije hajvan!), moglo bi se reći da su ih “zaskočila” u dva dana dva šokantna događaja: prvi je vijest o smrti velikog vakifa, mecene, čovjeka koji je čitav život posvetio borbi za bošnjačko dostojanstvo, Adil-bega Zulfikarpašića, te, sutradan, vijest o hvatanju zločinca Radovana Karadžića, koji je nastojao da Bošnjacima oduzme to dostojanstvo, da ih ponizi i unakazi te jednostavno zbriše sa lica ove zemlje, zajedno sa svim njihovim materijalnim i duhovnim tragovima. Prva informacija donijela je sa sobom tugu i žaljenje, druga je bila suprotnog karaktera, no ne bi se mogla nazvati radošću; bila je to, zapravo, neka vrsta oduška, neka vrsta ventila da je, kako se to kaže, pravda spora ali dostižna, mada tu ni prava ni pravde ne može biti, čak i kad bi se tome zločincu glava odrubila i svo tijelo isjeckalo na komadiće i to po stotinu puta - jer, čime se mogu poravnati ili popravdati hiljade nevinih žrtava, zločini kakve svijet nije vidio, ubistva od beba na majčinoj sisi do masakra staraca i drugih nemoćnih, preko silovanja i drugih najgnusnijih iživljavanja, a zatim masovnih grobnica koje, ni kao takve, nisu mogle ostati mirne i dostupne dostojanstvenoj sahrani ili dženazi - trebalo je te užasne zločine sakriti pa su žrtve i u smrti dodatno “ubijane” premještanjem njihovih dijelova tijela u sekundarne i tercijarne grobnice, koje se i dan-danas otkrivaju i koje će se, Bog sami zna, otkrivati beskrajno dugo i pitanje je hoće li ikada sve te kosti biti pronađene, identificirane i dostojno sahranjene. Kakva je to “kolosalna” arhitektura zločina, kakav je to monstruozni um koji je sve to “osmislio” i dao “realizirati”, misleći da će zemlja to sve pokriti, ili voda sve odnijeti, kao što je pokrivala, odnosno Drina voda nosila, prije šesdeset i nekoliko godina. I sad nam televizija donosi slike starčića sa dugom, bijelom kosom i još dužom bradom, isposnički lik koji kao da je sišao sa neke manastirske freske i predstavljao se za duhovnog istraživača, za energo-terapeuta, koji ne bi mogao ni mrava zgaziti a ne pobiti dvjesta hiljada nevinih ljudi. On je, tako su kazali, u zadnjih nekoliko godina, živio u Beogradu pod imenom Dragan Dabić, držao predavanja na polju alternativne medicine, bioenergetike i makrobiotičke ishrane na području Balkana (trave je sa dedom upoznao na Kopaoniku a alternativnu medicinu usavršio u Kini!), bio saradnik mnogih stručnih časopisa i gost mnogih televizijskih emisija, javnih seminara, tribina i simpozija (Beograd, Novi Sad, Pančevo, Sombor, Smederevo, Kikinda...). Posebno je bila zapažena njegova saradnja u časopisu (o ironije!) Zdrav život - on koji je uništio hiljade života i zbog koga će hiljade majki ovim svijetom lutati neutješne piše članke i savjete kako otkloniti glavobolju i zubobolju te olakšati menstrualne tegobe - i to alternativnom medicinom! Nije li to paroksizam najvišega reda, još jedan udarac zdravoj pameti, ako je ima, uz podatke da je ovaj najtraženiji zločinac na svijetu (optužen za genocid i saučesništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja) boravio u Rusiji i Bugarskoj, ne računajući RS i Crnu Goru, išao na more, pa čak imao i svoju - internet stranicu! a na njoj i deset omiljenih “drevnih kineskih izreka izabranih lično od doktora Dabića”, među kojima je i ova: - Ako planirate za godinu, zasadite rižu; ako planirate za deceniju, zasadite drveće; ako planirate za večnost, naučite ljude. (Ovoj “kineskoj izreci” očito nedostaje kraj: naučite ljude... da ubijaju, da čine zločine!) A da i to kažemo: njegova internet adresa bila je: zacelivanje rana... I sad, koja će budala prihvatiti zvanične verzije i infantilna objašnjenja vlasti kako je taj duhovni iscjelitelj sve to radio sam ili uz pomoć nekolicine onih koji su ga podržavali i to ne jedan, dva ili pet mjeseci, već punih trinaest godina! I zar oni (prvenstveno vlada Vojislava Koštunice, zvanog “Kalašnjikov” ) ne bi trebali odgovarati stoga što su u njedrima držali zmiju a cijelom svijetu se predstavljali kao navodni tragači za njom? I jesu li to sami radili ili uz pomoć i podršku međunarodne zajednice? Ko se još ne sjeća 1996. kada se kao Radovan Karadžić bio uklonio iz politike i kada je naočigled NATO-vih vojnika prolazio i odlazio kuda je htio i kako je želio. “Uhvatićemo ga ako naiđemo na njega”, bila je poznata njihova doskočica, da ne kažem nešto prostije, kao što je bio poznat i niz pregovora i dilova nekih predstavnika međunarodne zajednice sa tim zločincem koji nisu urodili plodom. A da su radikali došli na vlast, a malo je falilo (za njih je hapšenje Karadžića najveći izdajnički čin srpske vlasti) dr. Dabić bi sigurno dogurao do pravog kineskog gurua kosih očiju pa možda čak otišao i na olimpijadu u Peking. Jednom riječi, prava priča tek bi trebala početi u Hagu, pogotovu ako se Karadžiću pridruži sabrat u zločinu Ratko Mladić, ako budu oni i ovi htjeli da se ona ispriča. Duhovnjak je, kako su istražitelji utvrdili, zdrav k’o dren, a uz to izvježban na seminarima o alternativnoj medicini, te nema bojazni da sudijama izmakne iz ruku poput Slobodana Miloševića, njegovog uzora i učitelja. Ukoliko se, naravno, ne pretvori u zloduha iliti vampira, što ne bi bilo ništa neobično, kad se zna o kome se radi i za kakve je transformacije dotični sposoban. Sve u svemu, kako neko reče, Srbija je dobro prodala pitu od govana (neka čitalac oprosti na izrazu) upakovanu u celofan navodnih demokratskih procedura, pravne države, integracija, evropskih pogleda, brzog pridruživanja i reaktiviranju SAA, a gotovo cijeloj ucvijeljeloj Bosni, posebno srebreničkim majkama, jedina kakva-takva satisfakcija jeste da vide krvnika i ubicu njihove djece i njihovih najmilijih pred sudom pravde, da čitav svijet vidi novog dr. Mengelea i zgražava se pred onim što je ovaj durmitorski umobolnik učinio ili osmislio. U međuvremenu, hapšenje Karadžića je top (ili mitraljez!) tema svih printanih i elektronskih medija, kako onih u svijetu, tako i kod nas. I dok se u tv studiju vode razgovori, na telopu se pojavljuju “mišljenja” gledalaca “koja nisu uvrjedljiva”. I tako, u emisiji Alternativne tv (sve nekakva alternativa) iz Banje Luke 22. 07. 2008. pored brojnih podrški “srpskom tiću Karadžiću” emitira se i ovakvo mišljenje ili poruka koja “nije uvrjedljiva”: “ Uhapsili ste jednog Karadžića, ali džaba se radujete, jer, da znate, u RS ima još milion Karadžića”. A Zvornik je u srijedu osvanuo oblijepljen plakatama “Svi smo mi Karadžići”, koje je potpisala Srpska demokratska stranka (SDS) I to je zapravo ono najtragičnije. Sjeme zla je posijano, krvlju zaliveno i punih petnaest godina lažima, prevarama, obmanama i mistifikacijama uzgajano. Novi Karadžići (makar alternativni) na toj raži-laži već prave svoje projekte od kojih je i onaj “Nož-žica-Srebrenica”. “Lažemo da bi zaveli sebe, da bi poduprli druge, lažemo za uspeh, lažemo da bi pobedili strah, da bi ohrabrili sebe, da bi sakrili kako našu tako i tuđu nesreću. Lažemo za ljubav i čestitost, stvaralački, maštovito i domišljato”, kaže srpski ideološki guru Dobrica Ćosić u svojim “Deobama”. P.S. Ne znam smijem li javno iznositi svoju uobrazilju, ali mi se čini da bi uvaženi Adil-beg (neka je rahmet i magfiret njegovoj duši) spokojnije preselio na Onaj svijet da znao da je Karadžić uhapšen.

29.07.2008.

284 godine zatvora: Sedam optuženih za Kravicu krivi za genocid

Sud BiH izrekao je kaznu dugotrajnog zatvora za 7 od ukupno 11 optuženih u krivičnom predmetu Kravica i proglasio ih krivim za djelo genocid. Po 40 godina zatvora dobili su Miloš Stupar, Slobodan Jakovljević i Branislava Medan, 38 godina zatvora dobio je Petar Mitrović, dok su Milenko Trifunović, Brano Džinić i Aleksandar Radovanović dobili po 42 godine. Optužbe za genocid oslobođeni su Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Milovan Matić i Miladin Stevanović i njima se ukida mjera pritvora. Optužnica ih je teretila da su kao svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata između 10. i 19. jula 1995. godine počinili krivično djelo genocida, između ostalog i na način da su učestvovali u ubijanju više od hiljadu zarobljenih Bošnjaka, muškaraca iz Srebrenice zatvorenih u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici. Ovo krivično djelo učinjeno je u sklopu širokog i sistematičnog napada Vojske i MUP-a RS-a na bošnjačko stanovništvo u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica, sa zajedničkim planom djelomičnog istrebljenja grupe bošnjačkog naroda. Miloš Stupar je djelovao u svojstvu komandanta 2. odreda Specijalne policije Šekovići, Milenko Trifunović u svojstvu komandira 3. voda Skelani u sastavu 2. odreda Specijalne policije Šekovići, Brano Džinić u svojstvu specijalca policajca 2. odreda Specijalne policije Šekovići, a Milovan Matić kao pripadnik Vojske RS-a. Ostali optuženi djelovali su u svojstvu specijalaca i policajaca 3. voda Skelani.

27.07.2008.

Bez 27. jula ne bi bilo BiH

Pro­sla­va 27. ju­la, nekadašnjeg Da­na us­tan­ka na­ro­da i narodnosti BiH, ka­ko je do sa­da po­zna­to zva­ni­čno će oku­pi­ti čla­no­ve an­ti­fa­šis­ti­čkih udru­že­nja i bor­ce Na­ro­dnoo­slo­bo­di­la­čkog ra­ta, ali sve one za ko­je ovaj dan ne­što zna­či na sku­po­vi­ma u Drva­ru, Tra­vni­ku... Is­ti dan bit će obi­lje­že­na i 61. go­di­šni­ca osni­va­nja SU­BNOR-a. Šta, međutim, da­nas u ovom aktu­el­nom po­li­ti­čkom tre­nut­ku u ko­jem se javno postrojava sve vi­še fa­šis­ti­čkih slje­dbe­ni­ka ko­ji sla­ve mi­to­ve pro­šlos­ti a od sa­vre­me­nih fa­šis­ta i zlo­či­na­ca pra­ve no­ve, zna­či Dan us­tan­ka? Pre­ma miš­lje­nju pro­fe­so­ra Ju­ra­ja Mar­ti­no­vi­ća, čla­na Sa­ve­za ani­fa­šis­ta i bo­ra­ca na­ro­dnoo­slo­bo­di­la­čkog ra­ta u BiH, odnos pre­ma is­to­rij­skim do­ga­đa­ji­ma je po­re­me­ćen, a po­če­tak no­vi­je is­to­ri­je po­mje­ren je za ne­ki mno­go ka­sni­ji da­tum. - Obje­kti­vna či­nje­ni­ca ko­ja se mo­ra ili će se mo­ra­ti po­če­ti uva­ža­va­ti, jeste da BiH ne bi bi­lo da 27. ju­la 1941. go­di­ne ni­je po­čeo us­ta­nak. Tra­gi­čna si­tu­aci­ja u ko­joj smo se na­šli, u ko­joj se ne­gi­ra pos­to­ja­nje BiH, zna­či i to da 27. ju­li neće obi­lje­ži­ti dvi­je tre­ći­ne drža­ve, da se u RS uo­pće ne­će go­vo­ri­ti o to­me, a i unu­tar Fe­de­ra­ci­je se svi ne­će pre­ma ovom da­tu­mu odno­si­ti na pri­mje­ren na­čin - kaže Martinović. Me­đu­tim, kategoričan je on, BiH ide da­lje. - Bez ob­zi­ra što se da­nas go­vo­ri o kon­ti­nu­ite­tu drža­vnos­ti BiH, on ni­je ni­ka­da pos­to­jao, ali je uvi­jek pos­to­ja­la Bo­sna i Her­ce­go­vi­na. I bez ob­zi­ra na pro­mje­ne drža­vnih gra­ni­ca, ona će uvi­jek pos­to­ja­ti - ka­že Mar­ti­no­vić. Fašizam se razvija - Va­žno je obi­lje­ži­ti ovaj dan i pod­sje­ti­ti na bor­bu ko­ja je uje­di­ni­la BiH. Jer, ka­ko vi­di­mo, fa­ši­zam se po­no­vo ra­đa i ra­zvi­ja kroz na­ci­ona­li­zme svih bo­ja, a oni sa is­to­ka i za­pa­da po­no­vo ho­će da di­je­le BiH - ka Va­so Ra­dić uče­snik NOR-a i član SU­BNOR-a.

27.07.2008.

Godišnjica stradanja 54 Bošnjaka u Vrbanji kod Bugojna

Njihova, većinom izmasakrirana tijela, pronađena su u pet masovnih grobnica u rijeci Vrbas i pored nje, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na livadama i drugim lokacijama. U znak sjećanja na nevino stradale Bošnjake Vrbanje kod spomen-obilježja u ovom naselju u 12 sati bit će proučena Fatiha. Prigodan vjerski program bit će upriličen u mjesnoj džamiji. U organizaciji Udruženja logoraša Vrbanje bit će otkrivena spomen ploča koja će trajno svjedočiti o torturama kroz koje su prošli zarobljeni Bošnjaci, njih 45, u logoru „Akvarijum“, kafani „Ritmo“ i drugim mjestima gdje su zlostavljani na različite načine. Najmlađi logoraš Vrbanje bio je dvogodišnji Dino Karabeg, koji je u grupi s nekoliko učenika i studenata bio zarobljen u jednom od vrbanjskih logora. Tradicionalna manifestacija „Šehidima dova - živima opomena“, koju i ove godine organizira Medžlis Islamske zajednice Bugojno, završit će obilaskom mezarja.

25.07.2008.

SRPSKA RETARDIRANA UMIŠLJENOST

Amri Kičin, petogodišnjoj djevojčici, žiletom su, kako bi je mogli silovati, rasjekli međunožje. Brzo je umrla a oni su se nastavili iživljavati na mrtvome dječijem tijelu sve dok nisu zadovoljili svoju bolest. Dok pratim reakcije Srba na hapšenje Radovana Karadžića ne napušta me pitanje: O kakvoj naciji mora biti riječ da bi ista jednu tako zlu i mizernu pojavu, sramotu ljudskoga roda, smatrala svojim herojem, a njegovo hapšenje nacionalnom izdajom? Naravno, nisam ni prvi ni jedini koji se to pita, a vjerujem da se mnogi sjećaju i ratnog izvještaja CNN-a, kada se uz komentar snimke raspojasanih četnika koji su divljali uz poznatu ikonografiju, novinarka s čuđenjem zapitala: Zar je moguće da na kraju XX stoljeća takav narod postoji u srcu Evrope? Očigledno su se serbi, u klasnome smislu (zato sam i napisao malim slovom), zapleli u mreži svojih laži, a ta frustracija, koja se kod njih javlja u svakom dodiru s realnim, obično suprotnim onome što ih od malih nogu uče gusle, ostavlja pustoš, prije svega u njihovim glavama i dušama, a onda i u okruženju. Populacija koja je toliko duboko potonula u mulj nacionalne izmutiranosti često se sudara sama sa sobom, jer pored toga što se radi o heterogenoj grupaciji, u etničkom, odnosno genetskom smislu, ona je sazdana od najgoreg materijala i počiva na najnižim etičkim normama, pa je prinuđena krasti čak i identitete – poput Karadžića sada. Tuđe, s retardiranom umišljenošću smatraju svojim i svetim, počev od simbola – kokarde - koju su naslijedili od svojih gospodara, Grka, na čijem jeziku njihovo nacionalno ime Serb znači Sluga, dok je glavni svetac njihove satanističke crkve, Rastko Nemanjić, bio je transvestit, koji je, po provjerenim historijskim podacima, u grčkim manastirima služio za orgijanje braći monasima. Ako na sve to dodamo i činjenicu da im vjeru sada propovjedaju Amfilohije, Kačavenda i slična gamad, onda se uzrok njihove izopačenosti nameće sam po sebi. Evropa i svijet neumorno pozivaju na individualizaciju krivnje za neviđenu monstruoznost koju su Srbi ispoljili tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali pitanje je: kako to izvesti? Jer, kolikogod se - mi žrtve – trudili da usprkos svemu stvari ne generalizujemo, individualizaciju krivnje kao da ne žele i u pitanje dovode upravo oni – zločinci - pošto očigledno slave i ponose se zaostavštinom monstruma tipa onih koji su silovali petogodišnju Amru Kičin. Na fonu kolektivizacije zločina su i nedavne izjave Dodika, Vasića i Radojičića, koji ideju tzv. republike srpske pripisuju volji srpskoga naroda. Dakle, za genocid i etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini, nisu krivi Radovan i krug oko njega, već čitav srpski narod!? Stojičić usto reče i da je za tzv. republiku srpsku mnogo krvi proliveno, pa biva, zbog toga, ona se mora sačuvati!? Kao podsjetnik na genocid ili što li? Jer zna se da su na toj teritoriji prije agresije Bošnjaci bili apsolutna većina. Poznato je, naravno, da je sve što se desilo – ne samo u Bosni - autorski rad SANU-a, odnosno Beograda, dok je durmitorska zvijer bila samo jedan od terenskih eksponenata. Hapšenjem i demontiranjem ključnih podstrekača, akademika i institucije SANU, individualizaciju krivnje bi vjerovatno bilo moguće i postići, ali, uzimajući u obzir ponašanje aktualne srpske elite, to je malo vjerovatno, tako da ćemo na kraju, ipak, vjerovatno morati prihvatiti njihovo insistiranje na sopstvenoj kolektivnoj krivnji, što će nas, moralno i pravno, obavezati na lov i kažnjavanje svih zlikovaca, uključujući i spomenutu trojicu – Dodika, Vasića i Radojičića. Što se, pak, tzv. republike srpske tiče, ona ne postoji ni po Božijim niti po načelima međunarodnoga prava, i zato trebamo upozoriti Evropu i svijet da se počnu držati pravde i prava, jer i naše strpljenje ima prag koji je gotovo dosegnut!

25.07.2008.

SJEĆANJE NA RAHMETLI PUKOVNIKA AVDU PALIĆA

Promrzli od hladnoće, jedva smo čekali da se riješimo štale na kojoj ostadosmo tri duge i kišovite noći i dva još duža dana, čekajući haber o pokretu. Srećom, pa smo sa nama imali rahmetli Kobru koji bi svaki put "izvalio" neku svoju priču ili pjesmu, koja bi popravila raspoloženje od opšte dosade do kolektivnog smijeha. Baš tog jutra, nekako na samom sabahu, dok smo se potpuno pokriveni sijenom grčili od hladnoće neodlučni da ustanemo. On ustade, otvori tavanska vrata gromoglasno uzvikujući : Ustaj vojsko. Niko se i ne pomače. Zapali posljednju pravu dobijenu specijalno za zadatak, povuče dva dima bacajući napolje zgužvanu kutiju Drine dok mu je neuredna kosa bila prepuna sijena kao da se mahsuz kamufliro. I kad smo očekivali da će sići ostavljajući nas u dilemi ustat ili ne, on poče skakati da su se daske poredane po tavanu pod njim uvjale. Skače i karakterističnim mu hrapavim glasom zapjeva, pjesmu koju smo većinom kao djeca znali pjevati "U mog ćaće poderane gaće, gdje god stane .........padne" Nastade opšti smijeh. Poustajasmo sklanjajući sijeno sa glave nasmijani i raspoloženi kao da smo noć proveli u najudobnijem krevetu. Poslije jutarnje magle pojavi se prelijepo planinsko sunce dajući neopisivu ljepotu pašnjacima ispresijecanim prelijepom borovom šumom. Slika kakva se samo na razglednicama može vidjeti. Poziv na pokret, prekide moje uživanje. Žurimo naviše uskim puteljkom nastojeći izbjeći još uvijek mokre grane. Bio sam prvi, predamnom grupa od pet šest vojnika među njima jedan nekako drugačiji po držanju i po hodu. Na njemu kišni mantil tamno plave boje, dug skoro do vojničkih presprekorno izglancanih čizama. U onih desetak centimetara između mantila i čizama prepoznajem izblijedjele još prijeratne farmerice, bez sumnje njegove jer ovakve se ne dobijaju u humanitarnoj. Lice mu nevidim, ni civil ni vojnik hod mu odmjeren, dostojanstven, prinčevski. Osjećam da se neradi o običnom čovjeku, znatiželja da ga izbliza vidim me natjera da požurim skrećući sa uskog puteljka da bi ih obišao dok su me kvasile mokre grane koje sam prolazeći sklanjao. Uporedi sa zadnjim pa predzadnjim kad uporedi sa njim reko Merhaba. Merhaba, rekoše svi. Boja njegova glasa bijaše posebna u njoj istovremeno prepoznado naj finiju prijatnost lijepo odgojenog insana, gospodsku otmjenost i vojničku odlučnost. Da nebi bio nepristojan letimično ga pogleda i on se okrenu i ja vidjeh četrdesetogodišnjaka prijatna lica na kome su sijale smeđe oči iz kojih je izlazila neka posebna inteligencija i koje su nevjerovatno pristajale uz visoko mu čelo sa već prorijeđenom kosom. Pitam se ko bi to mogao biti? S obzirom na razlog zbog kojeg smo ovdje to je sigurno pukovnik Avdo Palić ali opet velim, ma nije on, on bi vjerovatno jahao na nekom konju ko i oni što su dojahali sa nama iz Srebrenice. Stigosmo na odredište ima nas pedeset, šesdeset. Dijele nam suhi keks i konzerve. Nevjerujemo svojim očima da ćemo opet poslije toliko vremena jesti keks. Raspoloženje se popravilo, neprestano jedući prisjećamo se kad smo zadnji put jeli keks. Tako brzo smo jeli da smo bili poput djece koja se boje da će im neko oteti ako ne pojedu odma i sve. Komandiri postrojite vojsku. Ču se komanda. Postrojismo se, neprestajući jesti ono keksa što nam je ostalo. Ispred nas izađe čovjek kojeg sam prošao dolazeći ovamo. Prestado jesti, ostavljajući u džep vojničke jakne preostale kekse. "Momci... Pred nama je zadatak koji je povjeren meni na komandovanje i on kao takav mora da se izvrši. Smatram da treba da vas obavijestim o razlozima zbog kojih smo ovdje kao i o cilju koji treba da postignemo. U posljednje vrijeme više naših grupa koje su pokušavale proći ka Tuzli je bilo razbijeno u predjelu Vranog Kamena. Većina onih koji su se uputili na taj put su pohvatani i pobijeni. Prije nekoliko dana iz Srebrenice je poslana jedna grupa po specijalnom zadatku. Oni su upali u zasjedu i razbijeni su. Vodič se uspio ranjen vratiti, kaže da su se ostali razbježali. Mi imamo zadatak da ako Bog da, pokušamo pronaći i spasiti te ljude, koji nose povjerljiva dokumenta. Iako sam odgovoran za ovaj zadatak, ja, isto kao i vi ne poznajem teren, imat ćemo vodiča koji je dugo radio na tom terenu. Od naše discipline ovisi uspijeh ovog zadatka i ne samo to, nego i naši životi. Bosna koju volimo i za koju se borimo kao i naši naj miliji trebaju svakog od nas...Imajte to na umu... a sad se spremite za deset minuta krećemo." Marširali smo čitav dan, odmičući sve dalje i dalje od naše teritorije vješto zaobilazeći mjesta mogućih zasjeda. Iza nas ostade Kasarna u Crnoj rijeci, podzemno skladište u brdu Žep sa kojeg se čula buka helikoptera koji su se tokom čitavog dana dizali i spuštali. Znali smo da idu na sarajevsko ratište. Šuma se završavala visokom liticom, zaustavismo se da prenoćimo pod visokim Homorama čije su nas grane poput kišobrana štitile od kiše koja je ponovo počela padati. Bilo je hladno, na licima nam se očitavala zabrinutost, nikad nismo bili u tako velikoj šumi ispresecijanoj u pravilnim razmacima putevima od nekih dvadeset metara. Svako od nas je znao da jednom odvojeni od vodiča nemamo nikakve šanse da preživimo. Komadant je primjetio našu zabrinutost, pozva nas da se skupimo u što uži krug pošto nismo smjeli glasno pričati da bi nam objasnio koji su dalji planovi. - Jeste li se umorili? Upita. Glas mu nepromjenjen prijatan i miran, samo mu među očima jedna bora koju nisam jutros vidio. - Prešli smo dvadesetak kilometara zaobilazeći Vrani Kamen da ne bi slučajno udarili na zasjedu a istovremeno povećavajući šansu da nađemo nekoga od naših u širem rejonu Vranog Kamena koji nam je ostao iza leđa. "Kao što i sami znate zasad ništa. Premda će uskoro noć mi ćemo ostati ovdje da bi sutra istražili teren sa ove strane, poslije podne idemo na mjesto gdje je bila zasjeda. Taj manevar će nam pomoći da neupadnemo u eventualnu zasjedu i da pokupimo eventualne preživjele ili mrtve ako budemo koga našli. Kad bude pala noć, da se dim nevidi, zapalit ćemo vatre". Kiša je padala svu noć. Dobro sakriveni pod niskim granama Homora ostali smo suhi ali samo dok nismo krenuli. Odlučismo se spustiti prema putu koji vodi iz Han Pijeska prema Crnoj rijeci, prolazeći sinoć smo čuli neke glasove, pa da provjerimo da nisu naši. Hodali smo dugo kroz šumu i prosijeke da bi poslije sahat vremena došli na isto mjesto na kojem smo bili a koje smo poznali samo zahvaljujući jednom oborenom drvetu koje nam je prepriječilo put. I vodič pogriješio! Ta nas konstatacija nimalo neobradova. Rahmetli Avdina mirnoća nam je vraćala samopouzdanje. Siđosmo konačno iznad puta, nailazimo na tragove vojničkih čizama, teško je odrediti broj a još manje ko bi to mogao biti. Pretražujemo nadajući se da su to bili naši, nikakvih drugih tragova nit od cigara nit od jela a vidi se da su ostali duže vremena na ovom mjestu. Neodustajemo, mora da postoji neki trag. U šupaljoj bukovoj kladi na kojoj su sjedili dobro maskirana zemljom i lišćem nađosmo ambalažu od sbijanskih pašteta, sardina i cigara. Nisu naši. Zašto četnici kriju otpadke na svojoj teritoriji? Odgovor je mogao biti samo jedan i oni su ovdje tražili nekoga i sigurno će opet doći. Ostat ćemo da sačekamo pa ko naiđe, odluči rahmetli komadant. Rasporedismo se iznad puta u više grupa obezbeđujući se od iznenađenja sa svake strane. Negdje u šumi u pravcu iz kojeg smo došli čuje se lavež pasa i to uvijek na jednom mjestu. Tiho diskutujemo između sebe, znamo da nisu lovački a još manje divlji... Sunce je dobro odskočilo, makadamom iz pravca Crne rijeke pomoli se vojnik, nismo znali jeli naš ili nije i uprkos komadantovom naređenju da ostanemo dobro maskirani jedan od naših izađe iz zaklona vojnik ga vidje zastade na trenutak a zatim nestade u gustoj šumi. Na vijest o slučaju nije bio zadovoljan, očigledno nije volio neodgovorno ponašanje. Međutim, ostao je miran, samo mu se bora između obrva još više povećala. ¬- Ubrzo ćemo saznati ko je bio a sad na svoja mjesta. I zaista, nedugo zatim grmljavina tenkova u Kasarni u Han Pijesku nam dade odgovor o kome se radilo. Pola su sata u jednom mjestu urlali močni tenkovski motori kao da su nas htjeli unaprijed zaplašiti. Da bi se konačno pokrenuli. Prema nama. Napetost poraste. Rahmetli Avdo reagova veoma brzo pokazujući sposobnost vojničke procijene i brzine odlučivanja. Tenkovi i sigurno pješadija sa njima će doći iz pravca Han Pijeska. Reče. Mi ih moramo zaustaviti da nebi bili progonjeni jer ko zna šta će biti na Vranom Kamenu. Rasporedili smo se u klin obezbjeđujući mogućnost za brzo i povlačenje. Čekamo, mirni bez straha. Tenkovi se približavaju, buka postaje sve jača i jača zemlja podrhtava. Sekunde se pretvaraju u vječnost, napetost pred akciju dostiže svoj vrhunac. Izlaze iza okuke u klasičnom oklopno-pješadijskom rasporadu. Puštamo ih da se približe a onda pucnjava: Zolje, LPG, Tenkovi, Mitraljezi, Kalašnjikovi sve se pretvara u jedan strašan huk. Pet ili možda ni toliko minuta; tenkovi bježe, pješadija sa njima. Naglo kako je i počela pucnjava prestade. Provjeravamo stanje povlačeći se u žurbi, bojeći se helikoptera. Prvo oni koji su bili u borbi najistureniji pa slijedeći i tako redom. Na začelju sam, nas četvorica držimo odstupnicu na svakom prosijeku. Kad najedanput, prvo dva pucnja a onda zagrmlje. Zasjeda. Upali smo u zasjedu. Trčeći vidim Komadanta kako skoči nekoliko koraka nazad do prvog zaklona, prolazim pored u ruci mu samo pištolj. Shvati da on ustvari pušku nije ni nosio. Teren prekriven velikim kamenjem se sužava u jedan brežuljak na kome se smjestio poput kape jedan ogroman kamen. Vrani Kamen. Na našoj lijevoj strani kamena litica, desno čistina, prostora za manevar nemamo. Ispred nas uzak prostor obrasto kržljavim rastinjem, tamo gdje se završava rastinje čeka nas čistina, malo dalje velika šuma i u njoj zasjeda četnička. Napredujem i pucam, poravnjavam sa prvima, četnici su deset metara od nas, gađamo se bombama a onda negdje iz paprati nekoliko metara ispred zaštekta pedesettrojka; lijevo od mene padaju jedan, drugi, prestajem pucati tražim načina kako živ doći do ranjenika da pomognem. Pucnjava utihnu. Nakratko a onda posljednji rafal koji smijeni jedno dugo i bolno aj, aj, aaaaaaj, Desno od mene neko povika lezi, lezi, dolazim ti pomoći. Bilo je kasno, već je bio mrtav. Još jedan Šehid. Dajemo pomoć jednom, pa drugom, ima još lakše ranjenih. Rahmetli Avdo je tu raspituje se o stanju i tješi ranjene. Najedanput, poskoči i zavrišta ne, ne, nee, ostavi to, nediraj ga. Podigo glavu vidim četnik ranjen, ostavljen od njegovih, hoće ga neki tući. Poslusaše ga. On ga preuze i reče dovoljno glasno da smo ga svi mogli ćuti: Momci, mi smo borci za pravdu, mi se borimo i ginemo viteški. Mi nismo ubice, nama je zabranjeno zarobljene dirati. Čitavo poslije podne do kasno u noć nosili smo ranjene ka našoj teritoriji u putu nailazimo na minsko polje još jedan ranjenik za nošenje. Srećom nije teško. Kasno u noć stižemo na Radavu ranjene tovarimo na volovske saone da bi bili odvezeni u bolnicu u Žepu. Rahmetli Avdu sam vidio još jednom ili dva puta dok je prilazio da se raspita kako su ranjenici. Zadatak koji je dobio i mi sa njim, nije uspio. Htio sam mahsuz otići da ga vidim, tako sam želio sa njim popričati, provjeriti utiske stečene u ova dva dana. Ali... Dvadesetak dana poslije pala je Srebrenica a ubrzo zatim i Žepa. Sve ono što je uradio padom Žepe je potvrdilo dojmove koje sam o njemu stekao ali i povećalo moju žal što ga makar još jednom nisam vidio. Žal koja i danas trinaest godina poslije traje. Zarobljenog četnika je pustio da ide bez uslova. Velik, kakav je bio, nije uslovljavao ničiju slobodu. Čak ni onih za koje je znao da su spremni ubiti ga jedan put pušteni. To mu nažalost nije bilo dovoljno da ostane živ. Jer njega su zarobili monstrumi i ubice. To je ta razlika o kojoj je rahmetli Avdo pričao kad je spasio zarobljenog četnika. Razlika između njih i nas.

24.07.2008.

"'ALO, RADOVANE, NE ČUJEM TE DOBRO..."

Ponedjeljak, 21. jula 2008. godine, bit će zabilježen kao jedan od historijskih datuma za Bosnu i Hercegovinu, posebno Bošnjake: s ovoga svijeta otišao je Adilbeg Zulfikarpašić, a vaskrsnuo Radovan Karadžić. Prvog će generacije i generacije Bošnjaka pamtiti po brojnim dobročinstvima koja je ostavio iza sebe, a drugi će biti upamćen po zlu. Ne treba trošiti riječi i objašnjavati bilo kome koliko je krvav taj Radovan i koliko je zla nanio Bošnjacima, djelimično Hrvatima, djelimično bh. Srbima, te djelimično Srbima u cjelini... Objašnjavati veličinu i razmjere Karadžićevog krvavog djela je uistinu uzaludan i nepotreban posao. Više od trinaest godina trajala je navodna potjera za tim zločincem i nisu se obistinile slutnje ovog autora da bi njega i onog drugog mogla prije stići ruka onozemaljske, nego ovozemaljske pravde. Jesam, priznajem, bio sam skeptik. Ali, današnje Karadžićevo hapšenje koje su izvršili pripadnici srbijanske Službe državne bezbjednosti ne daje za pravo na trljanje ruku i likovanje niti onima koji su vjerovali u ovako nešto. Zašto? Zato što je sve ovo predugo i premučno trajalo i, što je naročito važno ovdje reći, pokazalo se da prave, istinske potjere za njim do sada nije ni bilo. Jer nije bilo političke volje da se desi čin koji se, eto, danas desio. Jasno je kao bijeli dan da je politički vrh države Srbije cijelo vrijeme znao gdje se nalazi krvavi Radovan. Kao što zna gdje je Ratko Mladić. Srbija ga je skupo prodala Dakle, jedan od najvećih živih zločinaca današnjice je bio u domašaju službenog Beograda i svi dosadašnji navodni pokušaji da ga oni lociraju i uhapse bili su puko tvrđenje pazara. I, kada je pazar postao prihvatljiv za obje strane, znači za EU, UN i SAD, na jednoj strani, odnosno Srbiju na drugoj, hapšenje Radovana (kako ga od milja i dan-danas zove njegov istinski nasljednik na bh. srpskom tronu, Mile Dodik) je bilo samo pitanje tehnike. Sve drugo što je uslijedilo u vidu službenih saopćenja iz kabineta Borisa Tadića i drugih srbijanskih zvaničnika, te što će tek uslijediti u danima koji dolaze, jesu priče za maloljetnu djecu. Ruku na srce, slobodoljubivi i demokratski dio Srbije, koji postoji, bili su taoci skrivanja dvojice najtraženijih zločinaca u Evropi i koji su, ma kako da su sebe sami predstavljali dok su bili na javnoj sceni, bili i ostali obični srpski uljezi. Ipak, kada je tas ne vagi prevagnuo na stranu gdje država Srbija dobija ono čime ona jeste zadovoljna, njen državni vrh je odlučio da ga konačno proda. Na licitaciji! Da li je prodat po kilogramu žive vage ili po dužini i količini one njegove grive na glavi, manje je važno. Radovan je prodat za krupne pare, odnosno za velike koncesije! To je jedina realna opcija i jedina istina koja prati ovo "spektakularno" hapšenje. A šta je sa krvavim djelom krvnika? Gledao sam intervju sa Holbrooke-om na CNN-u, neposredno nakon vijesti o hapšenju Karadžića. Taj likuje, predviđa mu doživotnu robiju, zgražava se nad njim i njegovim zločinima, spominje da mu u Karađorđevu, na sastanku kojeg je organizirao Milošević, nije htio pružiti ruku, ali da mu je ovaj (Karadžić) zgrabio i nasilno se rukovao s njime. Spominje to sve, ali nigdje ne spomenu Radovanovo krvavo djelo - Republiku srpsku. Ne spominje to ni legendarna Christian Amanpour.., a siguran sam da neće spomenuti sutra, prekosutra niti kasnije ni bh. ni EU ni svjetski zvaničnici. Dakle, sudit će se čovjeku koji je metodama najvećih zločina očistio jedan prostor i uspostavio najprije paradržavu na njemu, onda je taj prostor verificiran u Dejtonu, ali nikada u Parlamentu države kojoj pripada, a djelo tog krvnika nastalo onako kako to krvnici inače čine, ostaje neupitno. Kako to može? Eto, može. Ali, rukavica je sada bačena, po ne znam koji put, i službenom Sarajevu jer se ponovo ukazala realna prilika da se traži ukidanje RS i FBiH, odnosno reuspostavi ustavni poredak zemlje prije agresije, odnosno prije polučenih rezultata genocida i drugih ratnih zločina. Ipak, kakva-takva satisfakcija za žrtve No, ne treba niti potcjenjivati značaj hapšenja Karadžića, makar se desilo sa zakašnjenjem od 13 godina (ali, bolje ikad nego nikad), ako ni zbog čega, a ono zbog žrtava tog krvnika i njegovih sljedbenika. Koliko-toliko žrtve četničkih zločina će biti mirnije i bit će im vraćena kakva-takva nada u ovozemaljsku pravdu. Barem tako izgleda gledajući sa strane, izvana. A kako će stvarno biti u njihovim dušama, to je drugo pitanje i individualna stvar. Isto tako, Radovan sa lisicama na rukama i s one strane brave sigurno će polučiti i određene psihološke efekte na prostorima gdje je harao i gdje je zloduhom više od jedne decenije prisutan. Bez euforije Koliko god se imalo razloga za dozirano zadovoljstvo što je uhapšen krvavi Durmitorac, čovjek koji poput Rajka Vasića i Mile Dodika patološki mrzi Grad, posebno Sarajevo, nema se razloga za euforiju. Barem dokle god su na vlasti u manjem bh. entitetu prononsirani nacisti, a u Sarajevu, odnosno u Predsjedništvu BiH, osim Radmanovića kojemu u svakom pogledu pripada i koji mu je potčinjen, i jedan njegov istinski partner. Samo dan prije hapšenja Karadžića, na "legendarnoj" Manjači iznad Banja Luke, održano je tradicionalno ravnogorsko četnikovanje pod službenim nazivom "Svesrpski sabor" i kojom prilikom je otkriven spomenik četničkom koljaču iz Drugog svjetskog rata Urošu Drenoviću (i on ima svoju ulicu u Banja Luci, naravno), a jedan od sponzora četničkog orgijanja na toj, odvajkada poznatoj četničkoj planini, bila je, a ko bi drugi nego SPC. A, samo dan prije "Sabora", u banjalučkoj Sabornoj crkvi je održan parastos đeneralu Draži Mihajloviću Ciči. Na sve to je premijer Srpske "mudro" šutio. Šutio je, jer se slagao s tim! Dakle, dug je i mukotrpan put do nekog vidljivijeg pomaka i boljitka i nakon historijskog 21. jula 2008. godine. Dug, neizvjestan i mukotrpan je zato što je jednako takva i denacifikacija jednog društva, ako je ona uopće moguća na tim prostorima i s tim društvom. Jer, kako se poručuje sa brojnih postera koji se kao halva prodaju po Banja Luci: "Svi smo mi Radovan"! Ko je slijedeći? Da li je slijedeći Mladić i pošto će njega, ali živoga, Srbija da proda? To je jedno od realnih, ali pitanja koje je jednostavno slijedeće po redu. Ma koliko to sada bila nepoznanica, jedno je sigurno: Srbija je i ovom prilikom pokazala da se zločin u ovako "uređenom" svijetu zaista isplati. Kamo sreće da me neko demantira u ovoj tvrdnji. I još nešto: Karadžić iza rešetaka je samo dio priče o početku sankcioniranja zločina na balkanskim prostorima. Puno ih je još na slobodi. I, na vlasti. Valjda će neko dočekati dan kada će i Mile Dodik biti uhapšen i odgovarati za svoja nedjela koja čini prema ljudima, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, općenito, odnosno onima koji mu oponiraju. Doduše, ne čini to istim metodama kao Radovan (uostalom, okolnosti su drugačije), ali im je ideološka matrica gotovo ista. Baš kao i rezultati! I, na kraju, da objasnim izbor naslova: naime, učinio mi se efektnim za ovu priliku dio telefonskog razgovora između Miloševića i Karadžića za vrijeme agresije na BiH, koji je prisluškivan, a kada bi mu (Karadžiću) šef iz Beograda ponavljao:"'Alo, Radovane, ne čujem te dobro.... Ako muslimani neće s nama, znači 'oće da se biju. E, pa, dobiće ono što traže....Mobiliši sve tamo..." Dok Radovan bude odgovarao na pitanja tužitelja u Hagu, Milošević ga ponovo neće, ama nimalo čuti. Ali, važno je da ga čuju Tadić, Cvetković, Dodik... Valjda će Radovana neko navesti da kaže ko mu je pružao logističku podršku da se skriva tolike godine...

24.07.2008.

Nakon Zvornika i u Višegradu "osvanuli" plakati podrške haškom optuženiku Karadžiću

Nakon što su jučer uklonjeni plakati podrške haškom optuženiku Radovanu Karadžiću u Zvorniku, na području Višegrada osvanuli su novi sa slikama Ratka Mladića i Karadžića i natpisima: “Naši srpski heroji”, te “Đenerale, ne damo te” i “Svi smo mi tvoji jataci”. “U jutarnjim časovima patrola je primijetila, na mjestima gdje se lijepe smrtovnice na udarnim lokacijama u Višegradu, pet ili šest plakata sa slikama Karadžića i Mladića, te porukama. Nakon toga smo obavijestili tužioca u Sarajevu, a potom je komunalna služba iste uklonila”, kazao je Vučeta Sipčić, zamjenik komandira u Stanici javne bezbjednosti (SJB) Višegrad, javio je danas BIRN - Justice Report. Sipčić je dodao da, nakon što su plakati uklonjeni, nije bilo incidenata u Višegradu. Istovremeno u Višegradu je prekinuta sjednica Skupštine općine u znak protesta, a na inicijativu poslanika SDS-a, što Ured visokog predstvanika još uvijek nije vratio dokumente porodici Karadžić. "Ovaj zahtijev nema političku pozadinu. Riječ je isključivo o humanitarnim razlozima jer nakon hapšenja Karadžića nema više potrebe da se lična dokumenta ne vrate članovima porodice", rečeno je na sjednici. U stanicama javne bezbjednosti Trebinje, Doboj i Banja Luka ističu da u drugim gradovima RS-a nisu lijepljeni plakati, te da nije bilo incidenata. “Nije bilo ničeg na području koje pokriva SJB Banja Luka. Ovaj teren je miran”, ističu u dežurnoj službi SJB-a Banja Luka. Plakati podrške Radovanu Karadžiću - sa slikom haškog optuženika i porukama “Svi smo mi Karadžić” i “Uz tebe smo, predsjedniče” - osvanuli su u srijedu, 23. jula, na ulicama Zvornika, ali su istog dana uklonjeni.

24.07.2008.

Karadžićeve novčane mahinacije

"Postoje dokumenti o tome da je Karadžić u proljeće 1997. godine u torbi iz Banjaluke odnio 36 miliona maraka. Prvo je iz trezora Narodne banke RS uzeo apoene u vrednosti od 28 miliona maraka, a drugom prilikom još osam. Tada je već bio smijenjen i krio se od ruke međunarodne pravde", rekao je Dodik. I Biljana Plavšić ga je u svojoj knjizi optužila za prevaru, nehumanost i neodgovornost. Nedugo nakon tog intervjua za Dnevni avaz, Dodik je sjeo u stolicu predsjednika Vlade RS, ali nikad od tada nije pokrenuo istragu o pljački novca za koju je tvrdio da posjeduje dokaze. Umjesto toga, danas obećava pomoć Karadžićevoj porodici. Karadžić je i ranije optuživan za prevare, podsjeća B92. Zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama 1. novembra 1984. godine je otišao u sarajevski istražni zatvor, ali je, u nedostatku dokaza, pušten nakon 11 mjeseci. U Sarajevu je 26. septembra 1985. osuđen na tri godine zatvora zbog pronevjere i prevare, ali kaznu nije odslužio. Biljana Plavšić, nekadašnja potpredsjednica RS-a u svojoj knjizi "Svjedočim" optužila je Radovana Karadžića da je rat koristio i za lično bogaćenje. Iznijela je niz detalja da je on bio nehuman i neodgovoran čovjek i da mu do naroda uopšte nije bilo stalo.

24.07.2008.

Tri prijedloga za grb i zastavu FBiH

Komisija se nije mogla odlučiti za po jedan prijedlog jer nije imala konsenzus za to, saopćio je Agenciji FENA predsjednik ovog tijela Ismet Osmanović. Od tri prijedloga za novi izgled grba Federacije, jedan likovno sadrži nacionalna obilježja triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno u Federaciji. Unutar tog predloženog grba su po tri mala grba sa šahovnicom, ljiljanima i sa četiri slova "s". Drugi predloženi grb likovno se sastoji od tri krova kao simbola triju konstitutivnih naroda koji žive u jednoj kući, a treći je stilizovan od triju boja, zelene, plave i crvene, saopćio je Osmanović. Autori ovih prijedloga su Rijad Sujoldžić, Muamer Adilović i Selver Porča, svi iz Sarajeva. Kad su u pitanju prijedlozi za novi likovni izgled zastave Federacije BiH, sve tri varijante koje će Komisija uputiti na izjašnjavanje Federalnom parlamentu sastoje se od triju boja: crvene, zelene i plave. Razlika je u tome što su u jednom prijedlogu boje postavljene horizontalno, u drugom vertikalno, a treći sadrži i plavu valovitu liniju. Autori ovih prijedloga su iz Sarajeva: Refik Rašinlić, Ramiz Ćinara i Rijad Sujoldžić. U Federalnom parlamentu Predstavnički dom treba da odluči o izboru novih federalnih obilježja većinom glasova, kao i Dom naroda, ali u tom Domu je pored opće većine, potrebna i većina glasova svakog od delegatskih klubova triju konstitutivnih naroda. -To istovremeno znači da prijedlozi mogu biti osporeni od svakog kluba u Domu naroda, napomenuo je Osmanović. Prema njegovim očekivanjima, Parlament će se o prijedlozima za novi izgled federalnih simbola izjašnjavati u septembru. Nove simbole je potrebno ustanoviti jer je Ustavni sud BiH odlučio da su dotadašnja obilježja Federacije BiH, kao i Republike Srpske, neustavna jer ne dočaravaju ravnopravnost triju naroda u BiH na cijelom njenom prostoru.

24.07.2008.

Ima (li) čovjek pravo na želje!?

Trenuci vremena u ljudskim životima su jedni, originalni i neponovljivi. I svaki je trenutak čista implozija – čovjek bude usisan u njega, u njegovu sadržinu, njegova se svijest oblikuje unutar njega. I nisu ti trenuci prazne ljušture u kojima ljudska svijest potpuno slobodno se ponaša, to su vrlo često crne rupe ili tamne pećine sa zamkama i iznenađenjima koje Bog priprema ljudima kao kušnju, ili kaznu, ali uglavnom kao kušnju. Doima se nekada tako, sumnja se čovjeku sveže za vrat i čula mu okupira pa mu se čini kao da su neka Božija svojstva dominatnija nad drugima, ili da su konstantnija od drugih! Pa tako u životu kao da imamo većinsku manifestaciju Božijeg djelovanja kao Silnog i Onoga Koji žestoko kažnjava, kao Gordog, Moćnog, Svemoćnog, i tada kao da su ona “blaga” i “milostiva” Božija svojstva “u sjeni”, kao da ih ne vidimo, ne registrujemo; i to je sve, zapravo, evidentno onda kada vidimo svu okrutnost i sablasnost ovog pojavnog svijeta. Ali, kako već rekoh, to je kušnja, koju treba upamtiti, ako je vrijedna pomena (ima i takvih), ili pak zaboraviti, jer nekim nevoljama u životu doista se treba svetiti – zaboravom. Zaborav je blagodat bez koje se ne bi moglo živjeti, mislim da je rekao Tolstoj! No, uzvišeni je Bog dao ljudima prava, i ljudska su stvarna prava ona sa kojima čovjek dolazi na ovaj svijet, a jedno od tih njegovih prava je i to da čovjek ima želje, da nešto želi, da se nečemu nada. Želje su imanentne čovjeku kao ljudskome biću, čovjek ima pravo na svoje želje, ima pravo da kaže šta želi, šta mu se sviđa ili pak ne sviđa, šta voli ili pak ne voli itd. No, njegove želje trebaju biti realne i objektivne, što vrlo često nisu, ne smiju biti opterećene maštom, jer mašta je za poeziju i književnost neophodna, ali za život i realnost – ona je pogubna. (Itekako za politiku, a čega nisu svjesni političari!) I vrlo često čovjek u tom svom željenju zaluta u maštu, i profaniše ono stvarno pravo koje mu Bog daje na način da želi i traži glupost i “nemoguće”. Osobito je to tako kada žena nešto želi ili joj se sviđa, jer vrlo često ženske želje ne mogu stati u okvir realnih mogućnosti. Nažalost, to je tako. Ali, nije to tako sa svim ženama, ima izuzetaka, i izdvojio bih fenomen žene – Srebreničanke, jamačno majke Srebreničanke. O čemu zapravo govorim?! Pa da pojasnim primjerom želje jedne žene iz Srebrenice; životna želja majke Kade Hotić je da pronađe plemenite kosti njenog sina Samira, ona će dati i muštuluk onome ko joj kaže u kojoj grobnici i kojoj jami leže kosti njenog sina Samira, šehida iz Srebrenice. Ovdje u ovoj želji supstanca realnosti je prejaka, nemoguće ju je “razblažiti” ni jednom drugom ljudskom željom! Dakle, dolazimo pomalo i do „paradoksa“, ali da „paradoks“ bude veći, slušam tu majku Srebreničanku kako veli da joj je „žao“ zločinaca, egzekutora koji su morali slušati umove – planere zločina kosmičkih razmjera. Otkud takva snaga, otkud te takve želje; iz ove sadašnje pespektive nameće mi se pitanje: zar nije bilo „realnije“ da majka Kada Hotić želi mnogo unučića od svojih sinova?! A, također, treba reći da ovakvih majki u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini ima na hiljade, i zašto su njihove želje upravo ovakve, teške i „nadrealne“?! I kada vidimo da se dojučerašnji zločinci, koji su okrvavili ruke, šetaju nonšalantno po svim mogućim meridijanima i paralelalama ove države, pomislimo na trenutak da je Bog ispunjenje cjelokupne pravde ostavio upravo za Sudnji dan. I, opet, hvala Mu što postoji Sudnji dan, i ta ovosvjetska sirotica i onostrana kraljica – pravda možebitno nikada na ovome svijetu u potpunosti, pa možda ni u onom svom malom dijelu, neće biti ispoštovana, ali jamačno kažemo da se nikada nećemo odreći borbe za nju i traženja pravde za sve. I bez obzira što to vrlo često beznadežno zvuči! Ipak, sreća je da postoji vjera, jer bez nje nema svijesti o ljudskoj vrijednosti i patnja ne bi imala svoju karizmu! I upravo nas to vjera uči da ima nešto više od čovjeka. Svako drugo objašnjenje koje antropološki stavlja čovjeka u središte zbivanja je – laž! Savremeni mazi i moderni čarobnjaci stoje sučelice vjere, na drugom polu, jer oni, kako to kaže Hegel, ne zagovaraju učenje o poštovanju Boga, niti o carstvu prava. Fetiš (feitizo – čarobnjaštvo) je u vlasti čovjeka, kaže Alija Izetbegović. Ako fetiš ne osigura neki uspjeh (kišu, dobar lov, izlječenje, sreću, spas) čovjek ga onda veže, istuče ili jednostavno uništi i stvori sebi novi. (Kao što je jedan mekanski paganin imao kipa napravljenog od hurmi, kojemu se klanjao, kojega je molio i od njega tražio, i kada mu je jednom „nizbrdo“ krenulo, on je svoga kipa u ljutnji pojeo.) Čovjek, dakle, ima lažnog boga u svojoj vlasti, a to je potupno suprotno ideji pravog Boga, koji ima apsolutnu vlast nad čovjekom i njegovom teškom sudbinom. Pa kako se onda pokoriti odredbi bez „kosih obrva“ i u ljutnji uzdignutih prstiju prema nebu!? Evo, možda, odgovora: Da, Bog nas kuša i daje nam slobodu i mogućnosti, stavlja nam resurse na dispoziciju da vidi ko će bolje postupiti! A očigledno je da jedni permanentno loše postupaju, stvaraju bol i čine zlo?! I nije dovoljno samo biti svjestan toga, jer treba nešto u tom smislu i (u)raditi! Zlo samo od sebe neće stati – zlu treba u naletu oko izbiti. Jer, to je jedini odgovor, i, naravno, nikada ne zaboraviti njegovu prirodu – napadačku, krvavu!

24.07.2008.

Buducnost pripada islamu

I pored svih zavjera i planova koji se kuju protiv islama i muslimana, tajno i javno, ja sam cvrsto ubijedjen da buducnost pripada islamu i da ce njegovo svjetlo obasjati cijeli svijet, sto potvrdjuje hadis Poslanika, sallallahu `alejhi we sellem, u kome kaze: "Ova vjera ce dostoci do svakog mjesta do kog stizu dan i noc i Allah dz.s. nece ostaviti ni jednu kucu, zidanu ili od neceg drugog pravljenu, a da u nju nece uvesti ovu vjeru ponosom ponosnih ili ponizenjem ponizenih. Ponosom kojim ce Allah pomoci vjeru islam i ponizenjem kojim ce Allah poniziti kufr (nevjerstvo)." (Prenosi Ahmed 4/103 i Hakim, koji kaze da je Sahih i da odgovara uvjetima Buharije i Muslima i u tome se sa njim slaze ez-Zehebi 4/430) Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem je upitan: "Koji ce grad prije biti osvojen, Konstantinopolis ill Rim?" Pa je odgovorio: 'Grad Herakla ce prvo biti osvojen' - dakle Konstantinopolis. (Ed-Daremi, Hakim i kaze da je Sahih, u cemu se slaze i ez-Zehebi) Mnogo je vjerodostojnih hadisa koji govore o tome da ce kraj Jevreja biti u Palestini i da ce vojska koja ce se boriti protiv njih biti muslimanska i da ce u toj bici drvece i kamenje govoriti: "O muslimane, o Allahov robe evo iza mene se krije Jevrej, dodji i ubijga." U pojedinim predajama ovog hadisa stoji: "Vi cete biti istocno od Jordana, a oni zapadno." Postoje mnogi drugi radosni pokazatelji koji su se pojavili u ovo doba i ukazuju da buducnost pripada islamu. Izmedju ostalih to su: 1. Pad komunizma i propast sistema koji su ga sprovodili. To se desilo zbog toga sto je komunizam suprotan ljudskoj prirodi i ovo se smatra pokazateljem zavrsetka perioda ateizma. (Tako, npr., Muhammed Ibrahim, vodja Komunisticke partije Sudana, izjavljuje da ce napisati knjigu iz polja islamske misli i da je on bio imam klanjacima u zatvoru) 2. Pojava islamskog budjenja i povratka vjeri pogotovo medju mladima. Jedan od tragova preobrazaja je (dobrovoljni) povratak hidzaba (pokrivanja zene) sto je zabrinulo laiciste (sekulariste) i propagatore razvrata. Tragovi toga su i pokajanje jednog broja glumaca i glumica i njihovo priznanje da su bili obmanjeni i prevareni. 3. Pad nacionalnih i laicistickih parola i nacela, te otkrivanje njihove bezvrijednosti i bezvrijednosti stranki koje ih zagovaraju i otkrivanje prave istine o njima, narodu koji je saznao kakve sve nedace i nevolje su nam dosle sa njima. 4. Pojava dzihadskih pokreta u Afganistanu, Palestini, Kasmiru, Eritreji i drugim mjestima, koji su ostvarili velike pobjee i podigli glave muslimanima i upoznali cijeli svijet sa snagom i ponosom muslimana. Mozda se gore napisanom moze dodati i iduce: Islam, uprkos lazima koje se sire, je religija sa najvecim porastom u svijetu, ukljucujuci i na Zapadu. Broj muslimana, prema misljenju Semjuel Hantington-a, profesora s Harvarda i pisca cuvenog eseja "Sukob civilizacija", u iducoj deceniji prevazici broj krscana u svijetu. Arnold Tojmbi, poznati filozof istorije je iskazao svoje misljenje da ce muslimani biti sila u buducnosti s obzirom na njihove stroge moralne standarde koji ce ih zastiti od dekadencije i raspada. Ali to sto je nama najvrijedniji dokaz u ovom pogledu su rijeci Muhammeda, sallallahu `alejhi we sellem. Allah ta`aala kaze u Kur'anu: "On (Muhammed sallallahu `alejhi we sellem) ne govori po hiru svome. To je samo objava koja mu se obznanjuje." [53:3-4] Pored hadisa navedenih u gornjem clanku, postoje mnogi drugi, a ovdje cemo pomenuti dva: * "Uistinu, Allah je sakupio citavu zemlju za mene, te sam vidio njen istok i njen zapad; i uistinu vladavina mog ummeta ce dostici to sto je za mene od zemlje bilo sakupljeno." [Muslim (8/171) i Ebu Dawud (4252)] Nu`man ibn Basir prenosi od Poslanika sallallahu `alejhi we sellem: * "(Moje) Poslanstvo ce ostati medju vama onoliko dugo koliko Allah zeli. Onda ce Allah uzdignuti ono sto On zeli da uzdigne. Onda ce biti Hilafet u skladu sa poslanstvom (sunnetom) i ostat ce medju vama koliko Allah bude htio. Onda ce ga Allah uzdignuti kada On to bude htio. Onda ce biti strogo kraljevstvo koje ce biti medju vama onoliko koliko Allah bude htio. Onda ce ga Allah uzdignuti kada On to bude htio. Onda ce biti tiranska kraljevina i ostat ce medju vama koliko god Allah bude htio. Onda ce je Allah uzdignuti kada On to bude htio. Onda ce (opet) biti hilafet u skladu sa poslanstvom (tj. Sunnetom). Onda je prestao govoriti." [Sahih, Ahmed (4/273)] Nama je poznato da je prvo bilo poslanstvo, onda hilafet Abu Bakra, Omera, Osmana i Alije, te onda stroge kraljevine Abasida i Umajjada itd, a danas ocigledno vidimo kako su se pojavili kraljevi tirani - Hasan, Fahd, Husejn, pa i ostali koji nisu kraljevi poput Mubaraka, Sadama, Gadafija itd. Dakle prorocanstvo u gore ovom hadisu je velikim djelom vec ostvareno. To sto preostaje je opet hilafet u skladu sa Sunnetom. Allahu Akbar.

23.07.2008.

ASHABI, AJVAZ-DEDO I MI

Braćo i sestre! Ovih dana u Pruscu i njegovoj okolini započelo je obilježavanje Dana Ajvatovice i trajat će, ako Bog da, sve do kraja mjeseca juna. Neki od nas će vjerovatno prisustvovati ovoj najvećoj vjerskoj i kulturnoj manifestaciji u našoj zemlji, ili bar nekim njenim sadržajima. Ajvatovica je neraskidivo vezana za ime Ajvaz-dede. O njemu i njegovom životu ostala su u narodu brojna predanja. Ono što mi sigurno znamo je to, da je Ajvaz-dedo bio dobar čovjek. On će nam danas biti lijep povod da govorimo o dobru i dobrim ljudima, kao što zaslužuje ovo časno mjestu, i ovaj uzorni džemat. Danas ćemo, ponajviše, govoriti o ashabima. Najčestitijim među čestitima, što nam potvrđuju i slijedeće riječi Allahovog Poslanika: Najbolji od moga Ummeta su drugovi moga vremena. Ashab je svaki musliman koji je sreo Poslanika i umro kao musliman. Najodabraniji među njima su prva četvorica halifa, a nakon njih još šesterica ashaba. Oni su obradovani Džennetom dok su još bili na ovome svijetu. Kaže se da je broj ashaba dostigao 124.000 u momentu Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Govor o Poslanikovim ashabima je zadivljujući govor o nenadmašnom imanu, istinskom bratstvu i ljudskoj solidarnosti. Oni su ti koji su besprijekorno ispunili svoj emanet na ovome svijetu. Svi mufesiri, uglavnom, navode da se upravo na njih odnose Allahove riječi: „Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu.“ A kada neko ispunjava zavjet dat Allahu, onda to samo može da proizvede Allahovo zadovoljstvo. To je najviše što čovjek može dosegnuti. Više od toga nije moguće postići, kako se to navodi u Kur’anu Časnom: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašće kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“ Božija naklonost je ono što vodi ka nagradi, a zadovoljstvo ljudi s Allahom, dž.š., sastoji se u tome da se u odnosu na Njegov usud ima puno povjerenje. Da se o Božijim odlukama misli najbolje, da se bude zahvalan za milost koju On nekome ukazuje, te da se strpljivo podnose Njegove kušnje – ukratko: da se bude zadovoljan sa svime, što dolazi od Njega. (Kutb) Takvi su upravo ashabi – predani Allahu i odani Njegovom Poslaniku. Zato Poslanik, za svoje vjerne ashabe kaže: Ne napadajte moje drugove! Tako mi Allaha, kad bi neko od vas potrošio brdo zlata kolika je planina Uhud, ne bi postigao njihovo mjesto ni njihov položaj.Ili: Moji ashabi su kao zvijezde. Za kojim god pođete, uputit će vas na pravi put. Ipak, između svih ashaba, danas ćemo izdvojiti samo jednoga od njih. On se zvao Muaz ibn Džebel. Rodio se u Medini. Primio je islam kao mladić, prije dolaska Allahovog Poslanika u Medinu. Osim fizičke ljepote, izdvajao se od svojih vršnjaka po oštroumnosti i marljivosti. Kada je Alejhisselam došao u Medinu, bi je stalno uz Poslanika. Zahvaljujući njegovoj velikoj volji za naukom i stalnim druženjem sa Poslanikom, naučio je Kur’an napamet, upoznao šerijatske propise, tako da je postao najbolji poznavalac Kur’ana i Šerijata. O njegovim vrlinama dovoljno nam govore Poslanikove riječi: Najbolji poznavalac pitanja halala i harama u mom Ummetu je Muaz ibn Džebel. Kada je Muaz ibn Džebel r.a. pošao za Jemen, Muhamme a.s. mu je svojom rukom stavio nov turban na glavu i pomogao mu da sjedne na kamilu. Idući uz njega pješke, pratio ga je do izvan grada. Muaz, zbunjen tolikom ljubaznošću, htjede da siđe s kamile pa da i sam pođe pješke, našto Muhammed, a.s., primijeti: Ostani tu gdje jesi. Čovjek kome je povjeren tako plemenit i visok zadatak, zaslužuje najviše poštovanje. I dok su išli tako, Muhammed, a.s., nastavi: Ti ideš u krajeve gdje ima idolopoklonika, Jevreja, i hrišćana i tvoj je zadatak da ih sve blago i uvjerljivo pozoveš u islam, da priznaju da je samo jedan Bog a Muhammed Njegov poslanik. Kada to prime, onda im reci da je Bog vjernima naredio da u toku dana i noći klanjaju pet puta. Kad i to prime, pokaži im klanjanjem kako se obavlja namaz. Poslije toga objasni im da je Bog zadužio svakog vjernika da jedan dio svoga imetka daje za opće svrhe i za pomoć i izdržavanje sirotinje, i objasni im u čemu se to sastoji. Potom Poslanik zašuti pa ponovo nastavi: O Muaze, možda se više nećemo vidjeti, možda ćeš nekada proći pored mog mesdžida i kabura. Po svoj prilici, naš sljedeći susret je na dan oživljenja pred Gospodarom svjetova. Muazu potekoše suze niz lice. Plakali su i oni koji su bili u društvu sa njima. A kako misliš rješavati sporove među ljudima? - nastavi Poslanik. Muaz odgovori: Slijedit ću Allahovu Knjigu! A šta ako to što tražiš ne nađeš u Kur’anu? – upita Poslanik. Slijedit ću postupke Allahovog Poslanika! A šta ćeš učiniti ako ni tu ne nađeš odgovor? – ponovo će Allahov Poslanik. Tada ću se oslonuti na svoj razum – reče Muaz. Hvala Allahu koji je podario mome ummetu ljude poput tebe - vidno uzbuđen reče Alejhisselam. I tako se, na vratima Medine, rastadoše dva prijatelja, da se na ovome svijetu više nikada ne vide. Zahvaljujući vrijednim muslimanima, koji su slijedili ashabe u prenošenju islama, islam se prelio i u naše krajeve. Bilo je to prije više od pet stotina godina. Među prvima bio je dobri Ajvaz-dedo. U Akhisaru (Bijelom gradu), današnjem Pruscu i njegovoj okolini, kao što je to nekada činio ashab Muaz ibn Džebel u Jemenu, objašnjavao je ljudima islam i pokazivao im blagodati življenja u pokornosti Allahu, dž.š. Četrdeset jutara Ajvaz-dedo klanja sabah na stijeni, da bi se pred njegovim nogama raspukla stijena kroz koju je protekla bistra voda da napoji žedne Prušćake. Allahovom voljom i odredbom, tvrda stijena se razdvojila pred jačinom mu’minske dove. Muslimani čuvaju uspomenu na Ajvaz-dedu, tako što se svake godine okupljaju da zajedno klanjaju, uče Kur’an, čine zikr, slušaju vazove i upućuju svoje dove Gospodaru svjetova. Kroz Ajvatovicu, muslimani ubiru plodove ibadeta i čuvaju svoj kolektivni identitet. „Ako hadž čuva islamski identitet na globalnom nivou, zasigurno Ajvatovica čuva identitet bosanskog islama, tj. univerzalnog islama koji se prilagodio bosanskoj lokalnoj ambijetalnosti.“ Ajvatovica je naša najveća vjerska i kuturna manifestacija koja okupi najveći broj muslimana iz Bosne i Hercegovine, i njihovih prijatelja širom svijeta, u zajedničkom ibadetu. Ona nas trajno podsjeća na začudnu pobožnost i veliku požrtvovanost Ajvaz-dede u nastojanju da učini hajr i da pomogne ljudima. Bez sumnje, Ajvaz–dedo je bio jedan od onih koji je besprijekorno slijedio prve muslimane u činjenju dobra. Nije mu bilo dato, kao ni nama, da živi sa Poslanikom, da bude njegov ashab, što ne umanjuje njegovu vrijednost i nagradu kod Uzvišenoga Allaha. Ona se ponekada uvećava i do sedam puta, kako kaže Allahov Poslanik: Blago onome ko me je vidio i vjerovao mi (da sam ja uistinu Allahov Poslanik) jedan put, a sedam puta blago onome ko me nije vidio, a bude mi vjerovao (u ono što mi je objavljeno). Biti sa Poslanikom znači ispuniti svoj život smislom i svrhom, koje prelaze granice smrti i sežu u vječnost. Učiti od Poslanika, znači biti na putu trajnog dobra. Od muslimana se očekuje da svim srcem stalno žudi da unapređuje ono što je dobro i iskorjenjuje ono što je zlo, kako bi čovječanstvo moglo voditi miran život. (Siddiki) Najbolji su oni koji upućuju na dobro, odvraćaju od zla, a sve sa čvrstom vjerom u Allaha, dž.š. Tako piše u Kur’anu Časnom. Takav treba biti pripadnik Pejgamberovog ummeta, na svakom mjestu i u svakom vremenu. U tome je njegova snaga i budućnost. Allah nas je odabrao da budemo nosioci šehadeta baš ovdje i baš sada. Za ispunjenje preuzetog emaneta, neće izostati ni Allahova nagrada. Ibn Kesir r.a., jedan od najvećih autoriteta među mufesirima, prenosi nam dosta interesantnu predaju koja govori o jednom razgovoru između Poslanika i ashaba. Koji vas vjernik najviše oduševljava? – upitao je Vjerovjesnik ashabe. Meleki – odgovorili su. Oni svakako vjeruju, pošto već bivaju kod svoga Gospodara! Onda, vjerovjesnici – dodadoše ashabi. Pa kako da i oni ne vjeruju, a objave im dolaze? Onda mi – odgovoriše ashabi. Kako da i vi ne vjerujete, a ja među vama? Pa onda ko, Allahov Poslaniče? Narod koji će doći poslije vas, koji će nalaziti pisana djela i vjerovati u nih – odgovori Vjerovjesnik. Allah, dž.š., traži od vjernika njegov trud i nastojanje da dosegne najviše ciljeve, da se ostvari Allahova volja u čovjekovom srcu. Samo trudom, naporom, nastojanjem na Allahovom putu osigurava se ispravno vjerovanje i dostiže duhovno punoljetstvo. Za taj cilj potrebna je nepokolebljiva vjera, snaga, volja. Čovjek treba vjeru da traži u sebi, da je razgara ibadetom i dobročinstvom. Takva vjera je nepresušna, neisrpna moć koja nema granica. Ona pročišćava dušu i kida okove u koje nas stišće materijalni svijet. Zbog toga Resulullah ističe vrijednosti vjernika, naročito onih koji nisu vidjeli Poslanika i, kojima nije podarena blagodat koja je darovana ashabima. Braćo i sestre! Danas smo govorili o časnim ashabima, kako bi imali neposrednu mogućnost i priliku da uporedimo svoj život sa nihovim životima. Da stavimo na vagu svoja i nihova djela. Da se naša pobožnost susretne sa njihovom pobožnošću. Kako smo ranije kazali, neki od njih su obradovani Džennetom dok su još bili na ovome svijetu, ali ih to nije odvelo u pasivnost i nerad. Naprotiv, to im je povećalo njihov iman i trud, pa ih je Allah osnažio, a preko njih je osnažio i Svoju vjeru. Danas smo govorili o Ajvaz-dedi i Ajvatovici, sa najljepšom namjerom, da jasno kažemo da Ajvatovica nije ni „mali hadž“, kako to neki vole reći, niti „obični vašar i teferič“, kako drugi ističu. Oba ova poimanja Ajvatovice, podjednako su štetna i opasna. Ajvatovica ima svoju vjersku vrijednost i utemeljenost i, nezamjenljivo kulturno značenje i opravdanost. Ajvatovica ima svoje mjestu u svijesti i životu Bošnjaka i svako njeno trganje iz naše duše, neodoljivo nas podsjeća na teška i mračna vremena. S druge strane, Ajvatovica ima svoje vjersko opravdanje samo ako ostane u granicama Šerijata, i ako se kroz njeno obilježavanje uvijek i iznova budemo obavezivali da ćemo na najbolji način slijediti Allahovu Objavu i put našeg Poslanika. Na nama je da znamo i pamtimo da je „Allah dž.š. zadovoljan sa prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći“. Samo pred velikim trudom i iskrenom dovom, uklonit će se svaka prepreka na našem putu, kao što se raspukla stijena pred nogama Ajvaz-dede. Mi jesmo i vrijedni i odgovorni ljudi, ali poput nenadmašnih ashaba, i poput pobožnog Ajvaz-dede, možemo i više i bolje. Što god bude jača i jasnija naša svijest o pripadnosti jednom, zajedničkom ummetu, od časnih ashaba do danas, naša snaga bit će veća. Što god budemo više učili od naših dobrih prethodnika, naš napredak bit će brži i uspješniji. Što god budemo predaniji Allahu i Njegovom Poslaniku, naša duhovna snaga bit će jača i čvršća, a naša vjera trajna i nesalomljiva. Gospodaru naš, učvrsi vjeru u našim srcima kao što si je učvrstio u srcima plemenitih ashaba, tabi’ina, i svih onih koji su ih slijedili u dobru. Amin, ja Rabbel-’alemin!

23.07.2008.

Kako će Dodik završiti karijeru

Najnoviji lobistički napori administracije Milorada Dodika dolaze iz Amerike, gdje Vlada RS ima svoju lobističku grupu, pa je bilo i logično da neko od bivših članova administracije koje plaća entitetska vlada, da neku jaku izjavu. Tako je i prof. Steven Mayer, nekadašnji uposlenik CIA-e rekao ono što Dodik i njegova vlada vole da čuju – BiH je neodrživa. Baš kao da je BiH projekat napravljen prije 10 godina a ne zemlja koja ima izuzetno dugu historiju. Ekspresno reagiranje američke ambasade u Sarajevu ukazuje na jednu ključnu stvar kada je u pitanju nastup prof. Mayera. To je neupućenost. Iako prof. Mayer pravi paralelu između situacije na Kosovu i BiH, odnosno logičkim rasuđivanjem daje ista prava na otcjepljenje Albancima na Kosovu i Srbima u BiH, nekoliko je stvari koje ukazuju na to da se radi o nepoznvanju ili namjernom nepoznavaju trenutnog stanja i historije. Ponajprije to je Ustav BiH ili Dejtonski sporazum kojim sva tri naroda i ostali imaju suvereno pravo da odlučuju o njegovoj izmjeni bez koje nema bilo kakvih referenduma i inih secesionističkih avantura. Drugo, to je pitanje vlasništva jer administrativni aranžman koji danas pokriva Republika Srpska nije samo srpska zemlja a privatna zemlja, kao što je poznato, ne može se tek tako oduzeti. Treće to je pitanje neriješenih ratnih zločina. Da li to prof. Mayer ili onaj ko je naručio njegovo mišljenje misli da će se otcijepiti teritorija sa koje nisu otkopane sve masovne grobnice? Da li neko misli da će se Srebrenica ili neka druga područja, poput možda Kozarca, naći u nekoj nezavisnoj srpskoj republici? I četvrto, ko će to glasati za nezavisnost Republike Srpske? Istočni dijelovi BiH i RS gotovo su ispražnjeni zbog jada i bijede u kojoj živi tamošnja populacija pa bilo kakve priče koje se tiču miloševićevski megalomanskih projekata ljude ne interesuje jer gotovo da nemaju šta jesti. Zato plitka medijska iživljavanja nad traumiranim narodom imaju za cilj, sasvim je očito, održanje na vlasti SNSD-a i sličnih mu stranaka koje iz dana u dan ne mogu da odbrane brojna obećanja ili da objasne premijerove privatne dealove. S obzirom da je stanje u kojem se guše medijske slobode, prijeti novinarima, zastrašuju međunarodne organizacije, sklapaju sumnjivi poslovi, stranačke kompanije grabe šakom i kapom, a atmosfera se predstavlja kao 'bolja' u tom dijelu BiH, sve ukazuje da brod tone. Glavno pitanje je kada će ga kapetan i posada napustiti. Kako će skončati Milorad Dodik? Dodikovo korištenje para poreskih obveznika umjesto za lobiranje za RS, vidljivo je, koristi se za njegovo vlastito održanje odnosno održanje stanja koje je samo po sebi neodrživo. Zamislite mjesto u kojem se, na primjer, trebaju održati neki međunarodni festival ili takmičenja, ili gdje neka međunarodna organizacija ili kompanija želi otvoriti svoje predstavništvo, a da u tom mjestu u svakom trenutku postoji opasnost da će vam vlada podvaliti, proglasiti vas kriminalcima ili za kratko vrijeme na vas navuči javni bijes. E, takvu je sliku, zarad odbrane svoga lika i djela, Milorad Dodik priskrbio Republici Srpskoj, zatvarajući vrata nade ljudima koji iole razmišljaju o budućnosti. I dok se u postdodikovsko vrijeme ljudi budu pitali šta su sebi dozvolili, Dodiku će i tada, kao i danas, biti lijepo. Način na koji će on završiti svoju vladavinu njega neće puno uznemiriti. Naime, iz nekoliko domaćih i međunarodnih krugova dobili smo neka razmišljanja o tome koji će biti načini kraja Dodikove ere. Uz konstataciju da sve veće zapadanje u mrak jednog dijela BiH jeste neodrživo, nekolicina naših sagovornika koji su željeli ostati anonimni, su rekli da postoje najmanje tri scenarija za Dodikov odlazak. Prvi, je da Dodik u dramatičnim okolnostima napusti BiH jer će se atmosfera usijati do te mjere da će ga razotkrivanje njegovih djela na pravljenju boljeg dijela zemlje, natjerati da napusti zemlju. Za tu varijantu Dodik već ima osiguran smještaj na beogradskom Dedinju u luskuznoj vili koju je pošteno zaradio. Time bi izbjegao svaku odgovornost za sve što je radio za vrijeme vladavine njegovog SNSD-a. Drugi scenario je da sudske vlasti BiH obave svoj posao tako što bi državni sud podigao optužnicu protiv Dodika te ga strpao u pritvor a na osnovu dobro dokumentovanih radnji za počinjeni kriminal, kao i rušenje ustavnog poretka BiH. Treći scenario uključio bi međunarodnu zajednicu čije je Dodik čedo. U ovoj varijanti predstavnici MZ otišli bi kod Dodika, i u jednoj prijateljskoj atmosferi uz kafu, objasnili mu da postoje dokazi za sav kriminal koji se krije iza priče o nizu uspjeha njegove administracije, te ga lijepo zamolili da dâ ostavku i napusti zemlju. U ovoj varijanti Antikorupcioni tim OHR-a koji već posjeduje dosta inkriminirajućeg materijala, odigrao bi važnu ulogu. No, i bez ijednog od ova tri scenarija, sasvim je jasno da se stanje u RS pogoršava i da u dogledno vrijeme neće moći biti opstati, ma koliko bilo u funkciji manipulacije ili postizanja izbornih rezultata. Sama šteta koju je Dodik nanio pokretanjem skandala sa uglednom međunarodnom organizacijom Transparency International, mnogo je veća od vrijednosti svih lobističkih poslova koje radi. Razmjere ovog skandala će se tek osjetiti, jer se radi o organizaciji koju direktno podržava jedna od najjačih svjetskih država, Savezna Republika Njemačka, čiji je to ministar vanjskih poslova prije nekoliko dana naglasio u Berlinu. No, Dodiku, kao onomad Miloševiću, mišljenja međunarodne javnosti nisu bitna pa je očito da se bez daljnjeg treba očekivati kraj obmane još jednog , ipak, bh. političara.

23.07.2008.

Zvornik Plakati "Svi smo mi Karadžići" i "Uz tebe smo predsjedniče"

U Zvorniku su se pojavili plakati sa slikom uhapšenog haškog optuženika Radovana Karadžića na kojima je napisano "Svi smo mi Karadžići" i "Uz tebe smo predsjedniče". Plakati su crno bijele boje i u toku je njihovo uklanjanje. Načelnik Stanice javne bezbjednosti Zvornik Stanimir Vidović kazao je da su plakati, nakon konsultacija sa Okružnim tužilaštvom u Bijeljini, fotografisani, te da je naloženo komunalnoj policiji da budu uklonjeni.

23.07.2008.

U KOZARCU ZAJEDNIČKA DŽENAZA BOŠNJACIMA UBIJENIM U GENOCIDU

U Kozarcu kod Prijedora danas je organiziran zajednički ispraćaj, a zatim i sahrana 69 ubijenih Bošnjaka i jednog Roma, ubijenih u ratu, a čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovnih ili pojedinačnih grobnica. Klanjanje zajedničke dženaze predvodio je uz lokalne imame Medžlisa IZ Kozarac i Prijedor, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, a vjerskom obredu je prisustvovao i hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj, poslanik u Narodnoj skupštini RS Muharem Murselović, predstavnici Islamske zajednice, Katoličke crkve, te predstavnici Općine Prijedor. Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je naglasio kako je potrebno da odgovorni za zločine odgovaraju, ali da "ne treba upadati ni u kakvu euforiju i likovati, nego zahtijevati pravu istinu i provesti pravdu kako bi u BiH zavladao mir i pomirenje“, javili su mediji u RS-u. Istaknuo je da nijedan narod nije kolektivno kriv, ali jeste kolektivno i moralno odgovoran, jer je birao one koji se činili zločine u ime njih. "Priznajemo i tražimo individualnu odgovornost i očekujemo da narod kaže ko je počinio zločin u ime njega i da ga osude", naveo je reis Cerić i dodao da se umjesto odricanja i osude izvršilaca vrši poistovjećivanje jednog cijelog naroda sa zločinom koji je u učinjen u njegovo ime. On je naglasio da pitanje kolektivne ili individualne odgovornosti nije do žrtava zločina nego onih koji sami na sebe navlače kolektivnu odgovornost. "Pozivam vas da ne upadate u zamku o kolektivnoj odgovornosti bilo kojeg naroda", rekao je Cerić dodajući da se "svih ovih godina ne čuje osuda već negiranje onoga što se dogodilo". Nakon vjerskog obreda posmrtni ostaci stradalih Bošnjaka ukopani su na lokalnim prijedorskim grobljima. Ovo je jedanaesta masovna dženaza obavljena na području Prijedora.

23.07.2008.

'Koštunica skrivao Karadžića i Mladića, Dodik srebreničke koljače'

Stranka demokratske akcije (SDA) smatra da je krajnje vrijeme da visoki predstavnik spozna pravo lice Milorada Dodika "i prestane tolerirati ponašanje kojim Dodik svakodnevno na najbeskrupulozniji način vrijeđa obitelji žrtava genocida i cijeli demokratski svijet". Svojom iznimno brzom ponudom da obitelji Radovana Karadžića, najvećeg ratnog zločinca u Europi poslije Drugog svjetskog rata, pruži financijsku i svaku drugu pomoć, Milorad Dodik, premijer RS i nositelj odlikovanja Radovana Karadžića iz vremena kada je Karadžić naređivao i dirigirao etničko čišćenje i masovne zločine nad nesrpskim stanovništvom na teritoriju Bosne i Hercegovine koju je držao pod kontrolom, napokon je domaćoj i međunarodnoj javnosti pokazao svoje pravo lice - navodi Služba za odnose sa javnošću SDA. "Umjesto da obiteljima žrtava genocida u Srebrenici i preživjelim Srebreničanima omogući povratak u njihove porušene i popaljene domove i da im isplaćuje ratne štete, Dodik novcima poreznih obveznika financira Radovana Karadžića. Njegova drskost ide dotle da od visokog predstavnika traži rehabilitaciju obitelji Karadžić, iako je Sonja Karadžić, vlasnica i glavna urednica ratne i poratne radiostanice Sveti Jovan, otvoreno podsticala etničko čišćenje, međuetničku i međuvjersku netoleranciju, genocid i masovne ratne zločine koje su vojska i policija RS (po)činile pod izravnim nadzorom i po nalogu njenoga oca Radovana Karadžića" naglašava se u priopćenju. - Dok majke i obitelji žrtava genocida u Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu, Ključu, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Bosanskoj Gradiški, Nevesinju i drugim bh. gradovima još mole da im vlasti RS daju informacije o sudbini njihove djece i najbližih i lokacijama masovnih grobnica koje kriju tijela još oko 15 tisuća Bošnjaka, Dodik se, navedeno je u priopćenju, pobrinuo da financijski i na svaki drugi način osigura obitelj Radovana Karadžića! SDA ističe da "kao što je Karadžić svoju tvorevinu - Republiku Srpsku, stvarao na genocidu, zločinu, etničkom čišćenju, tako je danas Dodik čuva ignoriranjem genocida i zločina, zaštitom zločinaca i onemogućavanjem obiteljima žrtava da obilježe mjesta stradanja svojih najbližih". Koštunica je, potvrdile su najrelevantnije instance u Srbiji i međunarodnoj zajednici, čuvao i prikrivao Karadžića, Mladića i ostale haške bjegunce. Dodik, kome je ovo već treći premijerski mandat, isto tako čuva brojne druge zločince koji su počinili genocid u Srebrenici i više puta izmještali masovne grobnice, kaže se priopćenju SDA.

23.07.2008.

Klanjana dženaza Adil-begu Zulfikarpašiću

Dženaza Adil-begu Zulfikarpašiću klanjana je danas u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, nakon čega su građani Sarajeva tabut nosili Ferhadijom ulicom do Bošnjačkog instituta, gdje je obavljen ukop. Zulfikarpašić, koji je umro u ponedjeljak u 87. godini, ukopan je u turbe, koje se nalazi u okviru Bošnjačkog instituta, a dženazu je klanjao reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH Mustafa ef. Cerić. U Sarajevu je danas u zgradi institucija BiH održana i komemorativna sjednica povodom smrti Adil-bega Zulfikarpašića, osnivača i predsjednika Bošnjačkog instituta u Cirihu (Zurich) i Sarajevu. Osim članova porodice i prijatelja, komemoraciji su prisustvovali predstavnici zakonodavne i izvšne vlasti u BiH, akademske zajednice, predstavnici javnog i kulturnog života u BiH, te zvaničnici međunarodne zajednice i ambasadori zemalja akreditirani u BiH. O liku i djelu Adil-bega Zulfikarpašića govorili su, u ime Senata i Upravnog odbora Bošnjačkog instituta, Faris Gavrankapetanović i Zlatko Lagumdžija, te dopredsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH Sulejman Tihić i akademik Abdulah Sidran, koji je, oslikavajući životni vijek vakifa Zulfikarpašića, izrecitirao poemu o njegovom dobroćinstvu i konstatnom nastojanju da pomogne ljudima. Prisutni su danas imali priliku podsjetiti se na teškoće na koje je Zulfikarpašić nailazio tokom života, ali i čuti o njegovim uspjesima za koje se izborio i koje je ostavio u nasiljeđe budućim generacijama, među kojima je i vakuf Bošnjački institut, s bogatom bibliotekom, galerijom umjetničkih djela, arhivom sa zbirkom rukopisa i specijalnim zbirkama. Tokom emigrantskog života u Italiji, Austriji i Švicarskoj, Zulfikarpašić je bio zaokupljen BiH i idejom o Bošnjacima kao nacionalnom identitetu bosanskih i sandžačkih muslimana, koju je razvio u sistem prihvaćen 1993. godine kao državotvorni stav bošnjačke politike. Istaknuto je danas da Adil-beg Zulfikarpašić "život nije mjerio godinama, već količinom života...", te da je u svojoj ličnosti "uspio spojiti osobine člana bosanske begovske porodice i istaknutog antifašiste". Agencija ONASA u cjelosti prenosi njegovu biografiju, koju je medijima proslijedio Bošnjački institut. "Cijeli život Adil-bega Zulfikarpašića bio je obilježen nastojanjima za afirmacijom bošnjaštva i borbom za demokratizaciju političkog i društvenog života BiH, u skladu načelima liberalne demokracije. Adil-beg Zulfikarpašić rođen je u Foči 23. 12. 1921. godine, u snažnoj i znamenitoj begovskoj obitelji, čiji korijeni sežu do početka XVI stoljeća. Osnovnu školu završio je u Foči, a gimnaziju u Sarajevu. Političke nauke i pravo studirao je u Gracu, Beču i Frajburgu. Mada je odrastao u intelektualno-vjerskoj sredini, Adil-beg Zulfikarpašić je još kao srednjoškolac, privučen idealima socijalne pravde, prišao komunističkom pokretu, prvo kao član SKOJ-a, a kasnije i Komunističke partije Jugoslavije. U jesen 1941. godine otišao je u partizane. Početkom 1942. godine uhapsile su ga ustaške vlasti i nakon istrage i torture osudile na smrt. Pred sam čin strijeljanja kazna je, na intervenciju ličnosti koje su simpatizirale napredni pokret, preinačena na dvadeset godina robije. Pod dramatičnim okolnostima uspio je pobjeći iz zatvora u Zagrebu i povezati se sa Glavnim štabom NOV-a i partizanskih odreda Hrvatske. Odatle je upućen na politički rad u Bosansku krajinu. Poslije rata imenovan je za pomoćnika ministra za industriju i trgovinu u prvoj vladi Narodne Republike BiH. Iako vrlo mlad, shvatio je da režim, uspostavljen 1945. godine, u pogledu ljudskih sloboda i građanskih prava nije sistem za koji se on četiri godine borio. Pored toga, bio je svjestan da BiH političko-ekonomski i kulturno nije definirana u dimenzijama svojih stvarnih sadržaja. Posebno je bio nezadovoljan činjenicom da identitet bošnjačkog naroda nije bio priznat u novoj državi. Zbog toga se Adil-beg Zulfikarpašić već 1946. godine odlučio na težak i nesiguran put u političku emigraciju, otišavši najprije u Italiju, a potom u Austriju. On je time raskinuo s jednom etapom svog života, ali nijednog trenutka nije promijrnio ideologiju. Iz njegovih brojnih publicističkih radova i intervjua vidi se da on na predratnu komunističku aktivnost i godine provedene u partizanima nikada nije prestao gledati s naglašenim simpatijama. Do posljednjeg dana svog dugog i aktivizmom ispunjenog života ostao je dosljedan antifašista, liberarlo-demokratske orijentacije. Od 1954. godine nastanio se u Švicarskoj, radeći kao novinar i publicista, a kasnije kao predavač na univerzitetu, izdavač i uspješan poslovni čovjek. Pored svih teškoća emigrantskog života, Adil-beg Zulfikarpašić je stalno bio zaokupljen Bosnom i bosanskom politikom. Ideju o Bošnjacima kao nacionalnom identitetu bosanskih i sandžačkih muslimana nosio je još iz porodične tradicije, a u toku političkog rada u emigraciji tu je ideju razvio u sistem, koji je, nakon dugih i upornih osporavanja, 1993. godine napokon prihvaćen kao državotvorni stav bošnjačke politike. Adil-beg Zulfikarpašić je u svojim emigrantskim godinama, odlučnom političkom akcijom, na ideji bošnjaštva uspio okupiti znatan dio muslimana emigranata, posebno intelektualaca. On je u tu svrhu pokrenuo 1960. časopis "Bosanski pogledi“, kao tribinu putem koje su Bošnjaci sebi i svijetu objašnjavali i predstavljali vlastitu povijesnu i intelektualnu poziciju. Ta pozicija podrazumijevala je na prvom mjestu odlučno vraćanje bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslmanskoj nacionalnoj identifikaciji. Zulfikarpašić je istovremeno pisao o pitanjima nacionalno-političke orijentacije među bošnjačkom emigracijom, bošnjačkom nacionalnom stajalištu i BiH, srpskim i hrvatskim koncepcijama o BiH, pitanjima srednjovjekovne Bosne i teorijama o bogumilstvu, bosanskim muslimanima kao faktoru mira između Srba i Hrvata, i demokratskoj alternativi razrješenja jugoslavenske krize. Taj spisateljski rad objavljen je u dvadesetak knjiga teorijskih rasprava, članaka, intervjua i sjećanja. Uz kontinuiran publicistički rad, Zulfikarpašić je neprekidno bio politički angažiran. On je političar s dugim i bogatim evropskim demokratskim iskustvom. Kao takav, on se još 1957. godine angažirao na uspostavi Saveza liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, odnosno Komiteta liberalnih izbjeglica, za čijeg je kontinentalnog sekretara izabran 1960. godine. Njegovim nastojanjem Liberalni savez Bošnjaka je primljen u Liberalnu internacionalu, a on sam biran je za člana njenog izvršnog komiteta. Jedan je od utemeljitelja "Demokratske alternative”, utjecajne emigrantske grupacije, koja se zalagala za demokratizaciju komunističke Jugoslavije i njenu decentralizaciju. Adil-beg Zulfikarpašić je najproduktvinije godine svoga života posvetio političkim i kulturnim aktivnostima, vezanim za afirmaciju BiH i Bošnjaka. U tom sklopu on je 1988. godine utemeljio u Cirihu Bošnjački institut, kao fondaciju sa bogatom i vrijednom zbirkom knjiga, slika, dokumenata, rukopisa i druge arhivske građe. Početkom dramatičnih promjena u Jugoslaviji, Adil-beg Zulfikarpašić se vratio u zemlju 1990. godine i kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), aktivno se uključio u politički život BiH. Zbog određenih neslaganja sa dijelom vođstva SDA, napustio je Stranku i osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju, kroz koju je obilno, politički i materijalno pomagao borbu protiv agresije na BiH. Nakon zaključenog mira Adil-beg Zulfikarpašić je sve zbirke Bošnjačkog instituta iz Ciriha prebacio u Sarajevo, gdje je 24. maja 2001. godine uvakufio Institut u novoizgrađenom zadanju. Institut sadrži bogatu biblioteku, galeriju umjetničkih djela, arhiv sa zbirkom rukopisa i specijalnim zbirkama. Time je dao nemjerljiv doprinos unapređenju kulturnog života Sarajeva i općenito BiH, zašto mu je Grad Sarajevo odao priznanje dodjelom Šestoaprilske nagrade 2002. godine. Sljedeće, 2003. godine Adil-beg Zulfikarpašić izabran je za počasnog člana Akademiju nauka i umjetnosti (ALU) BiH, čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti u BiH. Adil-beg Zulfikarpašić je decenijama privlačio pažnju javnosti, o čemu svjedoči i činjenica da su o njemu i njegovom radu pisali brojni autori, među kojima Milovan Đilas, Ivo Banac, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Mustafa Imamović, Branko Pešelj, Vladimir Pavlinić, Enes Karić, Mirko Galić, Nadežda Gaće, Luka Mičeta, Šaćir Filandra i drugi. Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta. Uz to je došla uspješna poslovna karijera na Zapadu, praćena istovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu BiH i bošnjaštva. Bez ikakve ograde danas se može kazati da je životno djelo Adil-bega Zulfikarpašića nerazlučan dio moderne povijesti Bosne i Hercegovine".

22.07.2008.

OSNOVNE ČINJENICE O ŽIVOTU I DJELU ADIL-BEGA ZULFIKARPAŠIĆA

Cijeli život Adil-bega Zulfikarpašića bio je obilježen nastojanjima za afirmacijom bošnjaštva, i borbom za demokratizaciju političkog i društvenog života Bosne i Hercegovine, u skladu načelima liberalne demokracije. Adil-beg Zulfikarpašić rođen je u Foči 23. 12. 1921. godine, u snažnoj i znamenitoj begovskoj obitelji, čiji korijeni sežu do početka XVI stoljeća. Osnovnu školu završio je u Foči, a gimnaziju u Sarajevu. Političke nauke i pravo studirao je u Gracu, Beču i Frajburgu. Mada je odrastao u intelektualno-vjerskoj sredini, Adil-beg Zulfikarpašić je još kao srednjoškolac, privučen idealima socijalne pravde, prišao komunističkom pokretu, prvo kao član SKOJ-a, a kasnije i Komunističke partije Jugoslavije. U jesen 1941. godine otišao je u partizane. Početkom 1942. godine uhapsile su ga ustaške vlasti i nakon istrage i torture osudile na smrt. Pred sam čin strijeljanja kazna je, na intervenciju ličnosti koje su simpatizirale napredni pokret, preinačena na dvadeset godina robije. Pod dramatičnim okolnostima uspio je pobjeći iz zatvora u Zagrebu i povezati se sa Glavnim štabom NOV-a i partizanskih odreda Hrvatske. Odatle je upućen na politički rad u Bosansku krajinu. Poslije rata imenovan je za pomoćnika ministra za industriju i trgovinu u prvoj vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Iako vrlo mlad, shvatio je da režim, uspostavljen 1945. godine, u pogledu ljudskih sloboda i građanskih prava nije sistem za koji se on četiri godine borio. Pored toga, bio je svjestan da BiH političko-ekonomski i kulturno nije definirana u dimenzijama svojih stvarnih sadržaja. Posebno je bio nezadovoljan činjenicom da identitet bošnjačkog naroda nije bio priznat u novoj državi. Zbog toga se Adil-beg Zulfikarpašić već 1946. godine odlučio na težak i nesiguran put u političku emigraciju, otišavši najprije u Italiju, a potom u Austriju. On je time raskinuo s jednom etapom svog života, ali nijednog trenutka nije postao ptomijrnio ideologiju. Iz njegovih brojnih publicističkih radova i intervjua vidi se da on na predratnu komunističku aktivnost i godine provedene u partizanima nikada nije prestao gledati s naglašenim simpatijama. Do posljednjeg dana svog dugog i aktivizmom ispunjenog života ostao je dosljedan antifašista, liberarlo-demokratske orijentacije. Od 1954. godine nastanio se u Švicarskoj, radeći kao novinar i publicista, a kasnije kao predavač na univerzitetu, izdavač i uspješan poslovni čovjek. Pored svih teškoća emigrantskog života Adil-beg Zulfikarpašić je stalno bio zaokupljen Bosnom i bosanskom politikom. Ideju o Bošnjacima kao nacionalnom identitetu bosanskih i sandžačkih muslimana nosio je još iz porodične tradicije a u toku političkog rada u emigraciji tu je ideju razvio u sistem, koji je, nakon dugih i upornih osporavanja, 1993. godine napokon prihvaćen kao državotvorni stav bošnjačke politike. Adil-beg Zulfikarpašić je u svojim emigrantskim godinama, odlučnom političkom akcijom, na ideji bošnjaštva uspio okupiti znatan dio muslimana emigranata, posebno intelektualaca. On je u tu svrhu pokrenuo 1960. časopis „Bosanski pogledi“, kao tribinu putem koje su Bošnjaci sebi i svijetu objašnjavali i predstavljali vlastitu povijesnu i intelektualnu poziciju. Ta pozicija podrazumijevala je na prvom mjestu odlučno vraćanje bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslmanskoj nacionalnoj identifikaciji. Zulfikarpašić je istovremeno pisao o pitanjima nacionalno-političke orijentacije među bošnjačkom emigracijom, bošnjačkom nacionalnom stajalištu i BiH, srpskim i hrvatskim koncepcijama o BiH, pitanjima srednjovjekovne Bosne i teorijama o bogumilstvu, bosanskim muslimanima kao faktoru mira između Srba i Hrvata, i demokratskoj alternativi razrješenja jugoslavenske krize. Taj spisateljski rad objavljen je u dvadesetak knjiga teorijskih rasprava, članaka, intervjua i sjećanja. Uz kontinuiran publicistički rad Zulfikarpašić je neprekidno bio politički angažiran. On je političar s dugim i bogatim evropskim demokratskim iskustvom. Kao takav on se još 1957. godine angažirao na uspostavi Saveza liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, odnosno Komiteta liberalnih izbjeglica za čijeg je kontinentalnog sekretara izabran 1960. godine. Njegovim nastojanjem Liberalni savez Bošnjaka je primljen u Liberalnu internacionalu, a on sam biran je za člana njenog izvršnog komiteta. Jedan je od utemeljitelja “Demokratske alternative”, utjecajne emigrantske grupacije, koja se zalagala za demokratizaciju komunističke Jugoslavije i njenu decentralizaciju. Adil-beg Zulfikarpašić je najproduktvinije godine svoga života posvetio političkim i kulturnim aktivnostima, vezanim za afirmaciju BiH i Bošnjaka. U tom sklopu on je 1988. godine utemeljio u Cirihu Bošnjački institut, kao fondaciju sa bogatom i vrijednom zbirkom knjiga, slika, dokumenata, rukopisa i druge arhivske građe. Početkom dramatičnih promjena u Jugoslaviji, Adil-beg Zulfikarpašić se vratio u zemlju 1990. godine i kao jedan od osnivača SDA aktivno se uključio u politički život BiH. Zbog određenih neslaganja sa dijelom vođstva SDA napustio je stranku i osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju, kroz koju je obilno, politički i materijalno pomagao borbu protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nakon zaključenog mira Adil-beg Zulfikarpašić je sve zbirke Bošnjačkog instituta iz Ciriha prebacio u Sarajevo, gdje je 24. maja 2001. godine uvakufio Institut u novoizgrađenom zadanju. Institut sadrži bogatu biblioteku, galeriju umjetničkih djela, arhiv sa zbirkom rukopisa i specijalnim zbirkama. Time je dao nemjerljiv doprinos unapređenju kulturnog života Sarajeva i općenito BiH, zašto mu je Grad Sarajevo odao priznanje dodjelom Šestoaprilske nagrade 2002. godine. Sljedeće, 2003. godine Adil-beg Zulfikarpašić izabran je za počasnog člana Akademiju nauka i umjetnosti BiH čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti u BiH. Adil-beg Zulfikarpašić je decenijama privlačio pažnju javnosti, o čemu svjedoči i činjenica da su o njemu i njegovom radu pisali brojni autori, među kojima Milovan Đilas, Ivo Banac, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Mustafa Imamović, Branko Pešelj, Vladimir Pavlinić, Enes Karić, Mirko Galić, Nadežda Gaće, Luka Mičeta, Šaćir Filandra i drugi. Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta. Uz to je došla uspješna poslovna karijera na Zapadu, praćena istovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu Bosne i Hercegovine i bošnjaštva. Bez ikakve ograde danas se može kazati da je životno djelo Adil-bega Zulfikarpašića nerazlučan dio moderne povijesti Bosne i Hercegovine

22.07.2008.

Umro Adil-beg Zulfikarpašić

Adil-beg Zulfikarpašić, osnivač i utemeljivač Bošnjačkog instituta, umro je rano jučer u 87. godini života. Poznati kulturni mecena, publicist, političar, bankar, istraživač i sakupljač, Gradu Sarajevu i Bosni i Hercegovini je u maju 2001. godine darovao Bošnjački institut - Fondacija Adila Zulfikarpašića, radi promoviranja kulturne baštine, povijesne istine, istraživanja, znanstveno-umjetničke aktivnosti i kulture Bošnjaka i naroda s kojima Bošnjaci u BiH stoljećima žive. Podružnica Bošnjačkog instituta u Sarajevu otvorena je 1991. godine i djelovala je u toku agresije na BiH. Adil Zulfikarpašić je od 1992. do 1994. godine boravio pretežno u Cirihu, putujući povremeno u Bosnu kao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije. Često je poduzimao putovanja u različite zemlje radi susreta s političarima i drugim utjecajnim ličnostima u potrazi za rješenjem pitanja Bosne. Pomagao je Bošnjake u izbjeglištvu, promovirao njihovo okupljanje oko Matice Bošnjaka, kojoj je dao na upotrebu prostorije i svu infrastrukturu u Bošnjačkom institutu u Cirihu. Institut je postao mjesto intelektualnih susreta između Bosne i inozemstva. Dominantna ideja-vodilja svih njegovih aktivnosti bila je - očuvanje Bosne kao jedinstvene, cjelovite zemlje. Godine 1998. Adil Zulfikarpašić je odlučio preseliti Bošnjački institut iz Ciriha u Sarajevo. Adil Zulfikarpašić je potomak stare bosanske plemičke porodice - bega Čengića. Rodio se u Foči 23. decembra 1921. godine. Za neizmjeran doprinos kulturnom i političkom životu Bosne i Hercegovine, Adil-beg Zulfikarpašić je dobio brojna priznanja i nagrade, među ostalim i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 2002. godine. Na Izbornoj skupštini Akademije nauka i umjetnosti BiH održanoj 13. maja 2002. godine u Sarajevu izabran je za počasnog člana Akademije.

22.07.2008.

Stranom vojnom intervencijom spriječit će se otcjepljenje RS!

Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, sve više hvata panika. S jedne strane, pritišće ga činjenica da građani tog entiteta i dalje žive u teškom siromaštvu, s druge njegov plan o otcjepljenju RS od BiH nije provodiv, a s treće strane sve više se otkrivaju njegove finansijske malverzacije i u RS se može čuti mišljenje da je on u svoj džep strpao nekoliko stotina miliona maraka. I njegova nastojanja da preko medija koje kontroliše ispegla i popravi svoj imidž, nemaju odjeka. Ništa od podjele Kako „San“ saznaje, u posljednjih nekoliko dana do Dodika su stigle precizne poruke koje jasno saopćavaju odnos međunarodne zajednice prema njegovim nastojanjima da se BiH podijeli, odnosno da se RS otcijepi. Stav je jedinstven – nema podjele BiH, a eventualni pokušaj otcjepljenja Republike Srpske bit će zaustavljen, ako zatreba, i stranom vojnom intervencijom. S takvim energičnim stavom upoznat je i visoki predstavnik Miroslav Lajčak kojem bh. javnost zamjera što blagonaklono posmatra Dodikove pokušaje da rasturi BiH i uopće ne reagira. Ne treba zaboraviti ni to da Dodik uživa podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića. Također saznajemo da je raznim kanalima premijeru RS poručeno i da nisu nepoznati njegovi potezi koji mu omogućavaju enormno lično bogaćenje. Isplaćuje milione Treba reći i to da je Dodik odmah po dolasku na premijersku dužnost svojim privatnim vezama angažirao dvije lobističke grupe koje debelo plaća kako bi u zapadnoevropskim državama i Americi brinule o njegovom imidžu. Naime, plaća ih iz budžeta, dakle novcem poreskih obveznika, a u poslovnim knjigama ti troškovi se vode pod stavkom „pomoć međunarodnim organizacijama za predstavljanje Republike Srpske u inostranstvu“. Samo u prošloj godini, firmi „Hill&Knowlton International“ iz Belgije iz budžeta je isplatio 2,333 miliona maraka, a američkoj firmi „Quinn Gillespie Associates LLC“ isplatio je 2,121 miliona maraka. Prema nekim izvorima iz Banjaluke, sume koje je Dodik isplatio svojim privatnim lobistima su daleko veće, a novac je našao u nekim tajnim fondovima.

22.07.2008.

Suđenje Karadžiću otvorit će pitanje opstanka njegovoga djela

Smatramo da će proces koji će se protiv njega voditi pred Haškim sudom dati mnoge odgovore o karakteru rata u Bosni i Hetcegovini kao i Karadžićevoj ulozi u tome, saopćeno je iz SDA. Predsjednik SDA i dopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Sulejman Tihić izrazio je nadu da će suđenje Karadžiću potaknuti preispitivanje opstanka njegovog djela, odnosno Republike Srpske. Pogotovu zbog činjenice da vlasti i nadležne institucije RS-a nisu nikoga uhapsile, a kamoli procesuirale za genocid i druge masovne ratne zločine. "Bilo je dobrovoljnih predaja optuženih, ali vlasti RS-a nikoga nisu uhapsile! Policija RS-a nije nikoga uhapsila za genocid u Srebrenici, za preko 500 do sada pronađenih masovnih grobnica na području RS-a, preko hiljadu porušenih i oštećenih džamija, porušene katoličke crkve itd. Republika Srpska jeste djelo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih koji su u tom projektu učestvovali i zato ne može opstati," izjavio je Tihić. Hapšenje Radovana Karadžića važno je ne samo za Bosnu i Hercegovinu, žrtve agresije i njihove porodice, već i za cijeli svijet. To je poruka inim "karadžićima i mladićima" da genocid i ratni zločini ne mogu proći. Hapšenje i izručenje Karadžića posebno je važno i za Srbiju koja je ovim činom napokon pokazala spremnost za ispunjavanje obaveza prema Haškom tribunalu i normalizaciju prilika u regionu. Očekujemo skoro hapšenje i drugog najtraženijeg ratnog zločinca Ratka Mladića, navodi se u saopćenju SDA.

22.07.2008.

Uhapšen Radovan Karadžić!

Savjet za nacionalnu bezbjednost Republike Srbije saopštio je da je akcijom srpskih službi bezbjednosti lociran i lišen slobode haški optuženik Radovan Karadžić. Integralni tekst saopštenja iz Pres službe predjesednika Srbije glasi: "Savjet za nacionalnu bezbednost Republike Srbije saopštio je da je večeras akcijom srpskih službi bezbjednosti lociran i lišen slobode haški optuženik Radovan Karadžić. Karadžić je priveden istražnom sudiji Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u skladu sa Zakonom o saradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju". ICTY: Brammertz pozdravio hapšenje Karadžića Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz pozdravio je hapšenje u Beogradu Radovana Karadžića, ratnog predsjednika Republike Srpske, saopćeno je u utorak iz Tribunala. On je bio u bijegu od pravde gotovo 13 godina - prva optužnca protiv njega potvrđena je 24. jula 1995. U vezi s hapšenjem, tužilac Brammertz je saopćio: "Informiran sam od svojih kolega u Beogradu o uspješnoj operaciji koja je rezultirala hapšenjem Radovana Karadžića. Uime Ureda tužioca, želio bih čestitati srbijanskim vlastima, naročito Nacionalnom savjetu za sigurnost, Srbijanskom akcionom timu zaduženom za traganje za bjeguncima i Uredu tužioca za ratne zločine, na postizanju ovog velikog koraka u saradnji sa Tribunalom." Brammertz je istaknuo da je ovo veoma važan dan za žrtve koje su čekale na hapšenje Karadžića više od jedne decenije. Dodao je da je ovo, također, veliki dan za međunarodnu pravdu, jer jasno demonstrira da niko nije izvan dosega zakona, i da će prije ili kasnije svi bjegunci biti privedeni pravdi. Datum transfera Radovana Karadžića u pritvor Tribunala bit će određen blagovremeno.

20.07.2008.

Boško Čegar na strani zla - Nema elemenata genocida

Čovjek koji brani optužene za zločin u Kravicama gdje je za jedan dan ubijeno 1.500 civila u okviru kampanje genocida provođene od strane srpsko-hrvatske koalicije u Bosni i Hercegovini tvrdi da u Kravicama nema elemenata genocida. U završnoj riječi na suđenju jedanaestorici optuženih za genocid počinjen nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, Boško Čegar, jedan od branilaca, istakao je da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da su pripadnici Specijalne policije počinili ovo krivično djelo, javio je danas BIRN-Justice report. Čegar brani Slobodana Jakovljevića, bivšeg pripadnika Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića, koji je optužen zajedno sa još deset osoba za zarobljavanje, a potom i strijeljanje više od 1.000 Bošnjaka u mjestu Kravica kod Srebrenice počinjeno 13. jula 1995. godine. "Činjenica je da su muškarci u Srebrenici ubijeni, ali je ostali dio stanovništva evakuisan, pa se teško može govoriti o namjeri uništenja cjelokupne bošnjačke populacije. Genocid u Srebrenici bi bio počinjen da su uz zarobljene muškarce ravnopravno likvidirani žene i djeca. Optužba nije pružila relevantne dokaze o postojanju plana za likvidiranje, nego se bazirala na pretpostavkama”, istakao je Čegar i dodao da broj žrtava u Kravici “nije utvrđen ni približno” jer su svi svjedoci različito o tome govorili. Čegar i još tri advokata koji su iznijeli završnu riječ na ovom ročištu, branioci Aleksandra Radovanovića, Velibora Maksimovića i Dragiše Živanovića, ponovili su da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati krivicu. “Aleksandru Radovanoviću se stavlja na teret da je bio svjesni učesnik udruženog zločinačkog poduhvata. Ova postavka Tužilaštva se pokazala čistom fikcijom. On je 13. jula 1995. godine bio na običnom policijskom zadatku bezbjednosnog karaktera. Optužnica za genocid je apsurdna i ne zaslužuje vašu pažnju”, rekao je advokat Dragan Gotovac. Danilo Mrkaljević brani Velibora Maksimovića i smatra da u dokazima Tužilaštvo i odbrana pokazuju da njegov branjenik nije bio u Kravici u vrijeme zločina. Stanko Petrović, branilac Dragiše Živanovića, svoju završnu riječ je bazirao na alibiju optuženog, tvrdeći da Tužilaštvo nije pružilo Sudu nijedan “ozbiljan dokaz” o učešću ovog optuženog u ubistvu civila. “U toku dokaznog postupka je utvrđeno da je optuženi u kritično vrijeme bio u Skelanima, gdje je organizovao ispraćaj brata u vojsku. Svjedoci optužbe su potvrdili da na teren nikada nisu morali ići svi pripadnici jednog voda”, istakao je Petrović. Sudskom vijeću se obratio i sam Dragiša Živanović, rekavši da još uvijek ne može vjerovati da je optužen za zločin koji se desio dok je on bio “preko 60 kilometara udaljen od Kravice”. Još dvije odbrane će iznijeti završne riječi na suđenju u četvrtak 17. jula.

20.07.2008.

Islamofobija u Hrvata

Ne postoji, tačnije jako su rijetke teme i sajtovi koji se ne dotiču navodnog islamog terorizma i prijetnje od islama u hrvatskoj ali domaćim medijima. Prednjači par mostarskih portala sa hrvatskim vlasništvom, a u Hrvatskoj to su Večernji, to su skoro svi internet portali. Pored textova, tu su i komentari na forumima tipa http://www.index.hr/forum/default.aspx?q=t&idf=7&idt=183798 . Nejasno je sve to pogotovo ako se zna da je američka vlada izrežirala rušenje tornjeva, ako se zna da Pentagon nikada nije bio pogođen i ako se zna da Hrvatska islamskim zemljama može zahvaliti stotine miliona i milijarde dolara. Naime po svakom izbjeglici iz BiH Hrvatska je dobijala mnogo više, a sebe predstavljala kao tobože hranitelja i dobrog gosta. Samo je Iran za jednu dostavu oružja Bihaćkoj enklavi Tuđmanovsko-Šušovskoj fašističkoj vladi uplatio između 60 i 100 miliona dolara. Kakva bi tek reakcija na islam u Hrvata bila da su Muslimani otvarali koncetracione logore za njih, da su im rušili bogomolje, protjerivali i ubijali kao što je to radila Šuškova vojska u Bosni i Hercegovini. Srećom po muslimane, u Hrvatskoj sem ovih primjera sa foruma, sa portala postoje i hrvati istinski vjernici, pravi katolici koji umiju razlučiti istinu. Ćelije Al-Kaide u Bosni? Smiješno, smiješno i samo postojanje Al-Kaide inače, a kamoli u Bosni. Svi ti vojnici iz Arapskih zemalja su došli do Bosne preko hrvatske sa hrvatskim putovnicama. Ljudi poštuju zakone ove zemlje i onaj koji ih optužuje bez razloga je rasista. A šta je sa ubicama Starog Mosta? Sa plaćenicima iz Njemačke i Poljske koji su po mostarskim ulicama pucali trudnicama u stomake? Djeci u glave? Kakvi su to teroristi?

20.07.2008.

BOSANSKI ČUVARI HEROJIMA GORAŽDA

Biznismen Redžo Bekto finansirat će izgradnju centralne skulpture u sklopu budućeg spomen-kompleksa "Bosanski čuvari", koji će, prema ideji bh. umjetnika Senada Peze, biti izgrađen u Omladinskoj ulici u Goraždu. To je istaknuto tokom susreta inicijatora projekta, članova Gradskog vijeća mladih Ernada Metaja i Benuna Šapčanina, s načelnikom općine Goražde Mustafom Kurtovićem, tokom kojeg je obećana podrška i općinske vlasti. Projektom "Bosanski čuvari" Goražde će pokušati vratiti dio duga hrabrim braniteljima svog grada. - Vjerujem da ću uz pomoć mladih ljudi ovog grada uspjeti s izgradnjom kompleksa na mjestu gdje su se okupljali mladi Goraždani i onako, u farmerkama i patikama, krenuli u odbranu svog grada. Centralna skulptura u okviru projekta "Bosanski čuvari" simbolizira te mlade ljude, njihov otpor, snagu i moral da odbrane svoj dom - kaže autor Pezo. On dodaje da se radi o metalnoj skulpturi visokoj osam metara, sa svjetlima, zvukom i vještačkom maglom. - U dnu bi bila spomen-česma, ali ne klasična, već vodopad visine deset metara. Svjetlost reflektora s centralnog obilježja te Biserne, Rorova i Mišjaka, najvažnijih linija odbrane grada, prelamat će se na 15 kilometara iznad grada - naglašava Pezo. "Jedan čovjek - jedan kamen" U akciji "Jedan čovjek - jedan kamen" bila bi izgrađena tri pristupna puta popločana kamenom iz Drine, a planirano je da građani Goražda zasade po jedno drvo za svakog sugrađanina poginulog u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Rok za izgradnju je 18. septembar - Dan oslobođenja Goražda. Članovi Gradskog vijeća mladih već pripremaju donatorsku večeru na kojoj će projekt prezentirati njegov autor.

20.07.2008.

REGATA PROŠLA UZ UZVIKE NOŽ, ŽICA, SREBRENICA

Povratnici u općinu Srebrenica, prvenstveno mještani u MZ Skelani, ogorčeni su jučerašnjim ponašanjem učesnika Desete bajinobaštanske regate, održane od jezera Perućac u općini Srebrenica do Bajine Bašte u Srbiji, na rijeci Drini. Organizator ove regate bila je Općina Bajina Bašta iz susjedne Srbije a učešće su uzeli i predstavnici Općine Bratunac kao i drugi predstavnici iz manjeg bh. entiteta. Regata je prošla uz uzvike učesnika "Nož, žica, Srebrenica" što je uznemirilo bošnjačke povratnike. - Ne znam više ima li kakve koristi ukazivati na sramotu čovječanstva. Kao žrtva genocida zajedno sa svojom porodicom i komšijama, moram slušati vrisku i divljanje četnika, a da ništa ne mogu promijeniti. Njima niko ne može ili neće ništa - kazao nam je mještanin MZ Skelani, koji je želio ostati anoniman, a čije se imanje nalazi pored rijeke Drine.

19.07.2008.

RATNI ZLOCINCI U REPUBLICI SRPSKOJ

“Ratni zlocinci u RS”, Medjunarodna krizna grupa je pocetkom novembra 2000. godine objavila studiju, u kojoj se detaljno opisuju sadasnje i bivse pozicije 75 pojedinaca u Republici Srpskoj koji se povezuju s ratnim zlocinima, posebno se analizira zasto ti ljudi jos uvijek nisu u Tribunalu u Haagu, nego su, ne samo na slobodi, nego i prisutni u politickom, ekonomskom i adminsitrativnom zivotu manjeg bosanskohercegovackog entiteta. "Mnogi od njih" stoji u izvjestaju, "zbog svojih funkcija, redovno se vidjaju s predstavnicima SFOR, OSCE, UN-a i OHR." Medjunarodna zajednica u potpunosti je svjesna da su oni povezani s ratnim zlocinima, ali ipak s njima, ponekad i dnevno, suradjuje. U studiji su na vise od 90 stranica ukratko opisani najtezi ratni zlocini i osobe koja su tada bila ili direktno odgovorna za pocinjenje zlocine, ili se vjeruje da su, po prirodi stvari, bili na takvim pozicijama da su za zlocine znali, poticali ih, ili se s njima slagali. Autori ove studije tvrde da znaju da su neki od pojedinaca koji se u njoj spominju vec na “tajnoj listi” Tribunala, ali se uzdrzavaju od iznosenja vise detalja kako ne bi ometali istrage suda u Haagu. U studiji se obradjuje 18 “najproblematicnijih” opstina, plus Distrikt Brcko.P renosimo krace izvode iz ove studije Medjunarodne krizne grupe i imena pojedinaca koji su u njoj oznaceni kao “osobe povezane sa ratnim zlocinima” u BiH.
 BIJELJINA Srpske snage, zajedno sa paravojnim grupama Tigrovima Zeljka Raznatovica-Arkana i Panterama Ljubise Savica-Mauzera, okupirale su u prvoj sedmici aprila 1992. ovaj grad, nakon cega su raznovrsnim zlocinackim metodama poubijale, zatvorile u koncentracione logore ili protjerale 40-postotno nesrpsko stanovnistvo. Danas u Bijeljini zive mnogi koji su ucestvovali u ovim zlocinima, kao i neki koji su se, sa slicnom «reputacijom», doselili iz drugih krajeva Bosne, kao sto je, primjerice, Vlado Vrkes, drugi covjek srpskog Kriznog staba u Sanskom Mostu. Medju njima su: Mirko Blagojevic, visoki funkcioner Srpske radikalne stranke koji je tokom napada na Bijeljinu komandovao paravojnom skupinom «Mirkovi cetnici», a svjedoci u Haagu su ga spominjali i kao nasilnika koji je «djelovao» u konc-logoru Luka u Brckom. Vojkan Djurkovic, major u Arkanovim Tigrovima i osoba koja je, protjerujuci nesrpsko stanovnistvo, opljackala veliki broj lokalnih Bosnjaka i Hrvata, danas vodi privatnu detektivsku agenciju. Jovan Acimovic, kojega neki izvjestaji navode kao osobu odgovornu za konacno protjerivanje nesrpskog stanovnistva malo prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, danas radi u opstinskoj policiji u Bijeljini.
 BRATUNAC I SREBRENICA Ova dva grada se nalaze uz granicu sa Srbijom i njihovo osvajanje su potpomogle regularne jugoslovenske vojne jedinice. Bratunac je pao u srpske ruke u samom pocetku rata, kada je izmedju sest i sedam hiljada lokalnih nesrba zatvoreno u koncentracione logore, muceno, ubijano, a na kraju protjerano, dok je Srebrenica okupirana u julu 1995., nakon cega su, kako se vjeruje, srpske snage hladnokrvno i neselektivno masovno poubijale oko 8.000 Bosnjaka, koji su se predali ili su zarobljeni. Mnogi od lokalnih politicara koji su djelovali u vremenu kad su ratni zlocini pocinjeni, aktivni su i danas. Oni ponavljaju da nikakvi zlocini nisu pocinjeni, cime doprinose kolektivnom srpskom odbijanju da se suoci sa tim zlocinima. Miroslav Deronjic, sef bratunackog SDS-a, spominje se u procesu Radislavu Krsticu kao Karadzicev «komesar» za Srebrenicu. U jednom dokumentu OHR-a navodi se da je Deronjic nagovarao gen. Mladica da ne ide na pregovore sa srebrenickim Bosnjacima rijecima: «Ionako cemo ih sve pobiti». Danas je clan opstinske Skupstine u Bratuncu. Ljubisav Simic, Deronjicev bliski saradnik, smatra se jednim od najodgovornijih za etnicko ciscenje Bratunca, danas je takodjer clan opstinskog parlamenta. Miodrag Josipovic, aktuelni gradonacelnik Bratunca, ucestvovao je tokom rata u protjerivanju nesrba na potezu od Srebrenice do Zvornika, vjeruje se da je sudjelovao u masovnom ubijanju srebrenickih Bosnjaka, a smatra se odgovornim i za pokusaj prikrivanja masovnih grobnica. Miladin Simic, Novak Stjepanovic-Krke, Zlatko Celanovic, Najdan Mladjenovic i Luka Bogdanovic takodjer se spominju kao osobe koje svojim ratnim nedjelima odgovaraju foto-robotu Haaskog tribunala, i takodjer se svi dan-danas nalaze u gradovima gdje su pocinjeni zlocini.
 BRCKO Pored Gorana Jelisica i Ranka Cesica, koji u Haagu vec odgovaraju za zlocine pocinjene nakon sto je u maju 1992. Brcko palo u srpske ruke, vise izvjestaja i svjedocenja kao jednog od najodgovornijih za zlocine pocinjene u ovom gradu navode Djordja Ristanica, koji je danas clan prelazne vlade Distrikta Brcko.
CAJNICE I RUDO Aktuelni gradonacelnik Cajnica, Dusko Kornjaca, smatra se najodgovornijom osobom za neselektivna ubistva, mucenja zarobljenika, unistavanje njihove imovine i etnicka ciscenja u podrucju izmedju Cajnica, Rudog i Trebinja. Milorad Zivkovic, trenutno sef cajnicke policije, i Dusan Pejovic, kandidat SDS-a na predstojecim izborima u BiH, takodjer se u vise dokumenata i svjedocenja spominju kao osobe koje su naredile ili pocinile ratne zlocine u ovom podrucju.
 DOBOJ Za zlocine koji su pocinjeni nakon sto su 1992. srpske snage zauzele Doboj, najodgovornijima se smatraju Milan Ninkovic, koji je danas direktor jednog velikog lokalnog preduzeca, Andrija Bjelosevic, koji je trenutno savjetnik ministra policije RS, Vlado Djurdjevic, direktor jedne velike dobojske firme i Drago Ljubicic, direktor dobojske Carine.
FOCA U Haagu se trenutno odvijaju dva procesa za zlocine pocinjene u Foci, u kojima su optuzeni Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac, Zoran Vukovic i Milorad Krnjojelac. Pored njih, za brojne zlocine pocinjene u ovom gradu, kojeg su okupacijske vlasti kasnije cak prozvale Srbinje, u studiji Medjunarodne krizne grupe navode se jos Zoran Vladicic, Miodrag Koprivica, Brane Cosovic i Boro Ivanovic, danas svi zaposleni u focanskoj policiji, zatim Vojislav Bodiroga, clan opstinske vlade, Simo Mojevic, direktor osnovne skole «Sveti Sava» (od bosnjackih povratnika – navodi se u studiji ICG-a – ocekuje se da svoju djecu salju u ovu skolu), Petar Mihajlovic, sef lokalnog udruzenja srpskih izbjeglica, kao i najblizi Karadzicevi ratni saradnici Velibor Ostojic, Petko Cancar i Vojislav Maksimovic.
GACKO I TREBINJE Brojni zlocini pocinjeni u ove dvije hercegovacke opstine najcesce se stavljaju na teret clanovima lokalnog srpskog Kriznog staba, kojeg su sacinjavali Mitar Lazetic, Kostadin Jegdic, Zdravko Zirojevic, Vojin Popovic, Goran Lucic, zatim Milijan Miric, trenutno policajac u Gacku, a postoje informacije da se priprema optuznica protiv jos devet lokalnih srposkih policajaca. Na listi je i ratni gradonacelnik Trebinja, Bozidar Vucurovic, za koga se navodi da je i danas vrlo utjecajan u ovom gradu.
HAN PIJESAK Bogdan Todorovic, direktor lokalnog radija, Goran Kanostravac, policajac i Dusan Gasevic, clan opstinske vlade, navode se kao moguci optuzeni za ratne zlocine u Han Pijesku, opstini gdje vikendicu ima i u nju i dan-danas ponekad dolazi, dvostruko optuzeni za genocid, gen. Ratko Mladic.
KLJUC Marko Adamovic, trenutno major vojske RS, Marko Samardzija, cije je danasnje zanimanje nepoznato, Milan Tomic, koji je nedavno iz Novog Sada poslao zahtjev za povratak u svoj predratni stan u Kljucu, navode se kao vjerovatno najodgovornije osobe za surovo etnicko ciscenje ovog grada, tokom kojeg je pobijeno vise stotina lokalnih nesrba.
 PRIJEDOR Opstina u kojoj su pocinjeni zlocini genocida i zlocina protiv covjecnosti medju najstrasnijima u BiH, dosad je u Haag isporucila desetak optuzenih, u procesima Omarska i Keraterm. Dodatno, ICG navodi i sljedece osobe: Ranko Mijic, koji danas vodi privatni biznis, Zivko Jovic, policajac, Dusan Jankovic, savjetnik u MUP-u RS, Simo Miskovic, penzioner, kao i Slobodan Kuruzovic, komandant koncentracionog logora Trnopolje, i Dragan Mrdja-Dado, koga prezivjeli navode kao naredbodavca masakra nad 200 nesrba na Korcanskim stijenama. ROGATICA Rajko Kusic, oficir vojske bosanskih Srba, Mile Sokolovic, funkcioner opstinske vlade i clan Socijalisticke partije RS i Mladen Vasiljevic, trenutno policajac na Palama.
SANSKI MOST Nakon sto je 5. korpus Armije Republike BiH 1995. oslobodio Sanski Most, otkriveni su brojni tragovi o ratnim zlocinima u ovom gradu, za koje se, prema izvjestaju ICG-a, najodgovornijim smatraju Nedeljko Rasulo, koji je poslije rata odselio u Brcko, vec pomenuti Vlado Vrkes, koji se nalazi u Bijeljini, Mirko Vrucinic, koji je pomocnik sefa prijedorske policije, Drago Vujanic, policajac u Banjoj Luci, Milan Davidovic, poslanik u opstini Srpski Sanski Most, Branko Basara, koji se krije u podrucju Prijedora, Pero Colic, privatni poduzetnik na Palama, Branko Sobot, Gojko Macura, Mico Prastalo, sva trojica zaposleni u Prijedorskoj policiji, te Danilusko Kajtez, sa trenutnim boravistem u Nisu, u Srbiji.
SOKOLAC Milan Tupajic, poslanik u entitetskom parlamentu, i Milovan Bjelica, privatni poduzetnik, navode se kao vjerovatno najodgovorniji za ratne zlocine pocinjene u opstini Sokolac.
TESLIC Cetiri osobe se vec nalaze u zatvoru Haaskog tribunala za zlocine pocinjene u ovoj bosanskoj opstini. Pored njih, navode se jos: Savo Knezevic, pravoslavni svestenik, Nikola Perisic, privatni poduzetnik, Milan Stankovic, visoki oficir vojske RS i Mirko Slavulja, sef dobojske policije.
VISEGRAD Dusko Andric, koji danas u Visegradu zivi kao penzioner, Risto Peresic, direktor jednog javnog preduzeca i Momir Savic, privatni poduzetnik navode se kao osobe protiv kojih Tribunal jos nije podigao javne optuznice.
VLASENICA Rajko Dukic, direktor firme Boksit, Goran Viskovic, radnik obezbjedjenja u opstinskom sudu u Vlasenici, Milenko Stanic i Rade Bjelanovic.
ZVORNIK Dragan Spasojevic i Dragomir Vasic, clanovi opstinske skupstine, te Branko Grujic, utjecajni lokalni biznismen. * * * Sef Medjunarodne krizne grupe, James Lyons, kazao je u jednom interviewu: "U Republici Srpskoj ni ne mogu priznati zlocine, jer bi se tada ogoljeli temelji na kojima je ovaj entitet stvoren. Ako ovaj izvjestaj i nece imati nekog psiholoskog efekta na zainteresirane u Republici Srpskoj, imat ce svakako na medjunardnu diplomaciju”. Lista imena, koju prenosimo iz ove studije, nije, naravno, zvanicna. To nije, barem ne u cjelosti, lista osoba koje je, tajno ili javno, optuzio Haaski tribunal. Zvanican komentar Tribunala o ovoj studiji ICG-a dala nam je nova glasnogovornica Tuzilastva, Florence Hartman:
 HARTMAN Ova lista nema nista sa Tribunalom i ICG je pravio na svoj nacin, koji se, naravno, razlikuje od naseg metoda rada. Medjutim, izvjestaj je veoma zanimljiv i u njemu ima imena koja su nama veoma zanimljiva, ali vam ne mogu reci koja su to imena.
Spisak zlocinaca sa Vozuckih prostora 1. Stojko Blagojevic, 2. Mladen Bozic, 3. Mladen Savic, 4. Milutin Misic, 5. Vitomir Pejanovic, 6. Slobodan Njegomirovic, 7. Cvijetin Bozic, 8. Vjekoslav Sorak, 9. Zoran Blagojevic, 10. Radenko Ilic, 11. Zoran Smiljic, 12. Rajko Bozic, 13. Petar Lukic, 14. Stojko Savic – Luis, 15. Ivan Sakic – Sokac, 16. Zoran Savic – Kolac, 17. Stjepo Mrkaljevic – Ceto, 18. Slavko Lukic – Ciro, 19. Bogdan Ignjic – Krnjo, 20. Drago Krsmanovic – Djuro, 21. Njegomir Njegomirovic – Maraca, 22. Vinko Popovic – Pop, 23. Ilija Djokic – Iljaz, 24. Nenad Simic – Cigo, 25. Mladen Djuric – Supak, 26. Nenad Jovic – Pipolo, 27. Ostoja Jelisic – Cica, 28. Branko Panic – Urnebes, 29. Slavko Djuric – Doktor. Vozucu su, kao znacajno uporiste fasistickog bezumlja, cesto tokom fasisticke agresije na Bosnu i Hercegovinu pohodile najvise cetnicke glavesine. U jednu takvu posjetu, 10. juna 1993. godine, stigao je ratni zlocinac Radovan Karadzic u pratnji zlocinacke sabrace: Branka Savica, Radoslava Brdjanina, Bore Vasica, Dusana Kovacevica, Bogdana Subotica, Jovana Tintora, Alekse Milojevica i Manojla Milovanovica. Njih su ispred manastira u Kalajsima docekali predstavnici tzv. Srpske opcine Zavidovici sa sjedistem u Vozuci; Stojko Blagojevic, Mladen Bozic, Mladen Savic, Milutin Misic, Vitomir Pejanovic, Slobodan Njegomirovic, Cvijetin Bozic, Vjekoslav Sorak, Zoran Blagojevic, Radenko Ilic, Zoran Smiljic i Rajko Bozic. Svi oni bi se (ako se cak vec ne nalaze ) trebali pojaviti na Haskoj listi obtuzenih za ratne zlocine. To su najodgovorniji vozucki cetnici koji su planirali i organizirali ubijanja, hapsenja i progone Bosnjaka, te pljacke , paljenja i razaranja njihovih imanja po vozuckim selima, a egzekutori njihovih svirepih fasistickih zlocina nad Bosnjacima pripadali su zloglasnoj i po zlocinima elitnoj, cetnickoj formaciji Crvenih beretki ciji je komandir bio Zoran Blagojevic, a njegov zamjenik Petar Lukic.
Medju najsvirepijim cetnicima vozuckih Crvenih beretki spominju se: Stojko Savic – Luis, Ivan Sakic – Sokac, Zoran Savic – Kolac, Stjepo Mrkaljevic – Ceto, Slavko Lukic – Ciro, Bogdan Ignjic – Krnjo, Drago Krsmanovic – Djuro, Njegomir Njegomirovic – Maraca, Vinko Popovic – Pop, Ilija Djokic – Iljaz, Nenad Simic – Cigo, Mladen Djuric – Supak, Nenad Jovic – Pipolo, Ostoja Jelisic – Cica, Branko Panic – Urnebes, Slavko Djuric – Doktor.

19.07.2008.

Organizatori i izvršioci zločina nad Hrvatima i Bošnjacima u Prijedoru

GLAVNI ORGANIZATORI : 1. Srdjo SRDIC - zubar iz Prijedora, jedan od najblizih saradnika Radovana Kardzica 1. Savo KESIC ZORZ - bivsi taksista 2. Nenad MORACA - karatista, besposlicar 3. Brane BERIC REBAC - veterenarski bolnicar 4. Mile dr RADETIC - ginekolog, osnivac SDS Prijedora, 5. Dragan RADETIC - vojni tuzilac u srpskoj vojsci 6. Predrag RADETIC - od prvog dana u redovima srpske vojske 7.Milomir STAKIK - lijecnik, predsjednik srpske opstine Prijedor 8 Milorad Mico KOVACEVIC - lijecnik, predsjednik Izvrsnog odbora opstine Prijedor Izvršioci Milorada Miće Kovačevića 1. Veljko ing HRGAR - strucnjak "srpskog" urbanistickog plana Prijedora 2. Dule MILJUS - strucnjak "srpskog" urbanistickog plana Prijedora 3. Branko Raca HRNJAK - strucnjak "srpskog" urbanistickog plana Prijedora 5. Simo MISKOVIC - bivsi milicioner, predsjednik SDS 6. Simo DRLJACA - necelnik srpske milicije 7. Slobodan KURUZOVIC - komandant logora Trnopolje - nastavnim matematike 8. Mile MUTIC - direktor Srpskog Radio Prijedora i Srpskog Kozarskog vjesnika 1. RADE MUTIC - Sljedbenici Mile Mutica 2. Zivko ECIM - Sljedbenici Mile Mutica 3.Ostoja KESAR - Sljedbenici Mile Mutica 4. Mira KUNIC - Sljedbenici Mile Mutica 9. Dragan SAVANOVIC - predsjednik Kluba poslanika SDS 10. Slavko BUDMIR - konadant Srpskog sekreterijata za Narodnu odbranu 11. Milovan DRAGIC - direktos Srpskog komunalnog preduzeca 12. Slobodan BALABAN - produkator cetnickog legla u Rudniku zeljezne rude Ljubija 13. Dusan KURNOGA - ideolog "cetnicke omladine", snadbijevac Srba benzinom i naftom 14. Bogdan DELIC - direktor gimnazije u Prijedoru Izvršioci zločina 1. Vladmir ARSIC - pukovnik koji je pgazio sve Zenevske konvencije 2.Radmilo ZELJAJA - major, na ulazu u Kozarac licno je postavio tablu sa "Radmilovo' i tako gradu koga je srusio dao svoje ime 3. Zoran KARLICA - kapetan, komandant jedinice koja vrsila etnicko ciscenje Prijedora 4. Drago TUBIN - mehanicar i rezervni porucnik, odgovoran za masovno ubijanje 320 ljudi u Partizanskoj nulici i Lukavici u Prijedoru 5.Savan RUNJO - nastavnik ONO i DSZ , major, komandant cetnicke jedinice u Gornjim Podgradcima i bivsi komandant Kasarne u Prijedoru Logor Omarska, Organiztori i sponzori 1. Milan ANDIC - trgovac, specijalizirao se u iznudjivanju dragocjenosti od bogatijih Prijedorcana, obe;avaju'i im slobodu 2. Nedo DELIC - vlasnik restorana "Evropa' 3. Rajko STUPAR PALE - trgovac, vlasnik restorana"Pale", kriv je za ubistva i pljacke svih prijedorskih privatnika. Uprava logora Omarska 1. Komandant: Zeljko MEJAKIC - komandant logora, milicioner, 2. Upravnik: Drago PRCAC - upravnik logora, penzionisani milicioner 3. Zamjenik: Milorad TADIC BRK - pomocnik upravnika logora taksista 4. Miroslav KVOCKA - Jedno vrijeme komandant logora Radnici rudnika zelejzne rude Ljubija, Srbi koji su zlostavljali i maltretirali logorase u logoru Omarska, kamionima odvozili ubijene logorase 1. Dragan PESEVIC PESA 2. Milorad DARDA 3. Vlado KOBAS 4. Zdravko BJELOBRK 5. Milos RADIC BRKO 6. Petar PERO MRDJA Prijeki sud u logoru Omarska 1. Slavko BERETA - advokat 2. Zivko DRAGOSAVLJEVIC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru 3. Drasko ZEC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru 4. Milenko TOMIC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru Sluzbenice u logoru Omarska 1. Nada MARKOVSKI - radnica Milicije u Prijedoru 2. Slavica LAKIC - radnica Sluzbe drzavne bezbjednosti 3. Nevenka SIKMAN - radnica Milicije 4.Darinka LUJIC - radnica Milicije Ispitivaci u logoru Omarska 1. Ranko MIJIC - sef ispitivaca, nacelnik kriminalisticke sluzbe u SUP Prijedor 2. Mirko JESIC - bivsi radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 3. Ranko BUCALO - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 4. Goran NOVIC - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 5. Dragan RADAKOVIC - nastavnik likovnog odgoja 6. Dragoje MEJAKIC - radnik Milicije 7 Rade KNEZEVIC - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 8. Ilija BJELIC - radnik Milicije 9. Obrad DESPOTOVIC - radnik Milicije 10. Nebojsa TOMCIC - radnik Milicije 11. Nenad LUKIC - radnik Milicije 12. Miroslav ZORIC - radnik Milicije 13. Nebojsa BABIC - profesor elektrotehnike 14. Ratko MILOSAVLJEVIC - agronom 15. Zarko TEJIC - radnik Milicije 16. Zoran KRNETA - radnik Milicije 17. Milan JENJETOVIC - radnik Milicije, vozac autobusa kojim su dolazili ispitivaci u logor Omarska, tukao logorase Vodje smjena u logoru Omarska 1. Mladjo RADIC KRKAN - radnik Milicije 2. Momir GRUBAN CKALJA - radnik Milicije 3. Milojica KOS KRLE - konobar Strazari u logoru Omarska 1. Goran GRUBAN - ubio veterinara Seada Sivca 2.Goran PASPALJ GOPA - ubio R.Hadzalica i G. Ka. 3. Nedeljko SOSKAN SOLE - ubojica 4. Zoran KVOCKA - ubojica Enesa Alica 5. Stevan STEVANOVIC - ubojica 6. Miroslav STOJNIC - ubojica 7. Milutin POPOVIC POP - ubojica 8. Drazenko PREDOJEVIC - ubojica { na slici TV CNN} 9. Zeljko PRCAC - 10. Nenad VRHOVAC 11. Nenad PENIC NESO 12. Ratko MRKIC - ubojica 13. ZUNE - ubojica 14. Dusan LONCAR DUDO - ubojica 15. STAKIC 16. JOKIC - ubojica 17. Marinko ROSAVA - ubojica 18. Uros URE - ubojica 19. Ranko BERIC 20. MICKO - ubojica 21. MIKA 22. RAKAJ - ubojica 23. Popovic CVITONJA 24. Stole KOKA - poslovodja prodavnice "oka" 25. Branko PIRVAN CELO - ubojica 26. Stanko KRIVAJA - ubojica 27. Mile ROSIC 28. Drasko GRUBAN 29. Zoran DELIC - bivsi fudbaker, ubojica 30. Dusan JOKIC - mesar 31. Milojica MILE PANIC 32. Zivko MARMAT ZUTI - ubojica 33. Zoran ROMANIC DZAJA - vlasnik diskoteke u Omarskoj 34. Rade RITAN 35. PAVLIC Logor Keraterm Dusko SIKIRICA - Komkomandant logora Keraterm Komandanti straza logora Keraterm 1. Damir DOSEN - naredjivao ubostva logorasa 2. Dragan FUSTAR - naredjivao ubostva logorasa 3. Dragan KOLUNDZIJA - naredjivao ubostva logorasa Strazari u logoru Keraterm 1. Zoran ZIGIC - taksista, poznati kriminalac, pocinio velikie zlocine u: Rakovcanima, Carakovu, Zecovi, Zeger, Rizvanovici, Biscani, Sredice 2. Dusan KNEZEVIC - mesar, dolazio ubijati u u logor Omarska 3. Goran LAJIC - visestruki kriminalac bez zuba 4. KAJIN - komandir straze u logoru Keraterm 5. Nenad BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigica 6. Predrag BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigica 7. Dragan KONDIC - pripadnik bande Zorana Zigica 8. Nikica JANJIC - pripadnik bande Zorana Zigica 9. Nedeljko TIMARAC - pripadnik bande Zorana Zigica Ispitivaci u logoru Keraterm 1. Mira JANKOVIC - isljednik u Miliciji 2. Gostimir MODIC - isljednik u Miliciji 3. Zivko JOVIC - isljednik u Miliciji 4. Branko SILJEG - isljednik u Miliciji 5. Jugoslav RODIC - isljednik u Miliciji 6. Radomir RODIC - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 7. Dragan RADETIC - advokat Logor Trnopolje Slobodan KURUZOVIC - Komandant logora Trnopolje Pomocnici komandanta logora Trnopolje 1. Braca BALABAN - tjelohranitelji Slobodana Kuruzovica 2. Pero CURGUZ - pomocnik komandanta logora Trnopolje 3. Vesna STOJANOVIC - dobrovoljka 4. Blanka BRKIC - dobrovoljka 5. Brane BERIC REBAC - deportirao logorase u stocnim vagonima prema Doboju Komandanti straza u logoru Trnopolje 1. Radenko SPIRIC - radnik:"Elektricnog" Prijedor 2. Jezdimir TOPIC - nastavnik 3. Cedo MANDIC - radnik Milicije Strazari u logoru Trnopolje 1. Bosko LAKIC - ubojica 2. Aco OSTOJIC - vozac 3. Zoran STRBAC 4. Boro GRUBIC- novinar 5. LISCANSKI 6. Milutin MANDIC MANDOV - radnik Milicije 7. CURGUZ Spisak ostalih zlocinaca prijedorskog kraja Ovaj spisak je sacinjen na osnovu autenticnih svjedocenja prezivjelih logorasa i izbjeglica u sabirnim centrima Karlovac i Resnik kod Zagreba 1. MARKO PAVIC - pravnik, bivsi radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti , sada direktor PTT 2. JOSIC KRSTAN - profesor, komandant grada 3. KAURIN DRAGAN - ekonomista, direktor ' Celuloze" 4. VUKOJA JOVAN - Direktor centra za socijalni rad 5. NESKOV MILANKO - profeosr, bugarin po prijeklu, naredjivao ubistva 6. DOSEN DJORDJE DJOLE - ubojica, ubio I. Jurica Putu i N. Bajramovica 7. ZIGIC ZORAN - taksista, ubojica po narudzbi 8. KNEGINJIC ZORAN TACNA - konobar 9. KANTAR SNJEZANA - medicinska sestra 10. SLAVKO BUDIMIR - komandant srpske TO 11. RADISIC MARKO - pravnik, bivsi radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti 12. MARMUT SPIRO - nacelnik Vojnog odsjeka 13. DRAGIC MILOVAN - direktor Komunalnog Prijedor 14. SAVIC MIRKO - inzinjer, direktor "Prijedorcanke " 15. VEJINOVIC RANKO - ekonomista, direktor "Opresse", sada "Srpskog glasa" 16. ALEKSIC DUSAN - direktor osnovne skole 17. DALJEVIC RAJKO - radnik Milicije 18. CRNCEVIC NEDELJKO - stolar 19. STANIC ANA - profesor 20. STANIC JOVO - profesor 21. DALJEVIC MILUTIN - profesor 22.NOZINIC ZIZA - predsjednica Kola srpskih sestara 23. NOZINIC NEBOJSA - politolog, srpski dobrovoljac 24. ZGONJANIN BORO - mesar 25. KANTAR ZDRAVKO - radnik u Ljubiji 26. SIPKA VUKASIN - ekonomista 27. LEKIC SLOBODAN - radnik 'Agrounije" 28. VUJMILOVIC NENAD - major, komandant cetnicke jedinice u napadima na Gradacac 29. DUJO MILANKO - radnik Komunalnog 30. JOVICIC MIRKO - profesor 31. OSTOJIC RADE - inzinjer u " Celulozi" 32. DJURDJEVIC MILAN - profesor 33. BAJIC BOZIDAR - ekonomista u "Autransportu" 34. GORNJIC SLOBODAN - direktor Sluzbe drustvenog knjigovodstva 35. MEDAREVIC LJUBAN - radnik Sluzbe drustvenog knjigovodstva 36. OBRADOVIC RADOVAN COLE - arhitekt 37. OBRADOVIC PETAR PEKISA - elektricar 38. BERIC DUSKO - radnik u "Kolskoj" 39. AGBABA MLADEN - sluzbenik 40. KOVRLIJA MIRKO - profesor 41. TOPIC RANKO - ekonomista, direktor tvornice keksa "Josip Kras", sada " Mira" 42. VILA RANKO - pravnik 43. MACANOVIC LJUBO - pravnik 44. SIMATOVIC MOMIR - vodoinstalater 45. EGIC NIKOLA - vozac 46. STOJANOVIC MLADEN - profesor i direktor Ekonomske skole 47. DELIC BOGDAN - profesor i direktor gimnazije 48. MISKOVIC SLOBODAN - profesor 49. ZORIC LAZO - profesor 50. SANICANIN MIRKO - tehnicar 51. JOVES RATKO - profesor 52. RADETIC DRAGAN - advokat, nacelnik Vojne policije 53. ZEZELJ BRANKO - vozac 54. RADAKOVIC BRANE - vozac 55. JESIC GORAN - vozac 56. ROSIC MILAN - zidar 57. VUJINOVIC DANE - inzinjer 58. KECMAN BRANE - direktor 'Kozara putevi" 59. BURUDZIJA MIRKO - hirurg 60. SOVILJ RADOMIR - profesor, ideolog SDS, kasnije presao u Srpsku radikalnu stranku 61. MANOJLOVIC NIKOLA - inzinjer, direktor "Kolska", cetnik dobrovoljac 62. MACURA ZELJKO - lijecnik, srpski dobrovoljac 63. KOBAS MIRKO - medicinski tehnicar, ubojica bez ruke 64. TORBICA ZDRAVKO - radnik Milicije, ubojica 65. STUPAR NENAD SMIT - srpski dobrovoljac 66. MRDJA DADO - pripadnik Interventnog voda, visestruki ubojica 67. BABIC ZORAN - pripadnik Interventnog voda, visestruki ubojica 68. STUPAR BOSKO - pripadnik cetnicke jedinice iz Tukova 69. BABIC LJUBAN - geometar, predsjednik SDS Tukovi 70. BALTIC SRETKO - vozac 71. BALTIC VLADO - vozac 72. BALTIC MISO - radnik Kumunalnog 73.BOSANCIC MOMCILO - 74. BASKOT MARKO 75. BUJIC LUKA - ubojica 76. BILBIJA RADE - cetnicki vojvoda, naredio masakr u Staroj Rijeci 77. DESNICA ZDRAVKO 78. DOBRIJEVIC MISO - cetnicki vojvoda 79. DOSEN STOJAN - izvrsilac masakra u bolnici u Banja Luci 80. DRCA LJUBAN - mesar 81. DJAKOVIC MIRKO - lugar 82. ECIM JOVO GLOCO - privatnik, saucesnik u ubojstvu Halila Dedica 83. ECIM NENAD GERA - muzicar 84. GRUBLJESIC MIRKO - nacelnik za privredu u Opstini Prijedor 85. GRUBLJASIC OSTOJA - ubijao po Kozarcu 86. GUSLOV NIKOLA 87. KOLAR SLAVKO - ubojica 88. KOLAR MIODRAG- klao kamom po selima oko Prijedor 89. KNEZEVIC DRAZEN - penzioner 90. KOTORAS BRANKO - koljac iz Puharske 91. KOTORAS DRASKO - radnik u Toplani 92. KOTORAS JOVO - radnik u Ciglani 93. KOVACEVIC VUKASIN - geometar 94. MANOJLOVIC MILOS - geometar 95. MILUTINOVIC MILOVAN - major 96. MILUTINOVIC - karatista 97. MITROVIC DRAGO, PERO I SLOBODAN 98. PEKIJA MILAN 99. RAUS DUSAN, MILROAD I RAJKO 100. SAVANOVIC MIRKO 101. SRDIC DRAGOJE - bivsi ofocir JNA 102. SRDIC ZIVKO - radnik "Celuloze" 103. TELEBAK RAJKO - lugar 104. TOMIC BRANE - radnik 'Borca" 105. TOPIC DRAGAN - nastavnik, direktor Pozorista 106. TUBIN RAJKO - radnik 'Autotransporta" 107. TUBIN VELJKO 108. VUCKOVIC MIHAJLO - radnik 109. VUCKOVIC NEDJO 110. VUCKOVIC NEDJO II - ucesnik masakra u bolnici u Banja Luci 111. ZEC SIMO - nastavnik 112. ZELENIKA BRACO - elektricar 113. ZIGIC MILENKO - trgovac 114. GRBIC MILKA - socijalna radnica 115. TRMOSLJANIN DRENA - uciteljica, pljackala bosnjacke kuce 116. SIPKA MILAN - inzinjer 117. BABIC KACA - pravnica 118. JANDRIC VLADO - tehnicar 119. TRAVAR MILAN - radnik Milicije 120. TRAVAR RANKO - nacelnik za privredu 121. MRDJAS MILE - ekonomista 122. VUKOJEVIC DRENA - daktilografkinja 123. MARIN MIRKO - nastavnik 124. PANIC JOVO - vozac 125. MARJANOVIC OSTOJA - inzinjer, direktor Rudnika zeljezne rude Ljubija 126. BECNER ZORAN - vozac 127. RADISIC MIRJANA - profesorica 128. VRACAR MILENKO - profesor 129. MAKSIMOVIC BRANKO BRANJA - pravnik, predsjednik Srpske radikalne stranke 130. VRACAR M. MILENKO - guverner u RS 131. ROMANIC ZELJKO - privatnik 132. SUKIC RADE - ekonomista 133. STOJAKOVIC TOMO - radnik Milicije 134. ZELIC ZELE - pripadnik cetnicke jedinice"Zaran Karlica", ubi vise od 150 Kozarcana 135.KMEZIC RAJKO - vikend cetnik iz Minhena 136. GAVRANOVIC NEDJO - vikend cetnik iz Minhena 137. BUJIC MICO - komandir milicije u Rakelicima 138. PILIPOVIC RADE - privatnik 139. SURTOV RAJKO - nastavnik, cetnicki vojvoda iz Gomjenice 140. SURTOV ZORAN - nastavnik 141. BAJIC ZORAN - nogometas 142. MAKSIMOVIC DRAGAN - ubojica iz Cele 143. BALABAN MILE - direktor u 'Celulozi' 144 BABIC BORO - direktor Uprave za prihode 145. BESIC MIRA - profesorica 146. TOPOLA RANKO - sluzbenik 147. GLIGIC DUSAN - trgovac 148. SAVIC LAZO - trgovac 149. GVOZDEN ZDRAVKO - trgovac 150. GVOZDEN RAJKO RAJS - trgovac 151. GRBIC MILE - trgovac 152. RAJCEVIC MILOS - direktor Srednjeskolskog centra 153. MILIC ALEKSANDAR - profesor 154. ANTIC SLOBODAN - profesor 155. PANIC MILKA - medicinska sestra 156. RADJENOVIC LJUBAN - profesor 157. RADJENOVIC KAMENKO - pukovnik, podpredsjednik Srpske radikalne stranke 158. RADOJKA EDEKOV - direktorica Bolnice 159. MILANOVIC SNJEZANA - lijecnica 160. ZIGIC DANKA - medicinska sestra 161. DJUKIC RAJKO - lijecnik 162. PEKIJA MIRKO - trgovac, specijalista za pljacku bosnjacke imovine 163. GRANDIC MILEVA - otjerala u logor 15 susjeda 164. CRNIC BRANKA - pljackala bosnjacke kuce 165. AGBABA JOVAN CICO - pljackao kuce 166. RITAN BRANISALV - vodja 'Delija", sprske paravojske 167 KANTAR NENAD - proglase ratnim zlocincem u Hrvatskoj 168. ZRNIC NENAD NESO - vodja tkz. Grobara 169. PREDOJEVIC ZORAN - trgovac 170. MAZALIC MILORAD - kapetan 171. KANTAR NEBOJSA - penzioner 172. CADJO MLADJEN - radnik Milicije 173. TADIC BOGDAN - pravnik 174. TADIC SLOBODAN - nastavnik i muzicar 175. TOPIC BORO - vlasnik 'Uniprometa", ratni profiter 176. MARCETIC BORKO - zidar, ucesnik masakra u Kozarcu 177. SAVIC DUSAN - kapetan komandant Kriznog staba Rakelici 178. ANTONIC SLAVKO - inzinjer 179. RAJLIC RADOVAN - tehnicar, komandant Kasarne u Prijedoru 180. TOPIC JEZDIMIR - nastavnik, komandant straze u logoru Trnopolju 181. RUJEVIC SLOBODAN - zlocinac, dosao iz Vukovara 182. KESIC MIRKO - osnivac samostalnog odreda ubojica 183. MRKIC VASKRSIJA - sluzbenik u Komunalnom 184. DOCINOVIC SLOBODAN - zlocinac, dosao iz Vukovara 185. BUCALO VASO - sluzbenik 186. MACURA MILUTIN - zidar 187. DRAGOJEVIC MILAN - mesar 188. STUPAR RADOMIR - sofer, ubojica iz Pakraca, izvrsilac zlocina u logoru Keratermu 189 MIJIC RELJA-radnik u Keramici 190. RADOSEVIC ACO- nastavnik 191. ZORIC BORO - privatni ugostitelj 192. JOKSIMOVIC MILE TICA - sluzbenik 193. TRKULJA ZORAN - sluzbenik 194. BRKOVIC MILORAD - srpski dobrovoljac 195. DJENADIJA MARKO - radnik u Milicij 196. DALJEVIC RADOVAN - milicioner 197. GRUBLJESIC MILUTIN - mesar, ucestvovao u masakru u Kozarcu i "Brdu" 198. MILIC MILORAD PINGP - dobrovoljac u cetnickoj jedinici iz Omarske 199. RADANOVIC MOMCILO CIGO - komandir cetnika iz Omarske 200. SUPIC DRAGAN - celnik cetnicke omladine, palio kuce u Starom gradu i Prijedoru 201. MILOSEVIC SRETEN SREJA - sluzbenik, etnicki ocistio Skelu i Raskovac 202. KECMAN MLADEN - rukometas, pljackao po Prijedoru 203. MARKUS - rukometas, cetnik dobrovoljac 204. KECMAN LJILJA - sluzbenica, pljackala zlato i devize 205. MADZAR STOJAN - visestruki kriminalac, pripadnik cetnicke vojne policije 206. BLAGOJEVIC RADOS - direktor Srpske banke 207. TUBIN VUKASIN - inzinjer 208. PLEMIC NIKOLA - opljackao i prisvojio Tvornicu 'Borac" Travnik, pogon Prijedor 209. OBRADOVIC STEVO - inzinjer, dobrovoljac na ratistima 210. SEVA STOJAN - referent u vojnom odsjeku, pravio spiskove za mobilizaciju 211. PEKIJA NENAD - pripadnik Interventnog voda, uselio se u stan dr. Osmana Mahmuljina

19.07.2008.

GENOCID U PRIJEDORU - VELIKA TRAGEDIJA KOJU NE SMIJEMO ZABORAVITI I OPROSTITI!

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti. Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini. Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci. Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i hapšenju ratnih zločinaca. Prijedorski Srbi, budite ubijeđeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru. Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata. Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili. REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić) "Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). "Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut) “Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer) Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond). Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana. Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković ) Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994. Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naređeno je da izađu ili da se iznesu svi teško povrijeđeni ili pretjerano izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja - vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan života. Nikada ih niko više nije vidio." Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi, Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje, majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih psihički unište. Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje. Takođe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. (Kongresmen Russ Carnahan. ) „Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ. Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za ratne zločine“. (Matias Hellman) IZDVOJENO I RAZLIČITO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD U PRESUDI MKTJ U SLUČAJU TADIĆ U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak. Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem kriterijumu zavisnosti i kontrole. Međutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo Izdvojeno i različito mišljenje. U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Međutim, kao što to obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole nije nužno. Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"), SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA. Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju". Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV, uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob. Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi.

19.07.2008.

Izraelci džamiju pretvorili u kafanu

Među potomcima porodice Rizvanbegović, čiji su se preci nakon Berlinskog kongresa 1878. godine odselili iz Hercegovine, jesu i oni koji su se, poslije kratkog boravka u Turskoj, trajno nastanili u Palestini. Jedan od potomaka te loze Rizvanbegovića je i Husein Samir Bošnjak (Hussein Samir Bushnaq), inače jedan od glavnih organizatora ponovnog okupljanja svih Rizvanbegovića poslije 130 godina, koje se desilo proteklog vikenda. On je u razgovoru za "Dnevni avaz" povukao paralelu između suživota s drugačijima od sebe koji su stoljećima nastojali čuvati i onoga što su potomci Bošnjaka doživljavali i doživljavaju na tlu Palestine, odnosno današnjeg Izraela. Iznimno poštovanje - Mi smo tokom boravka u Stocu, našoj postojbini, imali priliku posjetiti grob rabina Moše Danona. Tamo smo vidjeli kako naši Bošnjaci i danas s iznimnim poštovanjem čuvaju, uređuju i paze to mjesto - priča Husein Samir te dodaje: - E, baš tu sliku iz Stoca, iz naše BiH nastojim povezati s onim što proživljavaju naši sunarodnici na tlu Palestine. Nakon njene okupacije, Jevreji su izgradili kafanu u džamiji. Tu džamiju su, po dolasku u Palestinu, izgradili članovi porodica Rizvanbegović, ali i Hadžajlić, Lakišić i drugi rodom iz Hercegovine. Da tragedija bude veća, kafana se nalazi u džamiji koja ima sve džamijske elemente, pa čak i munaru, što predstavlja dodatno poniženje bošnjačke zajednice. To ga, kaže, navodi na zaključak da "tamo gdje su Bošnjaci brojni, grob jednog rabina je čuvan, a tamo gdje su Jevreji većina, džamija Bošnjaka iz Hercegovine je kafana"! Nekorektan odnos No, tu, ističe Husein Samir, sve ne prestaje. Jevreji su sasvim nekorektni bili prema Bošnjacima i kada su pokušali vratiti svoju džamiju. - Pokušali smo ponovo uspostaviti vakuf, vratiti našu imovinu, našu džamiju. Čak smo pokrenuli tužbu protiv izraelske vlade da ta džamija bude vraćena. Ali, oni to ni danas ne žele učiniti. Na sudu je od nas traženo da dokažemo da je tu ikada bila džamija, iako se to jasno vidi, jer ima i munaru. No, oni su kazali da to nije nikakav dokaz i da to, na kraju krajeva, može biti i tor za ovce! To je sramno - rekao je za  Husein Samir Bošnjak.

19.07.2008.

Vratite nam Republiku Bosnu i Hercegovinu

Dodikov orkestar Titanik je bio najveći, najljepši, uopšte naj brod. Kao što je i BiH bila naj Republika, naj zemlja, naj država. Sve dok… Kad je Titanik, na svom prvom, i posljednjem, putovanju, zaplovio u pogrešne vode nasukao se na ledeni brijeg i potonuo. Gledali ste taj film. Sjećate li se onih svih scena? Dok brod tone, to je posebno značajno, muzika je sve jača. Umiruje uspaničene putnike. Orkestar tutnji, a brod sve više nestaje u ledenim talasima i dok nestaje sa površine muzičari udaraju u doboše. I tako odoše na dno. Sve me to podsjeti na orkestriranu galamu, ovih dana, u i oko Republike Srpske. Orkestar je u galami i talambasima jedinstven. Hoće Srpsku u Srbiju. Kao da je to krava pa ju pretjeraš preko Drine, a i za to treba puno muke, pa opet nadrljaš. A RS nije krava ni vo, već trinaesti dio zemlje Bosne i Hercegovine. A BiH nije hljeb da se odsječe kriška i pojede. Ona je divna geografska cjelina, ali političari BiH su pali iz geografije. Pa, otuda i moje poređenje RS, ovih dana, sa brodom Titanik. Samo vođe opet podsjećaju na „Vođu“ sjajnog, a posebno aktuelnog, satiričara Radoja Domanovića. Aktuelne vođe morale bi pročitati „Vođu“ i pogledati film „Titanik“. Što prije to bolje. Republika Još je u antičkom Rimu mudri Ciceron utvrdio da je Republika opšte dobro naroda, a to i danas znači u svakoj državi republikanskog oblika. Međunarodna zajednica je napravila veliku podvalu Bosni i Hercegovini. Ime Republika dala je pogrešno manjem entitetu, a Bosnu i Hercegovinu raskomadala na bezbroj torova (distrikt, županije, kanton, federacija, RS) i tako stvorila sistem haosam. Neće građanima biti ni dobro ni lako sve dok je tako. Srpske vođe se ubiše vitlajući rječju republika, a negirajući Bosnu i Hercegovinu. Očito je da vođe nikada nisu uzele rječnik stranih riječi da prouče značenje termina. Nepismenost vodi u propast. Međunarodni mirovni sporazum, o Bosni i Hercegovini, potpisan u Dejtonu pun je rupa i promašaja, a na štetu bh građana i njihova zdrava života. On je pravljen za kvazi političare koji ne poštuju ni građane ni institucije. Otuda je potrebno izvršiti samo male ispravke Dejtona. Treba izbrisati pogrešnu terminologiju koja čini ukupnu propast. Božidar Jakac: Josip Broz Tito  Ako uzmemo istinsko, etimološko, značenje riječi republika, te ju iz pogrešnih ruku stavimo na pravo mjesto dobićemo Republiku Bosnu i Hercegovinu, a to znači imaćemo državu kao i sav normalan svijet i kao i sve države ex Jugoslavije. Zašto je samo Bosna i Hercegovina kažnjena da ne bude Republika? Ona je to bila nepunih pedeset godina i građani su sjajno živjeli po Ciceronovoj definiciji koju je Josip Broz ustoličio. Vratite nam Republiku Bosnu i Hercegovinu podijeljenu po prirodnim cjelinama: sarajevski, banjalučki, mostarski i drugi srezovi. Brišimo distrikte, kantone, županije, republike. Današnja Republika (srpska) podsjeća me na izjavu Gaja Julija Cezara (100-44 godine p.n.e.) u rimskom parlamentu: „Republika ne postoji. Postoji samo ime bez tijela i lica.“ Rane i mine Bosna i Hercegovina je pokrivena ranama i minama. Mine uklanjaju mineri, a rane ostaju nama da ih zajednički liječimo. Veliki je to posao i za jedne i za druge. A nakaradna podijeljenost je posebna bolest i muka. Da dobijemo lijepu državu potrebno je da Radmanović, Silajdžić i Komšić krenu, zagrljeni, po Bosni i Hercegovini, a da tik uz njih idu vjerski poglavari, zbratimljeni, Puljić, Cerić i Kačavenda i da istu himnu pjevaju, zdravu vjeru propovijedaju i Republiku Bosnu i Hercegovinu stvaraju. Da ista bude sekularna, a ne kleronacionalna, nacional šovinistička i neofašistička. Da živimo u Republici BiH koja će značiti opšte dobro naroda. Ako aktuelni političari ne žele takvu državu neka idu u pirotehničare i uklanjaju mine. Bila bi to dvostruka korist za građane Bosne i Hercegovine. Narod će sam liječiti rane. Grmi orkestar Predugo grmi orkestar premijera Milorada Dodika. Sastavljen i od svirača i od trubača. Kao onaj na Titaniku. I Dodikov orkestar spašava nešto što se spasiti ne može. Nisam političar, već analitičar u jednom vremenu u kome živim u mojoj, i ne samo mojoj, otadžbini BiH. Otadžbina mi je jedna i jedina, a prirodno spojena u prirodnu cjelinu. Djed mi je Hercegovac, a otac Bosanac. Ja mu dođem ono „i“ i to je ta nerazdvojna cjelina. Tako se osjeća i tako razmišlja većina građana u BiH. Svi smo mi privremeni korisnici ove zemlje, a ne njeni vlasnici. Otuda je moramo čuvati i sačuvati onima koji dolaze. Što ljepšu i bogatiju tim bolje za naše nasljednike. To mora i Dodik da zna i da se razumno ponaša. Zbog kojekakvih Dodika, na sve tri strane, raspala se zemlja na države odnosno torove, a u njima svako hoće da sačuva svoje stado. Duže od petnaest godina niko od vlasti i vladajućih partija nije ni nudio ni učinio građane BiH bogatijim za međusobnu ljubav, zdrav život u zdravoj sredini, apsolutno zaposlenje, ljudske penzije, a ne socijalu. Nema zdravog razuma, nema poštenja i pameti u vladajućim klikama. Nudi nam se svađa, mržnja, bezumlje. Da je bilo pameti, etike i zdravog razuma bili bismo normalna država. Za sve vrijeme mogli smo imati miroljubivu koegzistenciju među narodima iliti građanima BiH, a ne ovo što imamo. Može premijer Dodik lagati neke ljude neko vrijeme, ali ne može lagati sve ljude sve vrijeme. I nije on sam. Nisu građani BiH zabrinuti što će njihov brod potonuti, već što ćemo mi nevini i nedužni stradati. Nema potrebe voditi i vodati Dodike i Silajdžiće po Americi. Njima davati savjete isto je i što gluvome govoriti i slijepome namigivati. Neka pročitaju osnovnoškolsku priču o dva jarca na brvnu. Dosta nam je loše muzike. I instrumente i orkestar treba zamijeniti. Mrtvi su potpisnici Dejtona, pa time i sporazum. Sam taj i takav Međunarodni mirovni sporazum u Dejtonu bio je silovan, a sve što je silovano mora biti i osuđeno. Vlada li vlada Šta radi, ako radi. Savjet ministara? Kojom Bosnom i Hercegovinom ona vlada ako se ne miče iz Sarajeva Grada. Ni Predsjedništvo BiH nije ništa efikasnije. Svi nešto pričaju. Svi se dogovaraju a voz stoji na slijepom kolosjeku. U Bosni i Hercegovini ima vlada i vladara za cijelu Evropsku Uniju, ali sve njih plaćamo mi, obični građani pride međunarodne vlastele. Tako se dobija začarani, a zatvoreni bh krug kredom, ili bosanski lonac. I na kraju uz sve ove moje ludosti evo malo Ive Andrića mudrosti: Svak nosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je mogućno više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. (Štokholm, 10.12.1961.) I nad ovom Andrićevom mudrošću, izrečenom prilikom prijema Nobelove nagrade za književnost, mogli bi se zamisliti bh političari, vladari i vlastodršci, a i Kristijan Švarc Šiling. Posebno bi dobro došlo premijeru Miloradu Dodiku i njegovom suigraču Harisu Silajdžiću.

19.07.2008.

U institucijama su Mladićevi i Karadžićevi obavještajci

"Kom­ple­tna haj­ka fa­šis­ti­čkog re­ži­ma Mi­lo­ra­da Do­di­ka pro­tiv no­vi­na­ra Slo­bo­da­na Vas­ko­vi­ća i me­ne po­če­la je u onom tre­nut­ku ka­da smo iza­šli u ja­vnost sa in­for­ma­ci­ja­ma o kri­mi­na­lu u Ra­fi­ne­ri­ji Bo­san­ski Brod, iz­gra­dnji no­ve zgra­de Vla­de RS, de­ta­lji­ma o ubis­tvu Mi­la­na Vu­ke­li­ća i po­da­ci­ma ko­jim ne­gi­ra­mo umi­je­ša­nost lju­di iz Tran­spa­ren­si Ine­tre­ne­šna­la u pro­ces re­ke­ti­ra­nja u RS". Ovo je u pe­tak u Sa­ra­je­vu us­tvrdio Dra­go­mir Ba­bić, pred­sje­dnik Udru­že­nja gra­đa­na "Na­ro­dni front". Mjes­ta u me­di­ji­ma On je po­red pi­sme­nih do­ka­za u pe­tak pre­zen­ti­rao i audio za­pis raz­go­vo­ra za­šti­će­nog svje­do­ka ko­ji ne­gi­ra umi­je­ša­nost Tran­spa­ren­si In­ter­ne­šna­la u re­ke­ti­ra­nje ko­jim je od je­dnog bro­ja lju­di u RS tra­žen no­vac za ski­da­nje sa crnih lis­ta me­đu­na­ro­dne za­je­dni­ce. Ba­bić ka­že da će taj za­šti­će­ni svje­dok svo­ju izja­vu da­ti Tu­ži­laš­tvu BiH. Bi­će to čim Tu­ži­laš­tvo po­zo­ve Vas­ko­vi­ća i nje­ga da ka­žu šta zna­ju u ci­lju ut­vrđi­va­nja is­ti­ne u ve­zi mon­ti­ra­nog pro­ce­sa oko Tran­spa­ren­si In­ter­ne­šna­la. - Uz Mi­lo­ra­da Do­di­ka sto­ji mre­ža ja­ta­ka, odno­sno po­drške ha­škim op­tu­že­ni­ci­ma, što je po­ka­za­lo i po­slje­dnje ha­pše­nje Sto­ja­na Žu­plja­ni­na. Svi oni su to­kom ra­ta bi­li uz Ra­do­va­na Kar­dži­ća i Rat­ka Mla­di­ća, a sa­da su in­fil­tri­ra­ni u in­sti­tu­ci­je. Po­ka­za­lo se da su oba­vje­štaj­ci pos­tav­lje­ni na mjes­ta u me­di­ji­ma, ta­čno na izvor in­for­ma­ci­ja, ko­je ša­lju in­for­ma­ci­je u Srbi­ju. To su lju­di ko­ji su bi­li u ra­sfor­mi­ra­noj oba­vje­štaj­noj slu­žbi, u 410. oba­vje­štaj­nom cen­tru. Pri­mje­ra ra­di, Go­ran Ma­una­ga je či­ta­vo vri­je­me bio u Mla­di­će­vom šta­bu. Ne ra­di se o no­vi­na­ri­ma, to su oba­vje­štaj­ci ko­ji mo­gu bi­ti u bli­zi­ni Rat­ka Mla­di­ća - tvrdi Ba­bić. Šo­tra, Šu­šnik, Sa­la­pu­ra Pre­ma nje­go­vim ri­je­či­ma čel­ni lju­di RTRS, "Gla­sa Srpske", "Ne­za­vi­snih no­vi­na" i "Fo­ku­sa" su dio mre­že za po­dršku ha­škim bje­gun­ci­ma. On je spo­me­nuo i Ve­li­mi­ra Šo­tru, ko­ji je bio ko­ma­dant pra­te­ćeg odre­da Rat­ka Mla­di­ća, a sa­da je je­dan od prvih lju­di Mi­lo­ra­da Do­di­ka, ko­ji ra­di po­slo­ve po nje­go­vom na­lo­gu. - Šo­tra obi­la­zi pri­va­tni­ke. Bi­tno re­ći je da on ni­gdje ni­je re­gis­tro­van kao član SNSD-a. Vo­di se kao šef obez­bje­đe­nja u Fa­bri­ci du­ha­na Ba­nja­lu­ka sa­mo da bi bio bli­zu vo­de­ćih di­re­kto­ra, te da bi bio upo­znat sa nji­ho­vim po­slo­va­njem. Na­kon što se pri­ku­pe ade­kva­tni po­da­ci, te us­pje­šne lju­de re­ke­ti­ra­ju. Dio nov­ca uzi­ma­ju se­bi, a dio se odva­ja za po­dršku ha­škim bje­gun­ci­ma - po­jaš­nja­va Ba­bić. On tvrdi i da svi lju­di ko­ji su or­ga­ni­zi­ra­ni da ra­de u slu­žbi Mi­lo­ra­da Do­di­ka, i da­lje po­štu­ju voj­nu hi­je­rar­hi­ju. - U MUP-u RS je pos­tav­ljen Mi­le Šu­šnik, čo­vjek iz kon­tra­oba­vje­štaj­ne slu­žbe, i on u sva­kom tre­nut­ku zna šta MUP RS pri­pre­ma. Vi­jes­ti se di­rek­tno ša­lju u Srbi­ju, zna se ko­je na ko­je mjes­to. Nji­hov gla­vni šef je Pe­ro Sa­la­pu­ra, ko­jeg se mo­že vi­dje­ti ka­ko še­ta po Ba­nja Lu­ci. On je sad, kao, pen­zi­oner ali onaj ko je ra­dio u oba­vje­štaj­noj slu­žbi ti­me se ne mo­že pres­ta­ti ba­vi­ti do kra­ja ži­vo­ta - ka­že Ba­bić. On se na­da da ­će iz ci­je­le si­tu­aci­je on i Vas­ko­vić iza­ći kao po­bje­dni­ci jer mi­sli da su "ovo po­slje­dnji trza­ji re­ži­ma Mi­lo­ra­da Do­di­ka". B. M. Ba­nja Lu­ku bo­ki­rao 1993. Ko­men­ta­ri­šu­ći pri­je­tnje ko­je mu sva­ko­dne­vno sti­žu sa ra­zli­či­tih adre­sa, Dra­go­mir Ba­bić ka­že da je ono či­me se slu­ži sis­tem Mi­lo­ra­da Do­di­ka vrlo po­dlo. - Ovim po­slom se ba­vim još od 1993. go­di­ne ka­da je, slo­bo­dnu mo­gu re­ći bio i naj­go­ri sis­tem. Ta­da sam do­veo voj­sku u Ba­nja Lu­ku, blo­ki­rao grad i tra­žio od Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ća da za­us­ta­vi kri­mi­nal. Ni ta­da se ni­sam osje­ćao to­li­ko ugro­že­nim jer se ne bo­jim tih lju­di iz po­li­ti­čkih kru­go­va - ka­že Ba­bić za "San". Čes­tit­ke no­vi­na­ri­ma FTV Dra­go­mir Ba­bić u pe­tak je čes­ti­tao Ba­ki­ru Ha­dži­ome­ro­vi­ću i Slo­bo­da­nu Vas­ko­vi­ću, ure­dni­ku i no­vi­na­ru ma­ga­zi­na "60 mi­nu­ta" FTV-a, ko­ji su do­bi­li sud­ki spor pro­tiv Mi­lo­ra­da Do­di­ka. O to­me me­di­ji u RS, tvrdi on, ni­siu pre­ni­je­li ni­ti je­dnu je­di­nu ri­ječ. Do­di­ka ne za­ni­ma Pre­mi­jer RS Mi­lo­rad Do­dik izja­vio je u pe­tak da se ne ba­vi onim što ra­de Dra­go­mir Ba­bić i Slo­bo­dan Vas­ko­vić, ali da "pri­ča­ti o to­me da je RS fa­šis­ti­čka mo­gu sa­mo lju­di ko­ji su skre­nu­li s uma ili odra­đu­ju za­dat­ke", te da ga ne in­te­re­su­ju op­tu­žbe da je nu­dio no­vac da se dis­kre­di­tu­je Tran­spa­ren­si in­ter­ne­šnel.

19.07.2008.

Tihić: "Republika Srpska i Federacija BiH su privremena rješenja"

Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Sulejman Tihić smatra da su Republika Srpska (RS) i Federacija BiH (FBiH) "privremena rješenja" i da će, kako je rekao, kad-tad doći do promjene unutrašnje strukture, legalnim i demokratskim putem, kroz proceduru. Tihić je rekao da ustavna reforma mora biti cjelovita i da se mora odnositi na cijelu teritoriju BiH. "Mislim da je veliki napredak ukoliko uspijemo da razvlastimo entitete i na državu prebacimo određeni dio nadležnosti. Da smo to uradili u aprilu kroz prvu fazu, kasnije kroz drugu fazu nešto drugo, sada bi bili u trećoj fazi i onda bi pitanje entiteta postalo relevantno", smatra Tihić. Lider SDA je za "Oslobođenje" kazao da je potpuno ubijeđen da postojeća državna struktura nije kadra da ispuni ono što piše u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, barem ne u nekom razumnom roku. "Ako želimo stvarno da ispunimo obaveze koje smo preuzeli u tom sporazumu, moramo da provedemo ustavnu reformu", smatra Tihić. Prema njegovom mišljenju, svi koji se zalažu za ukidanje OHR-a prije korjenite ustavne reforme , ili ne poznaju stanje u BiH, ili joj ne žele dobro. On je dodao da u EU i Vijeću za implementaciju mira postoji volja da OHR bude zatvoren, ali da su istovremno svjesni da njegovo rano zatvaranje može da ugrozi napredak i da dovede do ponovnih podjela i sukoba.

18.07.2008.

Učimo dovu da se ljudska srca otvore…

“…kao što se otvorilo Zemezem vrelo u Mekki i kao što se otvorila stijena ovdje na bosanskom brdu kroz koju je potekla voda,” pozvao je u svom govoru reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić na platou Ajvatovice gdje je 29. juna, 2008. godine klanjanjem podne namaza i učenjem “Ajvatovičke dove” završena manifestacija “Dani Ajvatovice” Današnja Ajvatovica, ove godine 498. po redu, obilježava se u širem kraju Srednje Bosne kao manifestacija “Dani Ajvatovice” ispunjena brojnim vjerskim, kulturnim, sportskim ali i turističkim sadržajima koji su ove godine trajali od 18. do 29. juna, a održani su u Pruscu, Bugojnu, Donjem Vakufu, Travniku, Vitezu, Gornjem Vakufu, Livnu i Jajcu. Ono što mi je muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović prošle godine, kada smo obilazili drevni grad Prusac, najavio bilo je da će 498. Ajvatovica u svom opsegu manifestiranja bošnjačkog identiteta i kulture proširiti svoj opseg i geografski i sadržajno. Po onome što smo vidjeli zadnja dva dana manifestacije najave ne samo da su se realizirale, već su premašile i planirano i očekivanja. Međunarodna dimenzija Ajvatovice Tokom deset dana održavanja manifestacija je (naš list je u prošlom broju donio opširna izvješća sa Dana Ajvatovice) ponudila “obilnu kišu” kulturnim, umjetničkim, sportskim i turističkim dešavanjima u regionu srednje Bosne: nastupi raznih kulturno-umjetničkih društava, horova ilahija i kasida, promocije novih knjiga i izdavačkih poduhvata, sportska takmičenja, predstavljanje projekata nacionalne i duhovne muzike, novih teatarskih ostvarenja, te posebice značajno za izdvojiti je ovogodišnje gostovanje Sarajevske filharmonije u Bugojnu i Opere “Hasanaginica” u Travniku. Uz to, Ajvatovica sve više dobija međunarodnu dimenziju, imajući u vidu brojnost učesnika u programu kao i posjetilaca koji iz raznih krajeva Evrope i svijeta dolaze posjetiti “visoko bosansko brdo” na kome se “tvrda bosanska stijena” rascijepila od “skrušene bosanske dove.” Manifestacija “Dani Ajvatovice” praktični je pokazatelj i dokaz kako vjera (vjerska zajednica) može imati ne samo značajnu, već, vodeću ulogu u kulturnim dešavanjima jedne sekularne društvene zajednice. Dakako, ovdje treba istaći strpljivost, pregalaštvo i liderstvo muftije Abdibegovića sa timom svojih saradnika prije svih zamjenika Dževdet-ef. Šošića i glavnog, u dane Ajvatovice bolje reći, “izvršnog” imama Medžlisa IZ Donji Vakuf Esad-ef. Slipca. Ove godine je efendija Slipac bio naš domaćin. Zajedno sa vrijednim hadžijom Hamdom Ibreljićem pobrinuo se da nam boravak bude ugodan i da stignemo na sve značajne tačke manifestacije. Po riječima organizatora u izvođenju raznovrsnih programa u ovogodišnjim “Danima Ajvatovice” učestvovalo je preko 2,000 izvođača. Nije zanemariva stvar sve te ljude dočekati, smjestiti i brinuti se o njima tokom boravka u gradovima srednje Bosne. Aktuelnost Ajvaz-dedine dove Kao i svake i ove su godine dan pred Ajvatovicu u Donji Vakuf stizale povorke konjanika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Čuli smo da nisu došli konjanici iz Tuzle koji su ovogodišnju Ajvatovicu propustili zbog izostanka finansijske podrške relevantnih općinskih organa. Općinski foteljaši očito nisu prepoznali kulturnu vrijednost ove manifestacije pa su izostali podržati prijevoz konja i opreme do srednje Bosne. Kako onda takav nemar i porediti sa trudom koji svake godine ulažu poštovaoci Ajvatovice iz Turske pa u stotinama dolaze prelazeći hiljade kilometara. Ogromna finansijska sredstva treba izdvojiti da se u srednjoj Bosni i na Ajvatovici začuju bubnjevi i trube turskih Mehterana, prelijepi glasovi članova Dijanetovog hora, jednog od najeminentnijih horova u muslimanskom svijetu. Ipak, ovakve manifestacije prvenstveno zahtijevaju srce i dušu organizatora i domaćina i taj pristup se u ovim krajevima može svugdje primjetiti, a rezultati su svuda na vidjelu. Kao i prethodnih godina svečanu atmosferu su uljepšali turski Mehterani promarširjući ulicama Donjeg Vakufa. Prošle godine su Mehterani svoj ovogodišnji dolazak uvjetovali izlaskom na plato Ajvatovice, što su im organizatori i omogućili. Konjanici koje predvodi prvi, “Ajvaz-dedin” bajrak prošli su na putu za Prusac gdje su prenoćili da bi se naredno jutro nakon prozivke ispred Handanagine džamije uputili ka Stijeni na ajvatovičkom platou. Dova za naše potomstvo Nakon akšam namaza 28. juna, 2008. godine na Srtu u Pruscu, na platou ispred džamije Hasana Kafije Pruščaka pred nekoliko hiljada vjernika održan je program u kome su učestvovali: Dijanetov hor tesavufsko-sufijske muzike iz Ankare, potom učač Kur’ana hafiz Muhammed Dževad Kašefi zajedno sa horom ilahija i kasida ‘’Sadike kubra’’ iz Irana. O aktuelnosti Ajvaz-dedine dove u današnjem vremenu, u planetarnom smislu, te o tome kako je Ajvatovica prilika da Bošnjaci budu jedno, nadahnuto, kao u stihu, govorio je prof. dr. Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. «Ove godine pored svojih dova još jednu dovu stavite! Otresli smo se zuluma, neka sutra u vašoj dovi mjesta bude za naše potomstvo, one koje smo rodili i na kojima ova zemlja ostaje,» poručio je dr. Bušatlić. Nakon klanjanja jacije namaza održan je i tradicionalni zikr u kojem su učestvovali članovi sufijskih bratstava iz Bosne i Hercegovine. Stiska u Srednjoj Bosni Za vrijeme “Dana Ajvatovice” sva vreva života se vrati u čaršije srednje Bosne. Mnogo je gostiju iz inostranstva, posebice iz Turske, a i bošnjačka dijaspora je stigla. Pokret prema platou Ajvatovice, do kojeg od Prusca ima šest kilometara hoda, simbolično otpočinje prozivkom konjanika ispred Handanagine džamije. Povorka sa bajracima stiže pred Stijenu oko 11 sati a nakon prolaska gost iz irana hafiz Kašefi proučio je suru El-Feth, nakon koje je proučena dova. U duhu proučene sure “Pobjeda” je i kretanje sa zastavama prema livadi na kojoj se zajednički klanja podne namaz. Nakon zadijevanja bajraka na pročelje livade gdje se nalazi mihrab, otpočeo je pred-podnevski program učenjem Kur’ana ovogodišnjeg pobjednika u takmičenju iz hifza travničanina hafiza Ibrahima Bektaša. Dijanetov hor tesavufsko-sufijske muzike iz Ankare je potom izveo dosta obimniji program od onog izvedenog prethodne noći na Srtu, a tako je postupio i Hor ilahija i kasida ‘’Sadike kubra’’ iz Irana. Skupu se potom obratio muftija travnički mr. Nusret ef. Abdibegović. Domovinska dova «Mi danas dovimo za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, jer ima onih koji je vole i koji je ne vole. Danas dovimo za mir i slobodu svakog čovjeka, sve bosansko-hercegovačke narode i za mir u svijetu. I dovimo da vjera osvijetli srca ljudi, da duhovnost krasi narav svakog čovjeka, kao što behar krasi stablo voćke... da bolesni ozdrave, da se moćni ne posile i da se učeni ne iskvare... da uplakani, tužni i ožalošćeni, pronađu kosti svojih voljenih i da ih dostojanstveno pokopaju... dovimo da nedužni budu pušteni na slobodu, a da džellate, krvnike i ratne zločince stigne ruka pravde, jer pravda nosi i donosi mir a nepravda nemir, nepravda je poput fitilja, svakog trena se može podpaliti i upaliti. I dovimo za našu omladinu da ih Allah sačuva od ratova, droge, alkohola, kocke, nemorala i psovke...» kazao je muftija Abdibegović ističući na kraju kako je na Ajvatovici uočljivo prisustvo Božije milosti, bereketa i naše hrabrosti, što treba biti poticaj da se također osjeti naše jedinstvo, zajedništvo i spremnost za timski rad kad je u pitanju opći interes. Šehidski rastanak Nakon muftijinih riječi nastupila je Esma Mujkanović učeći suru El-Alek. Esma je ovogodišnji pobjednik 11. takmičenja učenika mektebske nastave na nivou Rijaseta u kategoriji Kiraeta za stariji uzrast. Uslijedila je potom zajednička sedžda-i- tilavet, nakon čega je nastupio Mehter, tursko-osmanski vojni orkestar. Vrhunac performanse ovog orkestra bilo je izvođenje pjesme «Šehidski rastanak» koji je na noge digao okupljene na platou Ajvatovice i izazvao vidno oduševljenje. Preko 40 hiljada ljudi je izašlo ove godine na plato Ajvatovice procijene su organizatora. Tek se klanjanjem podne namaza vidjelo koliko je ljudi izašlo na plato jer su mnogi tokom programa potražili zaštitu od sunca u hladovini šume koja okružuje ajvatovičku livadu. Nastup tzv. “okrećućih derviša”, mevlevijsko-tesavufskog zbora iz Istanbula, praćen zvucima koji spajaju nebesa i Zemlju u prirodnoj ambijentali Ajvatovice nijednu dušu nemogu ostaviti netaknutom. Unatoč jakom podnevskom suncu ovi zvuci kao da otklanjaju njegovu žestinu prisutne osvježavajući zvukovima transendentnog. Bratsko suosjećanje i samilost “Ima među nama uspješnih ljudi koje treba podržati da budu još uspješniji; ima među nama griješnih ljudi kojima treba ukazati na greške i ohrabriti ih da se pokaju pred Bogom i pred ljudima i treba učiti dovu da ima Allah oprosti grijehe tako da više nikad ne ponove taj svoj počinjeni grijeh; ima među nam bolesnih ljudi koje treba da posjetimo i sa njima podijelimo suosjećanje; ima među nama ljudi koji su se iskreno pokajali i zato im preba pomoći da u svom pokajanju ustraju. To je ono što treba da učimo i naučimo na Ajvatovici – da učimo dovu da se ljudska srca otvore kao što se otvorilo Zemezem vrelo u Mekki i kao što se otvorila stijena ovdje na bosanskom brdu kroz koju je potekla voda, kao ljubav koja treba da potekne kroz ljudska srca. Nije bez razloga rečeno da je: “Darežljivi neznlica draži Allahu od pobožnog škrtice!” Darežljivost podrazumijeva široku ruku, ali i široku riječ kojapotiče kod ljudi blagost i mir u duši. Zato, draga braćo i sestre, ako ništa drugu budite daražljivi jedni drugima u lijepoj riječi i habrite jedni druge na dobrom i plemenitom putu!” poručio je u svom govoru reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić. Reisu-l-ulema je potom predvodio podne namaz, a poslije farza je proučio “Ajvatovićku dovu.” Zajedničkim učenjem sure El-Fatiha završena je 498. po redu Ajvatovica.

18.07.2008.

Pronađena masovna grobnica kod Srebrenice

U masovnoj grobnici u istočnoj Bosni kod mjesta Zeleni Jadar u okolici Srebrenice pronađeni su posmrtni ostaci 66 osoba za koje se vjeruje da su žrtve masakra koji su na tom području počinile postrojbe bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Jasna Subotić, glasnogovornica tužiteljstva Tuzlanske županije, po čijem je nalogu obavljena ekshumacija, izjavila je u u petak da su pronađena dva kompletna kostura te nekompletni ostaci još 64 tijela. Pronađene su i tri vreće u kojoj su bile manje kosti, kao i dijelovi odjeće te sat i nakit. Očekuje se kako će pri identifikaciji pronađenih posmrtnih ostataka pomoći i osobni dokumenti koji su također pronađeni. Grobnica nazvana Pusmulići II jedna je od onih sekundarnog tipa. U takve grobnice naknadno su premještani posmrtni ostaci ubijenih zarobljenika kako bi se prikrili tragovi počinjenih zločina. Već sljedećeg tjedna forenzički stručnjaci tuzlanskog odjela Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine nastavit će proces ekshumacije u okolici Bratunca gdje je već utvrđeno postojanje veće masovne grobnice.

18.07.2008.

Tihić "uzvraća udarac": "Milorad Dodik se ponaša kao Slobodan Milošević"

Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić optužio je premijera Republike Srpske Milorada Dodika da se ponaša kao što je to činio Slobodan Milošević. "Dodik često daje izjave koje uznemiravaju javnost. Bojim se da to može izazvati sukobe jer je međunarodna zajednica pasivna", izjavio je Tihić. "Dodik legalizuje ono što su uradili Radovan Karadžić i Ratko Mladić", rekao je Tihić aludirajući na etničko čišćenje nesrpskoga stanovništva sa područja Republike Srpske. Ove Tihićeve optužbe na račun Dodika uslijedile su nakon višemjesečnih Dodikovih istupa u kojima on veliča postojanje Republike Srpske i umanjuje važnost Bosne i Hercegovine kao države.

18.07.2008.

BOSANSKA DUBICA: NAKON VRIJEĐANJA KAMENOVALI GRADSKU DŽAMIJU

Safet ef. Beganović, glavni imam Medžlisa IZ Bosanska Dubica, policiji u ovom gradu prijavio je novi incident koji se dogodio preksinoć, pola sata prije ponoći, u dvorištu imamove kuće i u neposrednoj blizini Gradske džamije. Prema Beganovićevim riječima, petnaestak pijanih starijih prolaznika, pjevajući četničke pjesme, bukvalno se ušetalo u dvorište imamove kuće, da bi potom, uz vrijeđanje, psovke i prijetnje, kamenovali Gradsku džamiju. - Dok sam čekao policiju, u kojoj su mi rekli da na raspolaganju imaju samo dva policajca, izašao sam vani. Bilo me strah, jer svi su bili pijani, vrijeđali su me i govorili mi da će od džamije napraviti svoju bogomolju... Potom su kamenjem počeli gađati Gradsku džamiju, koja se nalazi odmah prekoputa moje kuće - priča ogorčeni ef. Beganović, naglašavajući da je uplašen za vlastitu i sigurnost svoje porodice. Dodaje da mu je komandir policije, nakon ovog incidenta, a bilo ih je osam u posljednja dva mjeseca, obećao stalno dežurstvo policije kod Gradske džamije. On je o ovom incidentu, u očekivanju da mu neko konačno pomogne i omogući miran i siguran život u Bosanskoj Dubici, obavijestio Međureligijsko vijeće i Rijaset IZBiH. Policajac mu kazao da je ezan preglasan - Neprijatno sam iznenađen konstatacijom jednog kriminalističkog policajca koji mi je kazao da je "to radi preglasnog ezana". Odgovorno tvrdim da to nije tačno, jer ni ja sam ponekad ezan ne čujem od muzike koja trešti iz nekoliko kafana u blizini džamije - kaže ef. Beganović.

17.07.2008.

Predsjedništvo pokreće spor protiv RS-a

Milorad Dodik, premijer RS-a, najavio je pokretanje revizije prenesenih ovlasti s ovog entiteta na državu BiH, objasnivši kako je prijenos nadležnosti rezultat pritiska međunarodne zajednice, a ne akt dobre volje institucija RS-a. Dodik je optužio međunarodnu zajednicu da je uvjetovala prijenos oko 50 posto nadležnosti RS-a na razinu države, te je najavio da će RS otvoriti predstavništva u Bruxellesu i Washingtonu. Želja za ukidanjem RS-a Premijer RS-a smatra da je konsenzus po pitanju uređenja države neizvediv iz jednog razloga - činjenice kako postoje očekivanja i želja nekih da se RS ukine. “Ukoliko na tome budu inzistirali neki političari, od novog ustava BiH nema ništa”, rekao je Dodik u obraćanju izaslanicima Narodne skupštine RS-a. Predstavništva RS-a u svijetu “Dodik može preispitivati prijenos nadležnosti, ali se prema Ustavu BiH one mogu vratiti isključivo sporazumom između BiH i oba entiteta”, kaže Damir Arnaut, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, kazavši da je to stav OHR-a i svih pravnih stručnjaka. Damir Arnaut nam je potvrdio kako RS u ovom trenutku ima sedam predstavništva u svijetu koja se u većini slučajeva bave vanjskom politikom, za što nemaju nikakve ovlasti, te je najavio kako će zbog toga Predsjedništvo uskoro pokrenuti sporove pred Ustavnim sudom BiH, u kojima će tražiti njihovo gašenje.

17.07.2008.

ETNIČKO ČIŠĆENJE ZAVRŠENO I LEGALIZIRANO

Savez udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH smatra da resorno državno ministarstvo odavno funkcionira "kao pravo državno ministarstvo koje na jednak način štiti interese svih izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika" te najavljuje da će zbog "unaprijed dogovorenih istupa političara i nekih nevladinih organizacija iz RS-a da se ukine ovo ministarstvo organizirati pres-konferenciju. Povod pres-konferenciji je, kako je saopćeno iz Saveza, izjava da je povratak danas tehničko pitanje, koju Savez ocjenjuje "najvećom mogućom prevarom javnosti" a njen smisao nalazi u "prijevodu" da je etničko čišćenje završeno i legalizirano. Za Savez je neshvatljivo da neko "u zemlji gdje se vrše takve diskriminacije povratnika, gdje povratnici nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti, školstvu i javnom sektoru, niti mogućnost zapošljavanja ili socijalnu sigurnost i gdje je četiri posto državne teritorije još pod minama" kaže da je proces povratka tehničko pitanje. Odgovor na pitanje zašto u tom kontekstu smeta Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH Savez pronalazi kroz realiziranje "Monitoringa održivog povratka u BiH" što ga implementira već duže vrijeme. U obrazloženju Saveza navodi se da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH prvo državno ministarstvo koje je još prije devet godina napravilo državnu strategiju za neku oblast "u ovako složenoj i razjedinjenoj BiH". Zaslužno je i za objedinjavanje rada entitetskih ministarstava, Distrikta Brčko, međunarodnih organizacija (OHR, UNHCR, OSCE), stranih implementing organizacija i civilnog društva BiH, kada je riječ o problematici povratka, kao i za formiranje centralne baze podataka o raseljenim osobama u BiH. Zaslužno je, među ostalim, i za uspostavljanje decentraliziranog sistema implementiranja projekata u kome državno ministarstvo kreira politiku i propise, a implementacija ide preko entiteta do općina. Pod vodstvom ovog ministarstva je od 225.000 podnesenih zahtjeva za povrat imovine i stanarskih prava vraćeno 99,7 posto, obnovljeno oko 320.000 od ukupno 445.000 srušenih stambenih jedinica, a oko polovine stanovništva se vratilo, saopćeno je. Ovo što se dešava u medijima nije napad na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u BiH, nego frontalan napad na proces povratka, ovaj put perfidnim političkim metodama, jer, nakon ukidanja takvog ministarstva na nivou države, otvaraju se neograničene mogućnosti da "politički grobari" konačno završe svoj posao na podjeli Bosne i Hercegovine - stav je Saveza. Najavljena pres-konferencija Saveza udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH bit će održana u ponedjeljak, a njen cilj je "suprotstaviti se jeftinim predizbornim politikama koje su nanijele do sada najveću štetu upravo beskućnicima svih nacija".

17.07.2008.

Milorad Dodik pod lupom istražitelja

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), sudeći prema dokumentima koje posjeduje Oslobođenje, pozabavila se aktivnostima Vlade Republike Srpske (RS) za period 1998 - 2000. godina, a čini se i kasnije. Naime, izvori SIPA-e, tvrde da je Vlada RS-a u rečenom periodu za obnovu infrastrukture i renoviranje kuća i stanova za povratnike u manji entitet na poklon dobila 50.000.000 KM od Evropske unije. No, iz sadržaja dokumenata se čita kako ih Vlada RS-a nije trošila baš namjenski. “Povratnici“ i infrastruktura Novac, saznat će istražitelji, namijenjen obnovi kuća za povratnike u RS trošio se na rekonstrukciju infrastrukture Banea Luke i Laktaša, te izgradnju sportske dvorane košarkaškog kluba Igokea. U Laktašima je, je li, Milorad Dodik rođen, za Igokeu navija, a u periodu koji je SIPA istraživala čovjek je bio i premijer RS-a. Istina, i “povratnici“ su dobili dio kolača kojeg im je namijenila EU. Safet Bićo je, recimo, dobio 100.000 KM za obnovu kuće, Dževad Osmančević 14.000 KM, Zekerijah Osmić 65.000 KM, Šuhreta Đuzel 45.000 KM. No, osobe čija ste imena pročitali, nisu obični “povratnici“. Odreda su bili poslanici u Narodnoj Skupštini RS-a. Bićo je bio šef poslaničkog kluba SDA u NSRS, poslanik Osmančević danas živi u Hrvatskoj... Kako god, bošnjački i hrvatski povratnici - funkcioneri dobili su, po ko zna kojim kriterijima, od Vlade RS-a oko 300.000 KM. Napokon, već u to doba je premijer Dodik na čelu sa Vladom RS-a, planom razvoja Banje Luke i RS-a, predvidio izgradnju nove zgrade Vlade na prostoru Paskuline Ciglane (kod hotela “Bosna“), površine 4.000 kvadratnih metara. Za izgradnju temelja te zgrade, tvrde izvori SIPA-e, izdvojeno je 5.000.000 KM. Navodno, i ovih pet miliona su novci otkinuti od kolača namijenjenog povratku Bošnjaka i Hrvata. Što bi, ako se dokaže tačnim, značilo da je premijer RS-a zloupotrijebio i položaj i namjenski poklonjene pare. Istražiteljima SIPA-e zanimljiv je i ugovor kojeg je Milorad Dodik na čelu s Vladom RS-a napravio s ruskom naftnom kompanijom Zarubezhneft (2. februar 2007.) o prodaji akcija Rafinerije nafte Bosanski brod (42.000.000 eura), Petrol A.D. Banja luka i Rafinerije ulja Modrića (67.000.0000 eura). Sumnja se, ugovor je nepovoljan, mogao bi imati loše posljedice po budžet RS-a i zaposlene. Najprije, Zakon o uslovima prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije RS-a donesen je 28. februara 2007, a na snagu je stupio 8. marta. Zanimljivo, zakon je donesen da bi se lakše prilagodio već zaključenoj i dogovorenoj prodaji. Strogo povjerljivo Istražitelji SIPA-e zamislili su se i nad oznakom “strogo povjerljivo“ kojom je Vlada RS-a zaštitila ugovor. Našli su istražitelji da u vrijeme potpisivanja ugovora nije priložen dokument o kapitalu kupca. I da se Vlada RS-a ugovorom obavezala da će izmiriti sva dugovanja preduzeća koja je prodala, a isti ugovor Vladi osporava pravo naplaćivanje odloženih potraživanja prema trećim preduzećima, ako zato ne dobije saglasnost kupca. Što će reći kako su istražitelji SIPA-e posumnjali da je 133.000.000 KM izgubljeno za budžet RS-a. Ugovorom je dogovoreno da će Vlada RS-a i kupac Zarubezhneft zajedničkim parama graditi prugu Bosanski Brod - Modriča. Kupac će prugu koristiti za svoje potrebe s tim da će prvih 20 godina plaćati samo naknadu faktičkih troškova. Pritom, Vlada RS-a se obavezala da Zarubezhneftu obezbijedi najpovoljniji režim glede poreza čime je narušena konkurencija tržišta. Štaviše, garantovala im je kupovinu zemljišta u luci Ploče za izgradnju terminala derivata nafte. Uzgred, luka Ploče je u Hrvatskoj, van domašaja BiH pa i premijera RS-a. Obećala im je Vlada RS-a i kupovinu naftovoda od luke Omišalj do rafinerije i cjevovoda za derivate do luke Opatovac (Srbija), ali i pravo prečeg provođenja geoloških istraživanja nafte u RS-u. Ugovorom je Vlada RS-a Zarubezhneftu priznala pravo na akcije Jadranskog naftovoda (JANAF). Sklopljenim ugovorom Zarubezhneft je, očito privilegovan, stekao i pravo preče kupnje naftnih skladišta “Vrbanja“ (Banja Luka) i “Brezičani“ (Prijedor).

17.07.2008.

Povezati mlade iz dijaspore i BiH

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić primio je danas delegacije Saveza mlade dijaspore BiH i Omladinske informativne agencije BiH, s kojima je razgovarao o organizaciji Drugog susreta mladih BiH iz svijeta koji će biti održan u nekoliko gradova BiH od 21. do 28. jula, saopšteno je iz Predsjedništva BiH. Predsjednik Saveza mladih BiH Ivan Butina je rekao da je cilj manifestacije povezivanje mladih iz dijaspore sa svojim vršnjacima u BiH, te saradnja na projektima koji će pomoći napretku BiH u svakom pogledu, a pogotovo na polju obrazovanja. Silajdžić je pozdravio inicijativu mladih dijaspore, te rekao da je uvijek podržavao povezivanje dijaspore sa BiH, pogotovo kad se radi o mladima. Na Susretima će učestvovati stotinu mladih iz svih krajeva svijeta i 50 iz BiH, a programom su predviđene aktivnosti u Sarajevu, Banjaluci, Jajcu, Kaknju i Kraljevoj Sutjesci, kaže se u saopštenju.

17.07.2008.

Srebrenica da se ne zaboravi... i ne ponovi

- Jedanaesti juli treba biti ne samo Dan žalost u Bosni i Hercegovini, nego Dan žalosti u cijeloj Evropi – istakao je reis-ul ulema Mustafa ef. Cerić obraćajući se učesnicima Marša mira koju su 10. jula stigli u Memorijalni centar u Potočare. Teško je bilo šta pisati nakon posjete Srebrenici. Sve se već u zraku osjeti. I dok koračate između nebrojenih mezarova i osjećate njihovu tišinu i dok izgovarate Estagfirullah zajedno sa preživjelim, sa srebreničkim majkama. I dok u dovama skrušeno molite Svevišnjeg da popravi stanje našeg naroda. Tolika tuga se jednostavno ne da opisati. O Srebrenici je već toliko toga rečeno. Ipak, nismo se mogli oduprijeti utisku koji su na nas ostavili mladi koji tamo žive, njihovoj pozitivnoj energiji i životnom elanu kojim zrače. Unatoč svemu! Potočarska povelja dodijeljena udruženjima Srebreničanki i senatoru Džozefu Bajdenu Srebrenica je simbol stradanja Bošnjaka na ovim prostorima. Možda ni mi, a ni cijeli svijet ne bismo bili toga svjesni da nije srebreničkih majki, okupljenih u udruženja. Ove godine, priznanje Potočarska povelja dobila su udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa, i Žene Podrinja iz Bratunca. Predajući priznanje predstavnicama udruženja, prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava istakao je: Već trinaest godina članice ovih udruženja istrajavaju u prikupljanju dokaza o genocidu, ulažu napore u utvrđivanju identiteta ubijenih, pružanju pomoći djeci nastradalih Srebreničana. Čast mi je sa njima podijeliti osjećaj koji izranja iz dubine duše... Ispred Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa, priznanje je primila hanuma Kada Hotić, koja je tom prilikom istakla: - Želimo samo da živimo ovdje normalno. Pomozite našoj državi da je imamo, da je ne dijelimo. Neka ne budu uzalud ovi mrtvi koji su dali svoje živote. Mi ćemo se još boriti, a vi nas pratite! Ova poruka je bila upućena svim bh. dužnosnicima, ali i predstavnicima međunarodne zajednice i svima onima koji mogu da utječu na hapšenje odgovornih za genocid u BiH. Pred okupljenih preko 45 000 posjetilaca, u Memorijalnom centru u Potočarima, prije dženaze-namaza, prisutnima su se obratili Abdurahman Malkić, načelnik Općine Srebrenica koji je istakao: Naša potrebe odnosno očekivanja nisu velika. Mi hoćemo da Srebrenica budi istinski multietnička, funkcionalna zajednoca u kojoj će se poštovati I biti dovoljno mjesta za sve. Zločin genocida da se zove pravim imenom I da se isti ne negira. Eshumiraju, identificiraju I u Memorijalnom centru nađu svoj smiraj sve nevine žrtve, počinioci monstruoznih zločina brže procesuiraju I adekvatno kazne, kako bi Pravda bila zadovoljena, a istina se spoznala. Prisutnima su se obratili I visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak, ambasador SAD-a u BiH Čarls Ingliš I predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Siladžić koji je tom prilikom istakao: - Očekujemo da Srbija što prije uhapsi odgovrne za genocide u BiH I da Pravda bude zadovoljena. Dženazu namaz je predvodio reis-ul-elema IZ Mustafa ef.Cerić, nakon čega se pristupilo ukopavanju 308 nastradalih iz Srebrenice I okoline. Suze I tuga na licu su bili jedino što se 11. jula moglo vidjeti u Memorilanom centru u Potočarima. Veliki broj prijatelja iz Turske, Njemačke, Francuske, Švicarske, Italije, Belgije, Irana, Pakistana I drugih zemalja, došlo je da isprati Srebreničane I pruži podršku njihovim porodicama. Pored Amora Mašovića, čovjek koji je iskopavao tijela svojih sunarodnjaka iz preko stotinu masovnih grobnica i obavio između 10 000 i 12 000 ekshumacija dijelova tijela ubijenih Bošnjaka je Murat Hurtić, šef tuzlanskog odjeljenja za eshumacije i član ekspertnog tima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine kojeg smo sreli u Potočarima. Želimo sa vama podijeliti njegova iskustva kao svjedočanstvo svjedočanstvu najmasovnijeg stradanja. Gospodin Hurtić je zajedno sa svoja četiri brata i preko 300 Bošnjaka, bio zarobljen u logoru u Doboju. Nakon izlaska iz logora, želio je da pomogne svojoj braći i ostalim zarobljenicima da se oslobode. Godine 1996. godine gospodin Amor Mašović predložio mu je da se priključi timu za traženje nestalih. Dvanaest godina nakon toga, Hurtić kaže: Ne kajem se što sam se prihvatio tako teškog posla. Svim žrtvama halalim svaki miligram straha, svaku kap znoja, svaku besanu noć. Teško je opisati kakav je to posao tražiti leševe. Većina grobnica je sekundarna, a da bismo sastavili jedan skelet, vrlo često pojedine dijelove tijela tražimo u pet različitih masovnih grobnica. Jedne godine, na primjer, nađemo lobanju, a druge godine neki drugi dio tijela. Na kraju, jako dugo traju DNK analize da bi se utvrdilo odgovara li svaka kost, svaki dio tijela, jednom te istom skeletu nastradale osobe. Ne mogu pogledati u oči majci koja je izgubila pet sinova i da joj saopštim da tijelu njenog ubijenog sina nedostaju kosti šake. Poslije stotine otkrivenih masovnih grobnica, zločinci i dalje na slobodi Osim neopisivog smrada od ljudskih leševa, mučnih prizora tijela u raspadanju, do kostiju ubijenih koje su izmiješane sa zemljom i kamenjem i koju svaku pojedinačno treba identificirati, ekspertni tim za traženje nestalih, još uvijek se susreće sa stalnim provokacijama Srba koji ometaju ekshumaciju tijela ubijenih Bošnjaka. Grupu entuzijasta koji rade ovako i fizički i mentalno težak posao, svakodnevno zasreću srpske policijske patrole, legitimišu ih, provociraju i ometaju u radu. Tu su još brojne druge poteškoće u radu... Ne znamo koliko smo samo minskih polja zaobišli, ubili zmija otrovnica, tražeći grobnice i tijela ubijenih, da samo mogu reći da nas dragi Allah čuva i štiti. Poslije preko stotinu masovnih grobnica, u zatvoru ne leže odgovorni za hiljade ubijenih muslimana u Bosni i Hercegovini. Sud zaista sporo radi. Nikada nećemo uspjeti pronaći sve, jer je rijeka Drina progutala mnoge leševe, veliki broj ljudi je spaljen, a dosta leševa se nalazi i u zvorničkom jezeru – ističe gospodin Hurtić. Ispričao nam je nekoliko detalja vezanih za masovne grobnice Bošnjaka. U jednoj su našli 274 kompletna skeleta potrpana u vreće i nekoliko njih razbacanih izvan vreća. Na osnovu toga se da zaključiti da su četnici tjerali Bošnjake da tijela ubijenih svojih komšija, rodbine, prijatelja, stavljaju u vreće. Poslije su i njih sve poubijali kako ne bi niko mogao pričati o tim zločinima. Nije rijedak slučaj da su nađeni skeletni ostaci staraca, kojima su prije ubistva, vezali i ruke i noge žicom, a poslije ih mučili i ubili. Neke žrtve su pokopane žive jer je oko njihovih ruku i glave vidljiv širok prostor koje su napravile pokušavajući razgrtati zemlju, a gušeći se ispod nje. U ekshumaciji nastradalih, u mnogim slučajevima pomažu i članovi porodica ubijenih, najčešće majke. Tako je gosp. Hurtić naveo primjer majke koja je izgubila muža i petoricu sinova i koja je zajedno sa njim bila prisutna na otvaranju dvije masovne grobnice i tražila njihove posmrtne ostatke. Tako je i hanuma Suljić u Brčkom dolazila svaki dan na iskopavanja grobnice ne bi li našla ostatke svoga muža i sina jedinca. Pronašla je njegov džemper i kasnijom analizom DNK, identifikovano je tijelo njenog sina. Dan prije dženaze, majka ubijenog mladića je doživjela moždani udar. Ipak, srce joj je sada smireno jer zna gdje joj je grob sina i gdje mu može doći i proučiti Fatihu. Nažalost, sve više roditelja ubijenih umire i to otežava identifikaciju tijela njihovih nastradalih. S godinama, bit će još teže utvrditi imena ubijenih i naći njihove posmtrne ostatke. U grobnici Crni Vrh stradalo je 728 Bošnjaka koje su četnici zakopali, pa poslije izvjesnog vremena premjestili na druga mjesta, kako bi zameli trag svojih zlodjela. Ta grobnica je duboka 4,5 metra i tu je pronađeno 629 slučajeva, odnosno posmrtnih ostataka. Iz masovne grobnice Zaklopača, Hurtić je klanjao dženazu pored dva dječija tabuta. U toj grobnici našli su nekoliko stopala ubijenih, jer su četnici prekopavali grobnice traktorima i leševe prebacivali na druga mjesta. U jednom potoku nađena su tijela 15-ero djece. - Iz vode smo izvadili skelet djevojčice od 8 do 10 godina, kovrđave plave kose, koja joj je bila suha kada smo je izvadili. Također njena odjeća je bila suha, iako smo je izvadili iz potoka. U to mjesto gdje smo našli masovnu grobnicu, nema se ko vratiti. Svi stanovnici su ubijeni. Nađeni su skeleti žene u devetom mjesecu trudnoće, leševi petomjesečne bebe, staraca... U mnogim grobnicama su spaljeni ljudi i takve skelete je nemoguće sastaviti. Jedan Srbin mi je rekao: Ovdje smo zarobili 30 muslimana, od toga 20 ubili i polili benzinom, a deset povezali žicom i natjerali da gaze po njima. Jedan se uspio spasiti, ali su ga uhvatili i ubili sjekirom – samo su neki od detalja sa kojima se svakodnevno od pet ujutro do kasno naveče susreće gospodin Hurtić koji je cijeli svoj život posvetio traženju nestalih. Ove godine je ukopano 308 tijela ubijenih Bošnjaka, civila, što će činiti ukupno 3 215 ukopanih i identificiranih. Najmlađi od ubijenih tada je imao 15, a najstariji 84 godine.

17.07.2008.

Ikone samomržnje

''Ako ulema već ne vidi nikakav problem u tome da je Fatih okrutni osvajač, a ne mesija, onda bi morala znati da dotični sultan, kako to stoji u vjerodostojnim svjedočenjima savremenika, privatno nije bio poklonik nijedne religije svoga doba...''(DANI, Broj 578 - 11.07.2008) Donoseći kratki komentar o manifestaciji “Musalla 2008” koja se održava na području Medžlisa IZ Sanski Most u bosanskom (adekvatnije: srpsko-mitomanskom) barometru magazin DANI iznosi: “U ovom hazardnom maskembalu poklonstva osvajačima iz 15. vijeka, na kojem je potvrđena moralno-politička vertikala pradjed Fatih – naš djed Alija, naibu reis je namjerno ili nenamjerno prikrio da je to duhovno pradjedovstvo problematično, ako već ne s političke, onda svakako s vjersko-moralne strane. Bar kada je islam u pitanju. Ako ulema već ne vidi nikakav problem u tome da je Fatih okrutni osvajač, a ne mesija, onda bi morala znati da dotični sultan, kako to stoji u vjerodostojnim svjedočenjima savremenika, privatno nije bio poklonik nijedne religije svoga doba. K tome, uživao je u “grčkoj ljubavi”, drugim riječima – volio je trčkarati za zgodnim dječačićima i mladićima. Ako izuzmemo i činjenicu da je običavao gađati ljude na ulici lukom i strijelom, s prozora svoje palače, onda bi sultan Fatih prije mogao biti ikona neke buduće gay parade nego nadasve pobožnog okupljanja kakvo je “Musalla.”” (podvukao M.K.) Mehmed II Osloboditelj - jedan je od najpoštovanijih muslimanskih vladara svih vremena, osoba koja je obistinila navješće čuvene poslaničke izreke Muhammeda, a.s., o oslobođenju Konstantinopolisa, stoljećima je bio inspiracija Evropi zbog svoje snage i moći. Genij koji je sa 21 godinu osvojio do tada “neosvojivi” Bizant bio je izuzetno obrazovan. Govorio je sedam stranih jezika. Odlikovala ga je dotad nezabilježena religijska tolerancija koju je ispoljavao prema nemuslimanskim podanicima. Osnovao je mnoge univerzitete, a njegov dvor je bio stjecište učenjaka i umjetnika. Njegova se čuvena Ahdnama smatra najstarijim dokumentom o religijskim slobodama, a Ujedinjene nacije su objavile njen prijevod na svim svojim službenim jezicima. "Krvave rezultante te (srpske) mitomanije danas se ponajbolje mogu vidjeti u mjesecu julu u Srebrenici kada bosanski muslimani ukopavaju ostatke hiljada u genocidu pobijenih civila." Mehmed II Osloboditelj je također poznat i kao vladar o kome se najviše prljavih patvorina izmislilo u iztraumatiziranoj Evropi srednjeg vijeka jer je ovaj vladar ozbiljno razmišljao o produživanju roka i objedinjenu Rimskog carstva pod svojom “cezarskom” vlašću. Ipak, najmaštovitija je u opskurnoj depikciji ovog vladarskog genija bila istočna kršćanska skolastika (te njena kasnija balkanska slijedba ekstremne turkofobije) koja je vijekovima ranije upregnula ogromne intelektualne resurse za stvaranje demonskih mitova o islamu i muslimanima. Krvave rezultante te (srpske) mitomanije danas se ponajbolje mogu vidjeti u mjesecu julu u Srebrenici kada bosanski muslimani ukopavaju ostatke hiljada u genocidu pobijenih civila. “Vjerodostojna svjedočenja savremenika,” argument redakcijskog komentara magazina DANI, čak su i ugledni orijentalisti odbacili kao politički motivirane patvorine satkane u traumi poraza i nacionalnog rasula nastalog dolaskom Osmanlija na Balkan. Ipak, pojava da i danas ovakve bedastoće Bošnjacima podastiru strasni balkanski turkofobi, samo je još jedna potvrda manifestacije još jedne bolesti koju psiholozi društva kod malih naroda nazivaju fenomenom samomržnje – engl. selfhatred. Ova boljka, vidno izražena kod bosanskih zagovornika “nezavisne” riječi, jedino je moguće objašnjenje iznošenja bljuvotina na historijsku ličnost koja je paradigma vojničke genijalnosti, državničke mudrosti i lične pobožnosti.

17.07.2008.

Srebrenička tuga i opomena

...naši politički duduci, svemu usprkos, istrajavaju u nekoj svojoj primitivnoj, balkanskoj osionosti, ne vodeći uopće o tome računa i uopće ne hajući na sve one silne signale koje im dolaze od naroda koji, navodno, zastupaju i za koji se, opet navodno, bore. Samo zato što je iscurio (7. jula ove godine) krajnji rok za prijavu kandidata za općinske načelnike na narednim izborima, SDA je morala prestati sa svojom umobolnom igrom oko kandidata za načelnika Srebrenice. Inače, da nije tako, i ova, trinaesta po redu dženaza ubijenim Srebreničanima, što će biti održana 11. jula u Potočarima, bila bi naprosto zasjenjena, pomućena, da ne kažem devalvirana i banalizirana onim što nam određene političke kreature priređuju gotovo uvijek u nekim bitnim ili odsudnim trenucima, ne poštujući čak ni mrtve - žrtve nepojamnog genocida - a o živima da i ne govorimo. Dok su se u Visokom (JKP Gradska groblja) ostaci identificiranih žrtava pripremali za dostojansteni ukop, dok su iz raznih gradova Bošnjaci najavljivali Marš mira na Srebrenicu, dok turska televizija vrši pripreme za direktni prijenos dženaze na pet kanala, dok svjetski umjetnici otvaraju izložbu u Srebrenici, dok se otvara još jedna sekundarna masovna grobnica (Pusmulići II) i dok su u završnoj fazi brojne druge manifestacije (pohod Krajišnika, biciklistički maraton i sl.) kojima je cilj da ovo mjesto bošnjačkog ali i univerzalnog bola i stradanja čovjeka predstave na najdostojanstveniji način, kako bi cijelom svijetu bilo opomena, kandidatura za budućeg načelnika Srebrenice iz reda bošnjačkog naroda izbila je baš kao iznenadni zemljotres (primjerenije rečeno - poput vulkana) koji je zaprijetio ne samo da sve te napore rastrese i poništi, već da ostavi trajne posljedice od kojih će se ne samo Srebreničani, već i mnogi drugi teško oporaviti. Namjera ovog teksta naravno nije u tome da u ovome vremenu bola i tragedije koja se svake godine iznova doživljava, iznosi produkte mahalaških kuhinja (ko je šta i kome i kako rekao i uradio, ko je za koga a ko protiv koga, toga je, uostalom, bilo dosta u dnevnoj štampi i na drugim medijima) već samo da naznači problem koji nažalost nije ostao u općinskim granicama i nije postao problem samo jedne općinske strukture, već je toliko eskalirao da je postao problem najviših organa SDA (posebno njenog predsjednika Tihića) pa i međunarodne zajednice, bez obzira šta se pod tim pojmom podrazumijevalo. Jednostavno rečeno, Srebrenica (zapravo odnos prema njoj) i političko spletkarenje i mešetarenje je zaprijetilo i Bosni i Hercegovini! I ta prijetnja nije bila ni mala ni - bezazlena. Činjenica je, međutim, da svaki onaj koji na bilo koji način ima dodira sa Srebrenicom zna (ili treba da zna) da je ovaj grad ili ovo (šire) područje još uvijek rana neprebolna, još uvijek otvorena raka iz koje se vade ostaci ubijenih Srebreničana, da je to usirena (i usidrena) gromada boli koju će biti teško razbiti bilo kakvim racionalnim razlozima ili argumentima, čak i ako se pronađu sva tijela ubijenih i ako se pravdi privedu glavni zločinci, te da mu se treba i mora prilaziti na najfiniji, na najtananiji način, na način na koji muzičar prilazi strunama svoje violine ili još osjetljivije, sa mnogo obazrivosti i uviđavnosti, znajući da svaki jači, posebno neodmjereni, ishitreni i nefunkcionalni korak ili gesta može izazvati buru nepredviđenih emocija, reagiranja, iracionalnih strasti. Međutim, naši politički duduci, svemu usprkos, istrajavaju u nekoj svojoj primitivnoj, balkanskoj osionosti, ne vodeći uopće o tome računa i uopće ne hajući na sve one silne signale koje im dolaze od naroda koji, navodno, zastupaju i za koji se, opet navodno, bore. Insistirajući, bez obzira na brojna pisma, peticije i druge različite reacije, na kandidatu protiv kojeg su i brojni članovi Izvršnog odbora SDA i sva udruženja srebreničkih majki i demobilisani borci i mnogi drugi relevantni faktori, te, na kraju, i međunardna zajednica, posebno SAD, oni su čovjeka, ni krivog ni dužnog, izložili ne samo preziru već i gnjevu mnogobrojnih njegovih sunarodnika, ali i drugih, pa ga tako i, vrijeme će pokazati, potrošili, da bi, nakon što su praktično posvađali cjelokupnu Srebrenicu, a bogme i dobrano razgoropadili (i razočarali) međunarodnu zajednicu, u posljednjem trenutku “nakon telefonskih konsultacija sa članovima Predsjedništva stranke” toga čovjeka odbacili a u last minute prijavili (da ne kažem izvadili iz naftalina) drugog kandidata za funkciju budućeg načelnika! I to kandidata koji uopće nije bio u dosadašnjoj “proceduri” i koji ne zadovoljava ni osnovne uvjete zbog kojih je navodno dosadašnjem gradonačelniku onemogućeno kandidiranje (stanovanje izvan Srebrenice). To i takvo ponašanje, te i takve infantilne reakcije, to bikovsko, osiono zadiranje i nadiranje samo u jednom pravcu - onome koji su oni i njihovi mentori odredili, to, posebno javno, “prsenje” pred međunarodnom zajednicom (a znaju da bez nje ne mogu ni dahnuti), to je valjda karakteristika onih kojima je pamet u nekom drugom organu a ne tamo gdje bi, po Božjem određenju, trebala biti! Još dok je trajala ova rašomonijada (ili preciznije - jada!) iz Srebrenice, ali ne samo iz Srebrenice već i mnogih mjesta u zemlji i izvan nje gdje se nalaze preživjeli Srebreničani, stizale su nedvosmislene poruke, kako zbog te svađe, tačnije zbog odnosa na koji se sve to radi (a što, nažalost, nije od jučer), mnogi Srebreničani neće ni izaći na glasanje, jer, jednostavno, ne žele učestvovati u toj i takvoj lakrdiji i na taj način je, svojim glasovima, podržavati. Tako će, sami Bog zna, i ona povoljnost koju je Srebrenica za ovogodišnje izbore dobila - da se njeni stanovnici, bez obzira gdje se nalaze, u zemlji ili inozemstvu, mogu preregistrirati i glasati za svoju općinu - izgubiti na efektu, a za šta će biti odgovorne stranačke strukture i njihovi protagonisti i - niko drugi! Ili će, u povoljnijoj varijanti, ako i izađu na izbore, u znak revolta i ukupne svoje ojađenosti, glasati za drugog kandidata. Uostalom, reakcije su već stigle: heroj Srebrenice, čovjek koji je tek došao iz haških klupa, dokazavši kako ni on a ni Armija BiH nije činila organizirane zločine, dakle Naser Orić osobno, otvoreno je kazao kako je posramljen ovakvim ponašanjem čelnika SDA te kako će i on i njegovi prijatelji (a takvih u Srebrenici nije malo!) glasati za kandidata koga je predložila ne SDA već SDP! Pa ako se već čelniku SDA ozbiljno prigovara kako već duže vrijeme šuruje sa čelnikom SDP-a, ovakvim gestom to će “šurovanje” dobiti i - po mnogo čemu sudeći, konkretne rezultate. Problem nije, međutim, što će neko glasati za drugog kandidata, koji je također Bošnjak, problem je što će se, u tom slučaju, bošnjačko biračko tijelo drastično prepoloviti ili usitniti, te što će tako odlično organiziranoj koaliciji srpskih stranaka (ili Dodiku, sasvim svejedno) dati šansa na koju oni nisu ni pomišljali, a što bi bilo katastrofalno i po ovu općinu i po ovaj desetkovani bošnjački narod. Tako Srebrenicu ovih, a posebno narednih dana, čekaju doista veliki problemi, velika iskušenja. Treba pomiriti smrt i život: dostojanstveno klanjati dženazu, zamoliti od Allaha, dž. š., da njihove najmilije, njihove šehide podari dženetskim ljepotama, ukopati svoje najmilije (ovoga puta ih je 307), sublimirati, koliko-toliko, taj okean bola, a zatim podići glavu i praktično sa mezarja ući u novu životnu ofanzivu, kako bi dokazali da imaju snage (i pameti!) ostati i opstati na svom topraku, te svojim ponašanjem i odnosom prema budućim izborima dokazati da su daleko iznad onih koji ih, sticajem okolnosti, predstavljaju. P.S. - Razlog promjene kandidata je ultimatum američke administracije. Da Srebrenica i BiH ne bi ostale bez političke podrške, mi smo povukli kandidaturu Ćamila Durakovića iako smatramo da su njegova mladost i ideja bili dobri. Nismo htjeli žrtvovati Srebrenicu da ne ostanemo bez američke podrške - izjavo je - i ostao živ - generalni sekretar stranke Amir Zukić. A ne zna, jadan, da se time ne žrtvuje Srebrenica, već ovakvim izjavama njega i njegovih pretpostavljenih i još gorim njihovim ponašanjem. Jer da nije bilo “američke podrške” sa ovakvim “političarima” niti bi bilo Potočara, ni Srebrenice, a Boga mi ni onih koji ovu zemlju svojim neznanjem, kratkovidošću, osobnim probitcima i nezajažljivošću vode u - očaj. Naravno, ne mislim na Milorada Dodika i njegovu političku bulumentu!

16.07.2008.

Ako grb RS-a bude usvojen Silajdžić će pokrenuti spor pred Ustavnim sudom BiH

Ukoliko Ustavni sud RS-a odbije njihov zahtjev, Silajdžić će pokrenuti spor pred Ustavnim sudom BiH jer usvojena rješenja jasno i grubo krše Ustav BiH, kao i raniju odluku Ustavnog suda BiH o ovom pitanju, kaže se u saopštenju iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. U svojoj odluci o simbolima RS entiteta iz marta 2006. godine, Ustavni sud BiH je proglasio neustavnim tadašnji grb tog entiteta, odlučivši da isti predstavlja “razlikovanje, isključivanje, ograničavanje, odnosno davanje prvenstva koji se zasnivaju na nacionalnom ili etničkom porijeklu,” te da je kao takav “u suprotnosti sa ustavnim principom o ravnopravnosti konstitutivnih naroda.” Ustavni sud BiH je odlučio da ukoliko srpski narod odluči da “putem simbola Republike Srpske sačuva svoju tradiciju, historijsko naslijeđe i kulturni identitet, jednako pravo se mora dati bošnjačkom i hrvatskom narodu u Republici Srpskoj, kao i ostalim građanima Bosne i Hercegovine.”

16.07.2008.

Srbi masovno iseljavaju iz RS-a

Samo u januaru ove godine iz Bileće se iselilo 20 srpskih porodica. Niko iz Gacka ko je otišao da studira neće da se vrati u to mjesto, iz Trebinja je posljednih godina iselilo 6.000 Srba, a oko 200 ih radi u Rusiji. Posljednih nekoliko godina iz sarajevsko-romanijske regije iselilo je 40.000 Srba, piše San. Prema nekim računicama iz opština od Zvornik do Trebinja, u zadnjih desetak godina, iselilo je više od 100.000 ljudi i oni sada žive u zemljama zapadne Evrope, SAD-u i Kanadi. Ako se ovakav trend nastavi procjenjuje se da u školama u Rudom, Rogatici i Višegradu za tri godine neće biti učenika. Razlozi iseljavanja su uglavnom ekonomske prirode. Stanovnici ovog dijela RS-a ogorčeni su na Vladu Milorada Dodika za kojeg kažu da jedino brine o Banjaluci i Laktašima.

16.07.2008.

Bijeljina: Sud odbio zahtjev policije iz Bratunca

U rješenju ovog suda, od 15. jula, poništeno je i rješenje Policijske stanice Bratunac od 14. jula o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa na prostorima magacina i kapije Zemljoradničke zadruge „Kravica“ u Kravici 15. jula, u vremenu od 11.40 do 12.00 sati, koji je prijavio „Organizacioni odbor za obilježavanje 11. jula 1995. godine - 13. godišnjice genocida nad Bošnjacima“. Sud, dalje, primjećuje da iz izreke rješenja o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa proizilazi da je održavanje javnog skupa zabranjeno zbog mogućnosti izazivanja i podsticanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje. Suprotno ovome, zahtjev za zabranu održavanja javnog skupa zasniva se na stavu podnosioca zahtjeva, zasnovanom na priloženim dokazima, da je zbog održavanja prijavljenog javnog skupa na prostoru magacina i kapije Zemljoradničke zadruge „Kravica“ ugrožena sigurnost građana i imovine i da okupljanje građana bošnjačke nacionalnosti predstavlja skup visokog rizika zbog najavljene reakcije građana srpske nacionalnosti, sa nesagledivim posledicama po međunacionalne odnose i po stanje ukupne sigurnosti na području Kravice, općine Bratunac i šire. U konkretnom slučaju, suprotno stavu podnosioca zahtjeva i zaključku rješenja o privremenoj zabrani održavanja javnog skupa, ovaj sud nalazi da prijavljeni komemorativni skup nije ciljno usmjeren na izazivanje i podsticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti i mržnje niti iz priloženih dokaza podnosioca zahtjeva proizilazi da je on usmjeren na nasilno mjenjanje Ustavom utvrđenog poretka, narušavanje teritorijalnog integriteta RS-a i kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građana. Takav zaključak nije moguće izvesti niti iz jednog priloženog dokaza niti se pak zabrana održavanja javnog skupa mogla zasnovati na pretpostavljenoj ocjeni o mogućnosti izazivanja i podsticanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje. Shodno iznijetim razlozima, Sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. Zakona o javnom okupljanju za sudsku zabranu održavanja prijavljenog javnog skupa. Kako je već rečeno, zahtjev za zabranu održavanja javnog skupa zasniva se na pretežnom stavu o postojanju sigurnosnog rizika za ljude i imovinu. "Nesumnjivo je, prema priloženim dokazima, da taj rizik realno postoji. Međutim, valja istaći da Zakon o okupljanju građana ne daje ovlaštenje sudu da održavanje javnog skupa zabrani zbog sigurnosti ljudi i imovine već samo, što je već i obrazloženo, u slučaju postojanja razloga iz člana 10. stav 1. Zakona o okupljanju građana", navodi se u obrazloženju rješenja Okružnog suda Bijeljina. Naglašava se i da odredbe člana 12. navedenog zakona daju ovlaštenje nadležnom policijskom organu da može da zabrani održavanje javnog skupa radi sigurnosti ljudi i imovine i sprečavanja nereda. "Obzirom da je podnosilac zahtjeva imao procjenu da će održavanje javnog skupa ugroziti sigurnost ljudi i imovine, izazvati nerede i pogoršati sigurnosno stanje to je u smislu navedene zakonske odredbe posebnim rješenjem mogao da zabrani održavanje prijavljenog skupa. Međutim, tako nije postupljeno", kaže se u obrazloženju. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu Republike Srpske u roku od 24 sata od dostavljanja rješenja. Podsjećamo, policija RS-a jučer je spriječila okupljanje Bošnjaka u selu Kravice, koji su namjeravali da u tom selu održe sat historije u okviru obilježavanje 13. godišnjice stradanja u Srebrenici.

16.07.2008.

Subašić: "Milorad Dodik kroji istu politiku kakvu su vodili Radovan Kardžić i Ratko Mladić"

Policija Republike Srpske spriječila je jučer preživjele žrtve genocida u Srebrenici da u Kravicama održe čas istorije koji je bio planiran u okviru obilježavanja 13. godišnjice od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Munira Subašić, predsjednica Udruženja "Majke enklava Srebrenice i Žepe", rekla je za list "San" da je policija RS u Sandićima zaustavila tri autobusa sa predstavnicima srebreničkih udruženja i spriječila njihov dolazak i održavanje skupa u Kravici. "Dočekao nas je koridor specijalaca i spriječili su nas da položimo cvijeće i proučimo Fatihu na mjestu ubistva više od hiljadu Bošnjaka u Kravicama. Policajaca je bilo više nego nas. Ovaj čin nas je uvjerio da Milorad Dodik kroji istu politiku kakvu su vodili Radovan Kardžić i Ratko Mladić. On je nama poručio da će nam poslati policiju koja je počinila genocid da nas spriječi da se sjetimo stradanja i to je i učinio", izjavila je Subašićeva. Tom naredbom MUP-u RS da spriječi održavanje časa istorije, prema riječima Munire Subašić Dodik je doveo je do toga da su porodice žrtava genocida jučer u Kravici ponovo preživjele najstravičnije slike sjećanja na juli 1995. godine. "Zaustavili su autobuse, ja nisam dozvolila ženama da uopšte izađu vani, i pod rotacijama, policijske patrole dopratile su nas do FBiH. Ovo ima i drugu poruku - da se ne vraćamo svojim kućama. Kada smo ih pitali zašto to čine, rekli su nam da oni samo izvršavaju naredbu isto kao što su nam govorili u julu 1995. godine", kaže Subašićeva. Predsjednica Udruženja "Srebreničke majke" Hatidža Mehmedović podsjeća da je prošle godine donesen Zakon o obilježavanju stratišta i mjesta stradanja u BiH, bez obzira o kojem narodu je riječ. "Ali, to se izgleda ne odnosi na Bošnjake. Oni ovakvim postupcima hoće da nam poruče da sve što se desilo mi trebamo zaboraviti. Nastoje da nas ubijede da se genocid u Srebrenici nije ni desio, da mi djecu nismo ni imali, nego da smo svi mi zapravo sanjali jedan lijep san", kaže Mehmedovićeva. Kaže nam da je ponovo, i tokom jučerašnjeg susreta sa pripadnicima MUP-a RS, prepoznala neke od počinilaca genocida u Srebrenici. "E, zbog toga mi nikada nećemo, niti smijemo priznati RS! Ne smijemo to zbog naše djece koja leže u Potočarima. Mi, porodice, nikada nećemo prihvatiti RS kao legalnu i legitimnu tvorevinu, a svaka čast onima koji orgijaju i rade na toma da ona opstane", kaže Mehmedovićeva. Čas historije će, odlučni su u udruženjima koja okupljaju preživjele Srebreničane, biti održan u Kravicama za nekoliko dana, oni će položiti cvijeće i proučiti Fatihu, kako su i planirali. "Mi nećemo odustati", kaže Munira Subašić. Jučer je, inače, na fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi, jednom od mjesta na kojima su u julu 1995. godine strijeljani zarobljeni Srebreničani, proučen tevhid, položeno cvijeće i održan čas istorije kome je prisustvovao i Živojin Jurošević, načelnik Opštine Milići. Pojačano policijsko obezbjeđenje bilo je, javljale su jučer agencije, primjetno tokom cijelog dana na prilazu Kravici, gdje je bilo onemogućeno kretanje čak i mještanima tog sela. Veći broj policajaca Republike Srpske bio je i u samom krugu zgrade bivše Zemljoraničke zadruge u Kravici, a i putem od Konjević Polja. Prethodno je policija rastjerala grupu srpskih žitelja Kravice koji su bili okupljeni ispred zgrade bivše Zemljoradničke zadruge, gdje je trebalo da bude održan čas historije.

16.07.2008.

Kao Kuvajt: Drežnica leži na stotinama miliona tona nafte!

Godinu dana prije početka rata agresije na BiH, američka kompanija "Amoco" zaključila je rezultate svojih višegodišnjih istraživanja o naftnim nalazištima u BiH. Bili su fantastični - američki stručnjaci su utvrdili da Hercegovina leži na ogromnim naftnim poljima i izračunali da je riječ o nalazištima u kojima je stotine miliona tona nafte! Naime, prema tim rezultatima, na dubini od oko 6.000 metara postoje ogromne količine nafte, a najviše na području Stoca, Nevesinja i Trebinja. Amerikanci su došli do podatka da je najveće nalazište na teritoriji Drežnice kod Mostara i da to mjesto leži na oko najmanje 500 miliona tona nafte! Treba reći da je kompanija u to istraživanje na području Hercegovine, pod kodnim imenom "Dinaridi", uložila 12 miliona dolara. Rat je prekinuo sva dalja istraživanja i tek posljednjih godinu dana stidljivo se govori o tome da u BiH ima nafte. Zanimljivo je da su istraživanja nalazišta nafte u BiH počela još 1889. godine. U međuvremenu, kompanija "Naftagas" iz Novog Sada došla je do podataka da naftna polja postoje i na području Tuzle, Bijeljine, Brčkog i Zvornika. Istraživači su zaključili da samo na toj teritoriji ima dovoljno nafte za 30-godišnje potrebe BiH! Ono što je ovog trenutka potpuna misterija jeste gdje se nalazi dokumentacija o istraživanjima koje je obavljala američka kompanija "Amaco". Prema nekim izvorima, ona je negdje u sarajevskom "Energoinvestu", a prema drugim u Rafineriji nafte Bosanski Brod. Izvori lista "San" kažu da je Milorad Dodik, premijer RS, koji je prodao Rafineriju jednoj rusko kompaniji znao za tu dokumentaciju i da su Rusi i kupili bosanskobrodsko preduzeće isključivo da bi došli do rezultata američkih istraživanja. Ugovor koji je potpisao, Dodik krije pa se pretpostavlja da im je ustupio dokumentaciju i dao koncesije na istraživanje i eksploataciju nafte! Inače, BiH godišnje uvozi oko milion i po tona goriva i to je košta oko milijardu eura. Eksperti kažu da bi za dalja istraživanja naftnih nalazišta u tuzlanskom regionu trebalo obezbijediti oko 50 miliona maraka, a za istraživanja onih u Hercegovini oko 30 miliona. Problem je, međutim, što se država u sve to ne uključuje, nego entiteti hoće da vode posao pa je on u potpunom zastoju. Hrvatska štampa jučer je objavila intervju sa austrijskom profesorom Sigfridom Tišlerom. Zanimljivo je da je novinar Krešimir Mišak taj intervju napravio još 2005. godine, ali ga je tek sada objavio na svom blogu. Objasnio je da mu se tada Tišlerova priča učinila nevjerovatnom. On je kazao da "nije bilo razloga za silovanje Jugoslavije i možda je jedan taj što je "Amaco" 1992. u BiH našao znatne količine nafte, ali to u medijima nikada nije objavljeno". "Ja imam podatke da je kompanija "Amaco" izbušila rupe u Drežnici i blizini Tuzle. Otkrivena su nalazišta sa dvije i po milijarde barela nafte što je nekoliko postotaka ukupne količine nafte koju je čovječanstvo ikada proizvelo. Sa tom naftom Jugoslavija bi dobila potpunu autonomiju za sljedećih stotinu godina. Ne znam je li naftna industrija imala veze sa događajima u Jugoslaviji, ali mislim da je to vrlo vjerovatno ako pogledate šta se događa u iraku i ko zna gdje još", kazao je profesor Tišler.

16.07.2008.

"Dijete Turske i izlaz RS na more": Muftija Zukorlić podmeće Bošnjacima, a vladika Grigorije Bosni i Hercegovini!

Muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić iz Novog Pazara i episkop zahumsko-hercegovačko primorski Grigorije iz Trebinja unijeli su nove smutnje u BiH svojim tvrdnjama i zahtjevima. O čemu se radi? Zukorlić je prije nekoliko dana, nakon što je izabran za glavnog muftiju islamske zajednice u Srbiji, dao je izjavu u kojoj je naglasio: "Bosna je najstarije dijete Turske koju svi muslimani sa ovih prostora, pa i Albanije, doživljavaju kao svoju majku. Kada imate takvu braću i osnažene roditelje ne možete se osjećati malim i slabim". Nije nikakva tajna da reisu-l-ulema islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić stoji iza muftije Zukorlića i ta njegova izjava nije ništa drugo nego ono što je reis već kazao 2006. godine na jednom skupu. "Turska je naša mati, tako je bilo i tako će i ostati... Ovdje kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin jer ste svi isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi ovdje budemo Turci..." Svakako da i reis Cerić i muftija Zukorlić imaju pravo da misle i govore šta hoće, ali bi morali uvažavati neke historijske i druge činjenice, elemente i događaje. Naime na svojatanje čitavog jednog naroda niko nema pravo, a ponajmanje da određuje ko je čija majka, odnosno naređuje Bošnjacima da budu - Turci. Identifikovanje svih Bošnjaka sa Turcima nije ni historijski zasnovano jer je otomanska imperija silom ugasila bosansku državnost u 15. vijeku. Sa druge strane, identifikovanje, odnosno proglašavanje svih bosanskohercegovačkih Bošnjaka Turcima, najdirektnije je podržavanje fašističke politike ratnog zločinca Radovana Karadžića. Naime, ne treba zaboraviti da je on godinama i mjesecima prije srpsko-crnogorske agresije na BiH sve bosanskohercegovačke muslimane, odnosno Bošnjake, proglašavao Turcima i pozivao Srbe u sveti rat protiv Turaka. Ratni zločinac Ratko Mladić je uoči genocida nad Bošnjacima u Srebrenici kazao da je to osveta Turcima. Moguće je da sve to muftiji Muameru Zukorliću koji je iz Srbije nije poznato, ali bi to svakako morao znati reisu-l-ulema Mustafa Cerić. Prije dva mjeseca iz beogradsko-banjalučke političko-obavještajne kuhinje lansirana je svojevrsna senzacija - Crna Gora je otela Bosni i Hercegovini sedam kilometara jadranske obale i to u Bokokotorskom zaljevu. Odmah je iz Banjaluke pokrenuta kampanja, a vladika Grigorije se na tome posebno angažirao pa je uputio i pismeni zahtjev Nebojši Radmanoviću, članu Predsjedništva BiH da poduzme sve da se "Republici Srpskoj vrati izlaz na more". Priča se svako malo podgrijava i u nju se pokušavaju uvući državne institucije BiH. Vješto se pri tome zaobilazi da su granice država nastalih raspadom Jugoslavije međunarodno priznate. To vladiki Grigoriju, iza koga stoje Srpska pravoslavna crkva i Milorad Dodik, premijer RS, nije prepreka da nastavi sa zahtjevima što samo može da dovede do novih sukoba i nestabilnosti na Balkanu. Naime, dok se BiH grčevito bori da zadrži sebe u okviru sadašnjih granica, njene teritorijalne pretenzije na drugu državu bile bi u međunarodnoj zajednici dočekane sa ogročenjem. Jasno je da je u svemu tome vladika Grigorije u direktnoj službi Milorada Dodika koji ne bira sredstva kako bi međunarodnoj zajednici dokazao da je država BiH neodrživa i da se mora raspasti. Naravno, zadovoljno bi trljao ruke ukoliko bi preko države BiH uspio izdejstvovati sedam kilometara morske obale u Crnoj Gori kako bi Republika Srpska, a preko nje i Srbija, imala direktan izlaz na more

15.07.2008.

NSRS: Usvojeni novi grb i himna RS-a, Bošnjaci najavljuju veto

N arodna skupština RS-a usvojila je večeras u Banja Luci nakon višesatne i burne rasprave nova rješenja grba i himne RS-a. Nova himna RS-a je skladba "Moja Republika" banjalučkog autora Mladena Matovića, a novi grb RS-a ima , između ostalog, u crvenom štitu srebrnog dvoglavog orla u poletu, sa po jednim zlatnim krinom s obje strane orlova repa. Podršku Ustavnom zakonu o dopuni Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni RS-a, koji regulira to pitanje, dali su zastupnici vladajuće koalicije u RS-u, njih 49, a protiv su bili zastupnici SDA, Stranke za BiH, SDP-a BiH, a uzdržani zastupnici SDS-a i SRSRS-a, ali iz različitih razloga. Nije prihvaćen prijedlog amandmana zastupnika SDA-SDP, koji imaju zajednički klub u Skupštini, da novi grb RS-a bude baziran na štitu koji je podijeljen na tri jednaka dijela. U gornjem dijelu bilo je predloženo je da bude zastava RS-a, u donjem lijevom uglu polje s zelenom bojom i zlatnim ljiljanom u sredini, a da desno polje bude podijeljeno u kockice crveno-bijele bolje. Podršku nije dobio nije prijedlog zastupnika SDA da se ne prihvati predloženo rješenje nove himne RS-a, skladba banjalučkog autora "Moja Republika", već da se briše taj dio Ustavnog zakona o simbolima RS-a i ponovo raspiše natječaj kako bi se došlo do himne koja bi bila prihvatljiva za sve konstitutivne narode. Novi grb RS-a kako je večeras usvojeno, također, sadrži i držače grba - dva propeta crvena lava, zlatno naoružana i istih takvih jezika. Desni držač je krunisan zatvorenom zlatnom i nepostavljenom kraljevskom krunom s pet vidljivih poluarkusa, a lijevi otvorenom zlatnom kraljevskom krunom s tri vidljiva krina u vijencu. Na vanjskom ramenu svaki od držača ima kružni zlatom oivičeni štit, i to - na desnom držaču u plavom polju zlatna otvorena kraljevska kruna s tri vidljiva krina u vijencu, a na lijevom u crvenom polju tri srebrne trake. Postament je zlatni ornamentalni troplet. Zastupnik Stranke za BiH Šaban Sivić uputio je brojene primjedbe na usvojena rješenja ističući da su ona apsolutno diskriminirajuća za Bošnjake, da se taj narod ni u jednom elementu grba ne može prepoznati, te naglasio da je sam tekst himne mogao biti minimalno promijenjen kako bi odgovarao svim narodima, ali da to nije prihvaćeno od strane srpskih predstavnika. On je naglasio da ovo nisu simboli RS-a, već simboli srpskog naroda, te potvrdio da će bošnjački zastupnici u Vijeću naroda RS-a staviti veto na usvojene nove simbole RS-a i pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Zastupnik SDS-a Ognjen Tadić rekao je da ta stranka ne podržava donošenje novog grba i himne, jer smatra da treba da i dalje ostanu u upotrebi, odlukom Ustavnog suda BiH osporeni himna “Bože pravde” i grb “dvoglavi orao”, jer narod RS-a, kako je naveo, preferira, voli i osjeća te simbole. “Građani RS-a nikada neće pomiriti sa činjenicom da moraju koristiti nove simbole”, rekao je Tadić. Srđan Mazalica, zastupnik SNSD-a rekao je "da će RS usvajanjem novog grba i himne steći svoj identitet u pogledu simbola, što znači da RS neće imati grb i himnu koji su i simboli Srbije, već nešto svoje". Ovaj stav, izazvao je, burno protivljenje zastupnika SDS-a Dušana Stojičića koji ne vidi ništa loše da Srbi u RS-u i oni u Srbiji imaju iste simbole. Mazalica je još rekao i da će građani RS-a "veoma brzo prihvatiti" novi grb i himnu RS-a, jer se sigurno neće promijeniti odluka Ustavnog suda BiH kojom su raniji simboli osporeni. Njegov stranački kolega Željko Mirjanić naveo je u svom izlaganju da "većina građana RS-a teško prihvata" odluku Ustavnog suda BiH kojom su kao diskriminatorski osporeni raniji simboli, ali da se ovaj problem treba riješiti jer RS mora imati svoje simbole, iako, navodi, postoje političari iz Sarajeva, koje smatraju da RS ne treba imati grb i himnu. Na kraju rasprave, predsjednik Skupštine i Komisije za simbole RS-a Igor Radojičić je rekao da se entitetski parlament simbolima bavi već četiri godine i da je "večeras vrijeme da se ova stvar presiječe". On je istaknuo da je bolja varijanta da RS ima i nove simbole, nego da nema nikakve. Radojičić je rekao da ima dovoljno elemenata i u grbu i himni da se svi u njima prepoznaju, a da nema dileme da će prihvaćanje i ovih simbola ići teško i sporo. "Posao nismo završili i on će se vući kroz Skupštinu i sudove", rekao je Radojičić i najavio da će se predstavnici vlasti RS-a boriti za ove simbole bez obzira na sukobljena mišljenja. Inače, rasprava o ovom, drugoj točki dnevnog reda sjednice Narodne skupštine RS-a trajala je oko četiri sata, a pred zastupnicima je još više od 40 tačaka. Skupština rad nastavlja i sutra.

15.07.2008.

Vlast ne želi da se provede popis stanivništva u BiH

O dređene pripreme za popis stanovništva u BiH su urađene, ali nema političke odluke da se popis provede, izjavio je danas na konferenciji za novinare u Sarajevu direktor Federalnog zavoda za statistiku Derviš Đirđević. ''Mi već dvije godine vršimo određene pripreme. Imali smo i pomoć eksperta iz Francuske, a napravljeno je oko 90 posto dokumenata za budući popis stanovništva, kazao je on. Đurđević je naveo da se orijentaciono razmišljalo da popis bude 2011. kada će zemlje Europske unije i one iz bh. okruženja izvršiti popis stanovništva. Međutim, popis stanovništva u BiH je političko pitanje, a Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH još nisu donijeli potrebne odluke i zakone o popisu stanovništva. Đurđević kaže da, koliko je njemu poznato, ne postoji spremnost da se prihvati popis stanovništva 2011. godine najprije zbog Aneksa 7 Daytonskog ugovora o povratku izbjeglica. ''Očito je da ne vlada raspoloženje za popis stanovništva sve dok se ne vrate sve izbjeglice'', kazao je on. Đurđević navodi da je prilikom posjete Briselu, pred potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, imao šest pitanja od Europske komisije, od kojih se jedno odnosilo na pripreme za popis stanovništva. ''Mi smo rekli da vršimo određene pripreme, ali da nemamo nikakvih signala iz Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH da možemo početi popis. Ovako kako jeste, najvjerojatnije nećemo imati popis 2011. godine ako se ne donese odluka o popisu u narednih mjesec-dva, a sumnjam da će se dogoditi'', rekao je on. Sa aspekta struke, statistike, Đurđević kaže da je u normalnijim vremenima popis stanovništva prijeko potreban, jer bi se iz tog popisa saznalo za stotine podataka prijeko potrebnih svim relevantnim domaćim i međunarodnim institucijama. Posljednji popis stanovništva u BiH izvršen je 1991. godine.

15.07.2008.

Malezijci žele tuzlansku naftu

Malezijska kompanija koja se bavi istraživanjem i eksploatacijom nafte i zemnog plina zainteresovana je za istrživanje u Tuzli te je o namjerama investiranja izvijestili općinske i kantonalne vlasti. Malezijska kompanija nije jedina koja je pokazala interes za istraživanje nafte na tuzlanskom području ali je u odnosu na druge kompanije pokazala veći stepen incijative. "Malezijci su spremni uložiti desetine miliona maraka u istraživanje a potom i u eksploataciju, jer na osnovu podataka koje su prikupili smatraju da postoji znatana količina nafte na ovom području", navodi Mustafa Burgić, savjetnik premijera Tuzlanskog kantona u oblasti industrije. Nedavno su i druge inostrane kompanije pokazali interes za istraživanje kojim bi se utvrdilo da li postoji dovoljna količina nafte koja bi opravdala ulaganje u eksploataciju.

15.07.2008.

Džuma-namaz nakon 15 godina

U Stupničkoj džamiji ili džamiji Hadži Saliha u Banjoj Luci u petak će vjernici klanjati prvi džuma-namaz nakon 15 godina, potvrđeno je u Medžlisu IZ Banja Luka. Dan kasnije bit će upriličena i ceremonija povodom obnove ove džamije, koja je izgrađena 1595. godine i bila je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturni spomenik svjetske baštine treće kategorije, a potom je srušena 9. septembra 1993. Predsjednik Medžlisa IZ Banja Luka Kasim Mujičić kaže da Stupnička džamija ima ogromnu vrijednost za sve Bošnjake i predstavlja sastavni dio neprocjenjive dragocjenosti koju je Banja Luka imala u svih 16 džamija. On je napomenuo da će ovo biti deseto otvorenje džamije na području Banje Luke nakon rata. - Svečano otvaranje 19. jula predvodit će generalni sekretar Medžlisa IZ i izaslanik reisu-l-uleme Muhamed ef. Salkić. Među brojnim i važnim uzvanicama, prisustvom će nas počastiti i muftija zagrebački Šefko ef. Omerbašić, kao i akademik Muhamed Filipović te studenti i horovi fakulteta iz BiH - rekao je Mujičić. Okrugli sto o povratku U okviru svečanosti u petak u 14.30 sati u banjsko-rekreativnom centru Šeher bit će organiziran okrugli sto o temi "Povratak" i promocija knjige "Dokumenti opstanka" Sabire Husedžinović.

15.07.2008.

Majkama Srebrenice nije dopušteno polaganje cvijeća u Kravici

Pojačano policijsko obezbjeđenje bilo je primjetno na prilazu Kravici, gdje je bilo onemogućeno kretanje čak i mještanima tog sela. Veći broj policajaca Republike Srpske bio je i u samom krugu zgrade bivše Zemljoraničke zadruge u Kravici, a i putem od Konjević Polja. Dragomir Perić, portparol CJB Bijeljina obavijestio je majke Srebrenice da od strane Policijske stanice Bratunac postoji zabrana o održavanju skupa u Kravici, te se ona mora ispoštovati do kraja. On je istakao i da se pred Okružnm sudom u Bijeljini upravo vodi postupak o ovom slučaju i ako sud drugačije odluči, majkama Srebrenice će se omogućiti da polože cvijeće pred zgradu Zemljoradničke zadruge, mjestu gdje je, po kazivanju svjedoka, u julu 1995. godine ubijeno oko 1.500 Srebreničana. "Samo smo željele da položimo cvijeće na mjesto genocida. Još prošle godine donijeta je odluka da se sva stratišta u BiH obilježe, a nama se ne dozvoljava", rekla je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke“ Poslije zabrane održavanja skupa, majke Srebrenice su se vratile kućama. Prije toga, na lokalnom fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi, mjestu strijeljanja zarobljenih Srebreničana, proučen je tevhid, položeno cvijeće i održan čas istorije kome je prisustvovao i Živojin Jurošević, načelnik Opštine Milići.

15.07.2008.

Podmetanje kukavičijeg jajeta Velike Srbije kao oblande za destrukciju BiH

Da su ideolozi rata, preseljenja naroda i genocida, čiji je teklić Rajko Vasić i aktuelna mu stranka odista željeli da u našoj političkoj volji i Jasenovac i Kosovo imaju isti tretman, onda ne bi stvarali srboslaviju već bi očuvali Jugoslaviju", navodi se u reagiranju SDA. SDA u saopćenju za javnost navodi, kako je podmetanje kukavičijeg jajeta velike Srbije kao oblande za destrukciju Bosne i Hercegovine davno pročitana knjiga koja ne bi, u aktuelnim okolnostima bila u toj mjeri opasna, koliko jeste sa ocrtanom novom kartografijom - od Jasenovca i Srebrenice do Kosova - kartografijom proširene, umjesto velike Srbije. SDA smatra da "ovaj nacionalsocijalistički esenesdeovski koncept" predstavlja očiti poziv na regionalnu destabilizaciju i upotrebu već viđenih metoda i sredstava. "SDA ne poziva rat, niti je to ikada bio izbor ove stranke, ali sa podjednakom odlučnošću ova najjača držvotrvorna BH stranka znat će, kao što je to znala i do sada, odgovoriti svakom historijskom izazovu kojim se dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine". Iz SDA upozoravaju kako "nakon izvršenog genocida koji će ostati generacijska odgovornost i sramota srpskog naroda, sada prijetiti disolucijom Bosne i Hercegovine drugim sredstvima - putem "demokratskih ustavnih procedura" i stvaranju proširene Srbije - jeste, koliko račun bez krčmara, toliko i prijetnja miru i sigurnosti ne samo svakom građaninu i narodu u BiH već i u regiji". "Ako sve to doista ne vide i ne sankcionišu odgovorni faktori međunarodne zajednice, onda će SDA morati otvoriti pitanje saučesnika u ovoj opasnoj nakani negiranja ustavne i međunarodne pozicije Bosne i Hercegovine i mira u regionu", stoji u saopćenju.

14.07.2008.

Bosanska džamija u Izrealu (1878-1948-2008)

Nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine, Bošnjaci jednog bosanskog sela odlučili su napustiti svoju zemlju i naseliti se u neki dio Osmanskog carstva. Put ih je odveo u Cezareju u Palestini (današnji Izreal), malo primorsko mjesto izmedju Tel Aviva i Haife. Novi doseljenici su tu izgradili džamiju koja arhitekturom podsjeća na hercegovačke dzamije. Cijelo selo i džamija su uništeni prilikom stvaranja Izrealske države 1948. godine, a Bošnjaci, stanovnici tog sela, morali su tražiti novi dom. Kao spomenik tom periodu, novi osvajači su ostavili munaru, a dio te male bosanske džamije danas služi kao restoran i prodavnica.

14.07.2008.

Junuz je molio da uzmu njega, da mu poštede brata Abdurahmana...

Fa­ta Ome­ro­vić, maj­ka dvo­ji­ce si­no­va za ko­jim je tra­ga­la pu­nih 13 go­di­na na­kon ge­no­ci­da u Sre­bre­ni­ci, uko­pa­la je u pe­tak u Me­mo­ri­jal­nom cen­tru Po­to­ča­ri - Sre­bre­ni­ca sta­ri­jeg, Ka­sim. Njen mla­đi sin i da­lje se vo­di kao nes­tao, o nje­mu, ka­že nam, ni­ka­da ni­šta ni­je ču­la. - Ka­sim je imao 16 go­di­na ka­da je ubi­jen. Nje­go­ve kos­ti su na­đe­ne u čak tri ma­so­vne gro­bni­ce. Di­je­lo­vi nje­go­vog ti­je­la na­đe­ni su u Zvor­ni­ku, Ka­me­ni­ci i ma­so­vnoj gro­bni­ce Čan­ča­ri - pri­ča Fa­ta Ome­ro­vić za "San". Ka­že nam da se sa si­no­vi­ma ras­ta­la u ju­lu 1995. go­di­ne u Sre­bre­ni­ci. Oni su oti­šli šum­skim pu­te­vi­ma da bi se po­ku­ša­li spa­si­ti. - Za­dnje što znam o nji­ma jes­te da su ži­vi sti­gli do Ka­men­skog brda i od ta­mo im se iz­gu­bio sva­ki trag. Ne znam ka­ko su ubi­je­ni, ni u ko­jem mjes­tu - ka­že Ome­ro­vi­će­va. Sa su­za­ma u oči­ma pri­ča nam da je ona je­di­na us­pje­la pre­ži­vje­ti stra­ho­te ge­no­ci­da u Sre­bre­ni­ci. Osim si­no­va iz­gu­bi­la je i mu­ža ko­ji je od po­slje­di­ca ra­nja­va­nja ge­le­ri­ma gra­na­te po­dle­gao to­kom na­pa­da na Sre­bre­ni­cu. Ru­ku na ta­bu­tu držao je i Ta­hir Ma­šić. U pe­tak je uko­pao u Po­to­ča­ri­ma i svog dru­gog bra­ta. U ju­lu 1995. go­di­ne iz­gu­bio je kom­ple­tnu po­ro­di­cu - Prvog bra­ta su mi ubi­li u Ko­nje­vić Po­lju. I oca su mi ubi­li, iden­ti­fi­ko­van je, ali ga ne­ću ko­pa­ti ove, već slje­de­će go­di­ne. Sa­mo sam je pre­ži­vio - pri­ča nam Ma­šić. Spa­sio se ta­ko što je pje­ša­čio pu­na 42 da­na kroz šu­me od Sre­bre­ni­ce do slo­bo­dne te­ri­to­ri­je. Po­red je­dnog od is­ko­pa­nih gro­bnih mjes­ta sta­ja­la su dva dje­ča­ka i če­ka­la ukop svog oca ko­jeg ni­ka­da ni­su vi­dje­li. Je­dan od njih, Asim, sa­da tri­na­es­to­go­diš­njak, ro­dio se is­te go­di­ne ka­da mu je otac ubi­jen. Dru­gi, dvi­je go­di­ne sta­ri­ji Al­din, ta­ko­đer nam ka­že da se ne sje­ća oca. - Ni­sam ga ni­ka­da vi­dio. Ži­vi­mo u Ir­skoj, ali ovo mi je sve ta­ko tu­žno - pri­ča nam Asim Klem­pić, po­ka­zu­ju­ći na svje­že is­ko­pa­nu ze­mlju i mjes­to na ko­jem je uko­pan nje­gov otac. Je­dna od naj­mla­đih žrta­va ko­ja je ju­čer uko­pa­na za­je­dno sa os­ta­lih 307 iden­ti­fi­ko­va­nih je i Be­dru­din Der­vi­še­vić, ubi­jen u 15 go­di­ni ži­vo­ta. Nje­go­va tet­ka Han­ki­ja Omić pri­ča za "San" da ubi­jen i je­gov otac. Za­je­dno su kre­nu­li šum­skim pu­te­vi­ma ka ta­daš­njoj slo­bo­dnoj te­ri­to­ri­ji u Tu­zli. Ha­ta Ho­džić u pe­tak je u Me­mo­ri­ja­lu u Po­to­ča­ri­ma uko­pa­la mu­ža Šef­ku. - Pro­šle go­di­ne sam uko­pa­la bra­ta, a sa­da mu­ža či­ji su pos­mrtni os­ta­ci ot­kri­ve­ni u ma­so­vnoj gro­bni­ci na Bu­da­ku. Znam sa­mo da su oni za­je­dno ra­nje­ni kre­nu­li kroz šu­me. Eto, ni­su se us­pje­li spa­si­ti - pri­ča nam Ho­dži­će­va. Po­red ta­bu­ta dva bra­ta Ade­mo­vi­ća za­te­kli smo nji­ho­vog pri­ja­te­lja Ekre­ma Ali­spa­hi­ća. - To je mo­ja oba­ve­za. Ju­nuz je bio 1929. go­di­šte, mo­lio je u Po­to­ča­ri­ma da uzmu nje­ga, ko­ji je bio kao pa­učak, a da mu po­šte­de dru­gog bra­ta Ab­du­ra­hma­na, ko­ji je ta­da, u ju­lu 1995. go­di­ne, imao 44 go­di­ne. Zlo­čin­ci ni­su pris­ta­li, obo­ji­cu su ih ubi­li u šu­mi. Tre­ći brat je pre­ži­vio ge­no­cid u Sre­bre­ni­ci, vra­tio se u ro­dne Šuš­nja­re, gdje je i umro. Ta­ko vi­še ni je­dan od tro­ji­ca bra­će Ade­mo­vi­ća ni­je me­đu ži­vi­ma - is­pri­čao nam je Ali­spa­hić. Po­red is­ko­pa­nog me­za­ra sta­jao je i Mu­ha­med De­lić, dva­de­se­tje­dno­go­diš­njak ko­ji sa­da ži­vi u Dan­skoj. Do­šao je uko­pa­ti oca i ami­džu. - Je­di­no što znam o nji­ho­voj su­dbi­ni na­kon pa­da Sre­bre­ni­ce jes­te da su sko­ro sti­gli na ulaz u Tu­zlu, ali tu su ih sa­če­ka­li če­tni­ci i ubi­li. Ogro­mna mi je tu­ga na srcu kad znam da su bi­li ta­ko bli­zu spa­sa - pri­ča nam De­lić. I Mir­sad Pi­ta­re­vić uko­pao je oca Ome­ra na­kon 13 go­di­na tra­ga­nja za nje­go­vim ti­je­lom. - Ne­ke di­je­lo­ve ske­le­ta su na­šli u ma­so­vnoj gro­bni­ci Ja­dar, dru­ge u Glo­go­voj i opet ni­su us­pje­li kom­ple­ti­ra­ti ti­je­lo - pri­ča Pi­ta­re­vić. Me­đu ve­li­kim bro­jem oku­plje­nih čla­no­va po­ro­di­ca žrtva sre­bre­ni­čke tra­ge­di­je u pe­tak smo sre­li i Sa­li­ha Ha­sa­no­vi­ća, ko­ji je do po­čet­ka ra­ta ži­vio u se­lu Kri­va­če. - Do­šao sam kla­nja­ti dže­na­zu i uko­pa­ti ami­dži­ća, no svo­ja dva si­na ni­ka­da ni­sam na­šao. Iz­gu­bio sam sva­ku na­du i ne vje­ru­jem da ću ih za svog ži­vo­ta us­pje­ti na­ći ni­ti da ću im kla­nja­ti dže­na­zu - is­pri­čao nam je Ha­sa­no­vić. Pri­ča nam da se to­kom po­slje­dnjih 13 go­di­na na­slu­šao ra­zli­či­tih pri­ča o nji­ho­voj na­vo­dnoj su­dbi­ni, ali da se ni­šta od to­ga ni­je po­ka­za­lo is­ti­ni­tim. - Za Be­ha­di­la i Fa­di­la su mi re­kli da su ih vi­dje­li ra­nje­ne u Ko­nje­vić Po­lju. Ma, ka­vi ra­nje­ni, ne­go po­bi­je­ni, ali, eto, mo­žda ni­su ni htje­li da mi ka­žu da ih ne­ma - pri­ča za "San" Sa­lih Ha­sa­no­vić. Izno­še­nje ta­bu­ta sa mu­sa­le uz či­ta­nje 308 iden­ti­fi­ko­va­nih i u pe­tak uko­pa­nih žrta­va, pra­ti­lo je ne­ko­li­ko de­se­ti­na hi­lja­da čla­no­va po­ro­di­ca Sre­bre­ni­ča­na ko­ji su do­šli iz svih kra­je­va BiH i inos­tran­stva, ve­li­ki broj gra­đa­na BiH, te pred­sta­vni­ka po­li­ti­čkog i vjer­skog ži­vo­ta i di­plo­mat­skog ko­ra. Na­kon što je u pe­tak obav­lje­na dže­na­za za 308 iden­ti­fi­ci­ra­nih žrtva sre­bre­ni­čkog ge­no­ci­da, broj uko­pa­nih u Me­mo­ri­jal­nom cen­tru Po­to­ča­ri sa­da izno­si 3.215. B. Mu­hić Že­ne u crnom Uko­pu 308 iden­ti­fi­ci­ra­nih žrta­va ge­no­ci­da u Sre­bre­ni­ci, po­red broj­nih zva­ni­čni­ka iz BiH, EU i svi­je­ta, pri­sus­tvo­va­le su i pred­sta­vni­ce Udru­že­nja "Že­ne u crnom" iz Srbi­je. Kao i mno­go pu­ta do sa­da, čla­ni­ce Udru­že­nja po­zi­va­ju na od­go­vor­nost one ko­ji su po­či­ni­li ge­no­cid u za­šti­će­noj zo­ni UN 1995. go­di­ne. - Ni­ka­da ne­će­mo pres­ta­ti tra­ži­ti od­go­vor­nost onih ko­ji su po­či­ni­li ove stra­šne zlo­či­ne. To je na­ša mo­ral­na, po­li­ti­čka, ljud­ska i sva­ka dru­ga oba­ve­za - ka­za­la je pred­sje­dni­ca Udru­že­nja Sta­ša Za­je­vić. Te­gbi­ri i po­li­ti­za­ci­ja Agen­ci­je su pre­ni­je­le da su se 11. ju­la u Po­to­ča­ri­ma po­ja­vi­le i ma­nje gru­pe ka­ra­kte­ris­ti­čno obu­če­nih mla­di­ća sa islam­skim zas­ta­va­ma, ko­ji su do­šli uzvi­ki­va­ju­ći "Ala­hu egber". Pre­ma ono­me što smo mi vi­dje­li u Me­mo­ri­jal­nom cen­tru Po­to­ča­ri - Sre­bre­ni­ca, gru­pa mla­di­ća, ne sta­ri­jih od 20 go­di­na obu­če­nih u tre­ner­ke i spor­tske ma­ji­ce sa vre­me­na na vri­je­me uzvi­ki­va­li "te­gbir" i to baš u tre­nu­ci­ma dok su se po­ro­di­ca­ma žrta­va i gos­ti­ma obra­ća­li ame­ri­čki am­ba­sa­dor Čar­ls In­gliš i vi­so­ki pred­sta­vnik Mi­ro­slav Laj­čak. Na­kon to­ga je Ha­ris Si­laj­džić pri­su­tni­ma po­ru­čio "da pa­ze za ko­ga će gla­sa­ti na pred­to­je­ćim lo­kal­nim izbo­ri­ma". Me­đu de­ta­lji­ma ko­ji su se mo­gli pri­mje­ti­ti u Po­to­ča­ri­ma bio je i onaj da u zva­ni­čnom pro­to­ko­lu ni­je bi­lo mjes­ta za Su­lej­ma­na Ti­hi­ća, pred­sje­da­va­ju­ćeg Do­ma na­ro­da Par­la­men­tar­ne skup­šti­ne BiH. Svijet mora doći ovdje Am­ba­sa­dor SAD u BiH Čar­ls In­gliš re­kao je da lo­kal­ni li­de­ri ne­ma­ju pra­vo da ko­ris­te ge­no­cid za svo­je us­ke in­te­re­se i da ne smi­ju ma­ni­pu­li­sa­ti žrtva­ma i po­ro­di­ca­ma nas­tra­da­lih, is­ti­ču­ći da kri­vi­ca za po­či­nje­ni zlo­čin sto­ji na zlo­čin­ci­ma i da ni­je ko­le­kti­vna. In­gliš je do­dao da lo­kal­ni li­de­ri mo­ra­ju pri­zna­ti da se ge­no­cid do­go­dio i is­kre­no ra­di­ti na po­mi­re­nju, te po­zvao ci­je­li svi­jet da do­đe u Po­to­ča­re i osje­ti tu­gu, ka­ko se ova­kva tra­ge­di­ja ni­ka­da ni­gdje ne bi po­no­vi­la. In­gliš je re­kao da "kao čo­vjek, sto­ji skru­šen go­vo­re­ći o ta­kvom zlo­či­nu i tu­zi" i da se "ni­ka­da i ni­gdje ni­je ta­ko bes­ko­ri­sno osje­ćao". - Ov­dje ne­dos­ta­ju ri­je­či. Ov­dje ri­je­či ne zna­če ni­šta. Sa­mo ri­ječ ge­no­cid opi­su­je šta se ov­dje do­go­di­lo i ta či­nje­ni­ca se ne mo­že re­ći ni mi­ni­mi­zi­ra­ti. Ni­ko ne­ma pra­vo oma­lo­va­ža­va­ti i po­ri­ca­ti da se ge­no­cid do­go­dio. Ovaj zlo­čin tra­ži prav­du i u to­me se ne smi­je sta­ti, i tra­ži od­go­vor i zbog žrta­va i pre­ži­vje­lih - re­kao je In­gliš. Policije zadovoljne EUPM je di­rek­tno nad­zi­rao pro­ve­dbu Ope­ra­ti­vnog pla­na MUP-a RS "Sre­bre­ni­ca 2008." i po­drža­la cje­lo­ku­pne si­gur­no­sne pri­pre­me za ko­me­mo­ra­ti­vnu ce­re­mo­ni­ju u Po­to­ča­ri­ma 11. ju­la. Po­li­ci­ja RS, za­je­dno sa SI­PA-om, po­li­ci­jom FBiH, Gra­ni­čnom po­li­ci­jom i po­li­ci­jom Tu­zlan­skog kan­to­na, pro­fe­si­onal­no je ura­di­la po­sao. - I ove go­di­ne ko­me­mo­ra­cija je pro­šla u dos­to­jan­stve­noj i mir­noj atmo­sfe­ri - re­kao je šef EUPM ge­ne­ral Vinćen­co Ko­po­la. Ko­me­mo­ra­ti­vni skup u Po­to­ča­ri­ma pro­te­kao je mir­no i bez­bje­dno, sao­pće­no je i iz CJB Bi­je­lji­na. Skup je obez­bje­đi­va­lo više od 1.100 pri­pa­dni­ka MUP-a RS, a ka­ko se na­vo­di, zna­ča­jan do­pri­nos da­li su sa­mi uče­sni­ci, kao i gra­đa­ni Po­dri­nja.

Bosnjacki front
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031