RATNI ZLOCINCI U REPUBLICI SRPSKOJ
“Ratni zlocinci u RS”, Medjunarodna krizna grupa je pocetkom novembra 2000. godine objavila studiju, u kojoj se detaljno opisuju sadasnje i bivse pozicije 75 pojedinaca u Republici Srpskoj koji se povezuju s ratnim zlocinima, posebno se analizira zasto ti ljudi jos uvijek nisu u Tribunalu u Haagu, nego su, ne samo na slobodi, nego i prisutni u politickom, ekonomskom i adminsitrativnom zivotu manjeg bosanskohercegovackog entiteta. "Mnogi od njih" stoji u izvjestaju, "zbog svojih funkcija, redovno se vidjaju s predstavnicima SFOR, OSCE, UN-a i OHR." Medjunarodna zajednica u potpunosti je svjesna da su oni povezani s ratnim zlocinima, ali ipak s njima, ponekad i dnevno, suradjuje. U studiji su na vise od 90 stranica ukratko opisani najtezi ratni zlocini i osobe koja su tada bila ili direktno odgovorna za pocinjenje zlocine, ili se vjeruje da su, po prirodi stvari, bili na takvim pozicijama da su za zlocine znali, poticali ih, ili se s njima slagali. Autori ove studije tvrde da znaju da su neki od pojedinaca koji se u njoj spominju vec na “tajnoj listi” Tribunala, ali se uzdrzavaju od iznosenja vise detalja kako ne bi ometali istrage suda u Haagu. U studiji se obradjuje 18 “najproblematicnijih” opstina, plus Distrikt Brcko.P renosimo krace izvode iz ove studije Medjunarodne krizne grupe i imena pojedinaca koji su u njoj oznaceni kao “osobe povezane sa ratnim zlocinima” u BiH.
BIJELJINA Srpske snage, zajedno sa paravojnim grupama Tigrovima Zeljka Raznatovica-Arkana i Panterama Ljubise Savica-Mauzera, okupirale su u prvoj sedmici aprila 1992. ovaj grad, nakon cega su raznovrsnim zlocinackim metodama poubijale, zatvorile u koncentracione logore ili protjerale 40-postotno nesrpsko stanovnistvo. Danas u Bijeljini zive mnogi koji su ucestvovali u ovim zlocinima, kao i neki koji su se, sa slicnom «reputacijom», doselili iz drugih krajeva Bosne, kao sto je, primjerice, Vlado Vrkes, drugi covjek srpskog Kriznog staba u Sanskom Mostu. Medju njima su: Mirko Blagojevic, visoki funkcioner Srpske radikalne stranke koji je tokom napada na Bijeljinu komandovao paravojnom skupinom «Mirkovi cetnici», a svjedoci u Haagu su ga spominjali i kao nasilnika koji je «djelovao» u konc-logoru Luka u Brckom. Vojkan Djurkovic, major u Arkanovim Tigrovima i osoba koja je, protjerujuci nesrpsko stanovnistvo, opljackala veliki broj lokalnih Bosnjaka i Hrvata, danas vodi privatnu detektivsku agenciju. Jovan Acimovic, kojega neki izvjestaji navode kao osobu odgovornu za konacno protjerivanje nesrpskog stanovnistva malo prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, danas radi u opstinskoj policiji u Bijeljini.
BRATUNAC I SREBRENICA Ova dva grada se nalaze uz granicu sa Srbijom i njihovo osvajanje su potpomogle regularne jugoslovenske vojne jedinice. Bratunac je pao u srpske ruke u samom pocetku rata, kada je izmedju sest i sedam hiljada lokalnih nesrba zatvoreno u koncentracione logore, muceno, ubijano, a na kraju protjerano, dok je Srebrenica okupirana u julu 1995., nakon cega su, kako se vjeruje, srpske snage hladnokrvno i neselektivno masovno poubijale oko 8.000 Bosnjaka, koji su se predali ili su zarobljeni. Mnogi od lokalnih politicara koji su djelovali u vremenu kad su ratni zlocini pocinjeni, aktivni su i danas. Oni ponavljaju da nikakvi zlocini nisu pocinjeni, cime doprinose kolektivnom srpskom odbijanju da se suoci sa tim zlocinima. Miroslav Deronjic, sef bratunackog SDS-a, spominje se u procesu Radislavu Krsticu kao Karadzicev «komesar» za Srebrenicu. U jednom dokumentu OHR-a navodi se da je Deronjic nagovarao gen. Mladica da ne ide na pregovore sa srebrenickim Bosnjacima rijecima: «Ionako cemo ih sve pobiti». Danas je clan opstinske Skupstine u Bratuncu. Ljubisav Simic, Deronjicev bliski saradnik, smatra se jednim od najodgovornijih za etnicko ciscenje Bratunca, danas je takodjer clan opstinskog parlamenta. Miodrag Josipovic, aktuelni gradonacelnik Bratunca, ucestvovao je tokom rata u protjerivanju nesrba na potezu od Srebrenice do Zvornika, vjeruje se da je sudjelovao u masovnom ubijanju srebrenickih Bosnjaka, a smatra se odgovornim i za pokusaj prikrivanja masovnih grobnica. Miladin Simic, Novak Stjepanovic-Krke, Zlatko Celanovic, Najdan Mladjenovic i Luka Bogdanovic takodjer se spominju kao osobe koje svojim ratnim nedjelima odgovaraju foto-robotu Haaskog tribunala, i takodjer se svi dan-danas nalaze u gradovima gdje su pocinjeni zlocini.
BRCKO Pored Gorana Jelisica i Ranka Cesica, koji u Haagu vec odgovaraju za zlocine pocinjene nakon sto je u maju 1992. Brcko palo u srpske ruke, vise izvjestaja i svjedocenja kao jednog od najodgovornijih za zlocine pocinjene u ovom gradu navode Djordja Ristanica, koji je danas clan prelazne vlade Distrikta Brcko.
CAJNICE I RUDO Aktuelni gradonacelnik Cajnica, Dusko Kornjaca, smatra se najodgovornijom osobom za neselektivna ubistva, mucenja zarobljenika, unistavanje njihove imovine i etnicka ciscenja u podrucju izmedju Cajnica, Rudog i Trebinja. Milorad Zivkovic, trenutno sef cajnicke policije, i Dusan Pejovic, kandidat SDS-a na predstojecim izborima u BiH, takodjer se u vise dokumenata i svjedocenja spominju kao osobe koje su naredile ili pocinile ratne zlocine u ovom podrucju.
DOBOJ Za zlocine koji su pocinjeni nakon sto su 1992. srpske snage zauzele Doboj, najodgovornijima se smatraju Milan Ninkovic, koji je danas direktor jednog velikog lokalnog preduzeca, Andrija Bjelosevic, koji je trenutno savjetnik ministra policije RS, Vlado Djurdjevic, direktor jedne velike dobojske firme i Drago Ljubicic, direktor dobojske Carine.
FOCA U Haagu se trenutno odvijaju dva procesa za zlocine pocinjene u Foci, u kojima su optuzeni Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac, Zoran Vukovic i Milorad Krnjojelac. Pored njih, za brojne zlocine pocinjene u ovom gradu, kojeg su okupacijske vlasti kasnije cak prozvale Srbinje, u studiji Medjunarodne krizne grupe navode se jos Zoran Vladicic, Miodrag Koprivica, Brane Cosovic i Boro Ivanovic, danas svi zaposleni u focanskoj policiji, zatim Vojislav Bodiroga, clan opstinske vlade, Simo Mojevic, direktor osnovne skole «Sveti Sava» (od bosnjackih povratnika – navodi se u studiji ICG-a – ocekuje se da svoju djecu salju u ovu skolu), Petar Mihajlovic, sef lokalnog udruzenja srpskih izbjeglica, kao i najblizi Karadzicevi ratni saradnici Velibor Ostojic, Petko Cancar i Vojislav Maksimovic.
GACKO I TREBINJE Brojni zlocini pocinjeni u ove dvije hercegovacke opstine najcesce se stavljaju na teret clanovima lokalnog srpskog Kriznog staba, kojeg su sacinjavali Mitar Lazetic, Kostadin Jegdic, Zdravko Zirojevic, Vojin Popovic, Goran Lucic, zatim Milijan Miric, trenutno policajac u Gacku, a postoje informacije da se priprema optuznica protiv jos devet lokalnih srposkih policajaca. Na listi je i ratni gradonacelnik Trebinja, Bozidar Vucurovic, za koga se navodi da je i danas vrlo utjecajan u ovom gradu.
HAN PIJESAK Bogdan Todorovic, direktor lokalnog radija, Goran Kanostravac, policajac i Dusan Gasevic, clan opstinske vlade, navode se kao moguci optuzeni za ratne zlocine u Han Pijesku, opstini gdje vikendicu ima i u nju i dan-danas ponekad dolazi, dvostruko optuzeni za genocid, gen. Ratko Mladic.
KLJUC Marko Adamovic, trenutno major vojske RS, Marko Samardzija, cije je danasnje zanimanje nepoznato, Milan Tomic, koji je nedavno iz Novog Sada poslao zahtjev za povratak u svoj predratni stan u Kljucu, navode se kao vjerovatno najodgovornije osobe za surovo etnicko ciscenje ovog grada, tokom kojeg je pobijeno vise stotina lokalnih nesrba.
PRIJEDOR Opstina u kojoj su pocinjeni zlocini genocida i zlocina protiv covjecnosti medju najstrasnijima u BiH, dosad je u Haag isporucila desetak optuzenih, u procesima Omarska i Keraterm. Dodatno, ICG navodi i sljedece osobe: Ranko Mijic, koji danas vodi privatni biznis, Zivko Jovic, policajac, Dusan Jankovic, savjetnik u MUP-u RS, Simo Miskovic, penzioner, kao i Slobodan Kuruzovic, komandant koncentracionog logora Trnopolje, i Dragan Mrdja-Dado, koga prezivjeli navode kao naredbodavca masakra nad 200 nesrba na Korcanskim stijenama. ROGATICA Rajko Kusic, oficir vojske bosanskih Srba, Mile Sokolovic, funkcioner opstinske vlade i clan Socijalisticke partije RS i Mladen Vasiljevic, trenutno policajac na Palama.
SANSKI MOST Nakon sto je 5. korpus Armije Republike BiH 1995. oslobodio Sanski Most, otkriveni su brojni tragovi o ratnim zlocinima u ovom gradu, za koje se, prema izvjestaju ICG-a, najodgovornijim smatraju Nedeljko Rasulo, koji je poslije rata odselio u Brcko, vec pomenuti Vlado Vrkes, koji se nalazi u Bijeljini, Mirko Vrucinic, koji je pomocnik sefa prijedorske policije, Drago Vujanic, policajac u Banjoj Luci, Milan Davidovic, poslanik u opstini Srpski Sanski Most, Branko Basara, koji se krije u podrucju Prijedora, Pero Colic, privatni poduzetnik na Palama, Branko Sobot, Gojko Macura, Mico Prastalo, sva trojica zaposleni u Prijedorskoj policiji, te Danilusko Kajtez, sa trenutnim boravistem u Nisu, u Srbiji.
SOKOLAC Milan Tupajic, poslanik u entitetskom parlamentu, i Milovan Bjelica, privatni poduzetnik, navode se kao vjerovatno najodgovorniji za ratne zlocine pocinjene u opstini Sokolac.
TESLIC Cetiri osobe se vec nalaze u zatvoru Haaskog tribunala za zlocine pocinjene u ovoj bosanskoj opstini. Pored njih, navode se jos: Savo Knezevic, pravoslavni svestenik, Nikola Perisic, privatni poduzetnik, Milan Stankovic, visoki oficir vojske RS i Mirko Slavulja, sef dobojske policije.
VISEGRAD Dusko Andric, koji danas u Visegradu zivi kao penzioner, Risto Peresic, direktor jednog javnog preduzeca i Momir Savic, privatni poduzetnik navode se kao osobe protiv kojih Tribunal jos nije podigao javne optuznice.
VLASENICA Rajko Dukic, direktor firme Boksit, Goran Viskovic, radnik obezbjedjenja u opstinskom sudu u Vlasenici, Milenko Stanic i Rade Bjelanovic.
ZVORNIK Dragan Spasojevic i Dragomir Vasic, clanovi opstinske skupstine, te Branko Grujic, utjecajni lokalni biznismen. * * * Sef Medjunarodne krizne grupe, James Lyons, kazao je u jednom interviewu: "U Republici Srpskoj ni ne mogu priznati zlocine, jer bi se tada ogoljeli temelji na kojima je ovaj entitet stvoren. Ako ovaj izvjestaj i nece imati nekog psiholoskog efekta na zainteresirane u Republici Srpskoj, imat ce svakako na medjunardnu diplomaciju”. Lista imena, koju prenosimo iz ove studije, nije, naravno, zvanicna. To nije, barem ne u cjelosti, lista osoba koje je, tajno ili javno, optuzio Haaski tribunal. Zvanican komentar Tribunala o ovoj studiji ICG-a dala nam je nova glasnogovornica Tuzilastva, Florence Hartman:
HARTMAN Ova lista nema nista sa Tribunalom i ICG je pravio na svoj nacin, koji se, naravno, razlikuje od naseg metoda rada. Medjutim, izvjestaj je veoma zanimljiv i u njemu ima imena koja su nama veoma zanimljiva, ali vam ne mogu reci koja su to imena.
Spisak zlocinaca sa Vozuckih prostora 1. Stojko Blagojevic, 2. Mladen Bozic, 3. Mladen Savic, 4. Milutin Misic, 5. Vitomir Pejanovic, 6. Slobodan Njegomirovic, 7. Cvijetin Bozic, 8. Vjekoslav Sorak, 9. Zoran Blagojevic, 10. Radenko Ilic, 11. Zoran Smiljic, 12. Rajko Bozic, 13. Petar Lukic, 14. Stojko Savic – Luis, 15. Ivan Sakic – Sokac, 16. Zoran Savic – Kolac, 17. Stjepo Mrkaljevic – Ceto, 18. Slavko Lukic – Ciro, 19. Bogdan Ignjic – Krnjo, 20. Drago Krsmanovic – Djuro, 21. Njegomir Njegomirovic – Maraca, 22. Vinko Popovic – Pop, 23. Ilija Djokic – Iljaz, 24. Nenad Simic – Cigo, 25. Mladen Djuric – Supak, 26. Nenad Jovic – Pipolo, 27. Ostoja Jelisic – Cica, 28. Branko Panic – Urnebes, 29. Slavko Djuric – Doktor. Vozucu su, kao znacajno uporiste fasistickog bezumlja, cesto tokom fasisticke agresije na Bosnu i Hercegovinu pohodile najvise cetnicke glavesine. U jednu takvu posjetu, 10. juna 1993. godine, stigao je ratni zlocinac Radovan Karadzic u pratnji zlocinacke sabrace: Branka Savica, Radoslava Brdjanina, Bore Vasica, Dusana Kovacevica, Bogdana Subotica, Jovana Tintora, Alekse Milojevica i Manojla Milovanovica. Njih su ispred manastira u Kalajsima docekali predstavnici tzv. Srpske opcine Zavidovici sa sjedistem u Vozuci; Stojko Blagojevic, Mladen Bozic, Mladen Savic, Milutin Misic, Vitomir Pejanovic, Slobodan Njegomirovic, Cvijetin Bozic, Vjekoslav Sorak, Zoran Blagojevic, Radenko Ilic, Zoran Smiljic i Rajko Bozic. Svi oni bi se (ako se cak vec ne nalaze ) trebali pojaviti na Haskoj listi obtuzenih za ratne zlocine. To su najodgovorniji vozucki cetnici koji su planirali i organizirali ubijanja, hapsenja i progone Bosnjaka, te pljacke , paljenja i razaranja njihovih imanja po vozuckim selima, a egzekutori njihovih svirepih fasistickih zlocina nad Bosnjacima pripadali su zloglasnoj i po zlocinima elitnoj, cetnickoj formaciji Crvenih beretki ciji je komandir bio Zoran Blagojevic, a njegov zamjenik Petar Lukic.
Medju najsvirepijim cetnicima vozuckih Crvenih beretki spominju se: Stojko Savic – Luis, Ivan Sakic – Sokac, Zoran Savic – Kolac, Stjepo Mrkaljevic – Ceto, Slavko Lukic – Ciro, Bogdan Ignjic – Krnjo, Drago Krsmanovic – Djuro, Njegomir Njegomirovic – Maraca, Vinko Popovic – Pop, Ilija Djokic – Iljaz, Nenad Simic – Cigo, Mladen Djuric – Supak, Nenad Jovic – Pipolo, Ostoja Jelisic – Cica, Branko Panic – Urnebes, Slavko Djuric – Doktor.
Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti. Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini. Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci. Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i hapšenju ratnih zločinaca. Prijedorski Srbi, budite ubijeđeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru. Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata. Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili. REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić) "Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). "Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut) “Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer) Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond). Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana. Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković ) Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994. Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naređeno je da izađu ili da se iznesu svi teško povrijeđeni ili pretjerano izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja - vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan života. Nikada ih niko više nije vidio." Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi, Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje, majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih psihički unište. Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje. Takođe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. (Kongresmen Russ Carnahan. ) „Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ. Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za ratne zločine“. (Matias Hellman) IZDVOJENO I RAZLIČITO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD U PRESUDI MKTJ U SLUČAJU TADIĆ U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak. Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem kriterijumu zavisnosti i kontrole. Međutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo Izdvojeno i različito mišljenje. U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Međutim, kao što to obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole nije nužno. Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"), SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA. Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju". Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV, uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob. Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi. 
