Bosnjacki front

Esellamu aleikum

21.03.2012.

Zar je bosanski narod spao da ga zastupaju šićar duše?

U prošlosti su pisali o Bošnjacima kao o dobrom narodu, dobrim ljudima, junacima, radnicima pa i intelektualcima. Nedavno me tako fascinirala priča u hadži Juji, ukopanom u Mostaru, kako je anadolska ulema došla do problema koji nisu znali riješiti, pa su tražeći rješenje morali poslati izaslanika u daleku BiH da se posavjetuje s njim. Hadži Jujo je svoj odgovor počeo riječima: "Zar je anadolska ulema došla do toga da za tako sitna pitanja mora putovati do Mostara?!" Kada bi neko htio predstaviti današnju bosansku, prije svega političku pa i intelektualnu situaciju kroz film kao sedmu umjetnost, morao bi snimiti ni manje ni više nego sapunicu, poput one u kojoj Paulina, Huanova žena, koja je potajno zaljubljena u Andrea, čeka Sergiovo dijete a Miguel misli da je njegovo. Pojednostavljeno, otprilike tako izgleda i naša situacija. Prije nekoliko godina jedan stranac mi, kroz šalu, reče kako je u BiH čuo dvije stvari koje ne postoje nigdje u svijetu nego kod nas: "Kada se nešto razbije da je znak veselja, i kada se nešto prospe da je znak nafake." Naravno, on nije dugo boravio u Bosni pa da može uočiti sve stvari koje postoje kod nas, a nema ih u ostatku svijeta. U toj našoj bosanskoj sapunici, koja traje duže od hiljadu i jedne noći, dešavaju se stvari koje se definitivno ne dešavaju u ostatku normalnog svijeta. Politika uređuje sve sitne detalje, fokusirajući se na njih, nemajući vremena za krucijalne stvari. U bosanskoj sapunici se ispolitiziralo sve od osmog marta pa do boje gradskih autobusa, dok su pitanja budućnosti i sigurnosti građana ostavljena na čekanju. U bosanskoj sapunici, kao malo gdje u svijetu, ratni zločinci, koji se puštaju iz zatvora, pred zatvorskim ćelijama gromoglasno najavljuju svoj povratak u BiH. Ne, oni navodno ne žele da se organizovano dočekuju sa masama koje broje otprilike onoliko duša koliko su i ubili, da se prevoze u službenim automobilima, kupljenim parama bh. građana, oni žele da se mirno vrate i stave u službu i dobrobit ljudi koje nisu pobili. Ratni zločinac koji je u isto vrijeme optužen za privredni kriminal sam sebi iznalazi rukovodeće radno mjesto, dok je većina građana na čekanju za posao. Hoće Fikret da iz pepela diže ono što je rušio. Znamo da ga nije bilo stid kumovati sa Karadžićem i pucati po sopstvenom narodu, ali eto izgleda da ga ni ovaj put zatvor nije ni malo opametio. Možda je očuh, Fikret Abdić, čuo da se u BiH vraćaju osuđeni i dočekuju s ovacijama, aplauzima i toplim dobrodošlicama, dok u isto vrijeme izgleda da nema ni jedan dovoljno hrabar političar da se uhvati u koštac s tim problemima. U Bosni postoje dovoljno hrabri i bezobrazni ljudi koji će stavljati čobanske kape u Parlamentu u toku izlaganja, negirati državu čiji su službenici, ali da spriječi povratak katila na mjesto zločina, o tome bi već trebalo i razmisliti. Možda centrala misli drugačije? Trenutno, dok nas približavaju putu za EU i dok se svijet bori protiv i najblažih vidova diskriminacije, vjerske i nacionalne mržnje, rasizma i dok ministar vanjskih poslova BiH, koji u slobodno vrijeme uređuje vijesti, sjedi i mirno pregovara sa visokim zvaničnicima Srbije, po lijepoj nam BiH paradiraju zločinci kako domaći tako i državljani Srbije. Ako je Bosna trenutno unikatna po nečemu, onda je trenutno unikatna po tome što se u njoj mogu javno sa transparentima slaviti zločini i zločinci. S druge strane, kada se mi pozivamo na to da su Bošnjaci narod nad kojim je izvršen genocid u bliskoj prošlosti, onda je to pozivanje na mržnju i događaje koje treba pod ćilim staviti i to se treba, kažu, osuditi. Nije popularno tu riječ upotrijebiti, jer vraća sjećanja na zlo, a oni koji slave Mihailovića po Višegradu oni nisu nikakva prijetnja za nacionalnu sigurnost. Trebaju li se Bošnjaci osjećati sigurnim i slobodnim u svojoj zemlji u 21. stoljeću? Ko im može garantovati da simpatizeri zločinaca, krvi i noža neće krenuti u nove krvave pohode na bošnjačku djecu, žene, starce, sela i gradove? Možda Bošnjacima garanciju treba dati Europa koja je svjesna da su BiH, Hrvatska i Srbija jedina mjesta na svijetu u kojem je nakon Drugog svjetskog rata ostala ideja fašizma koja je načinila genocid. Oni su svjesni da ideja fašizma nije uništena samim dejtonskim sporazumom nego je, sudeći po onim i onakvim skupovima, itekako živa. Možda nam slobodu i sigurnost trebaju garantovati političari, prije svega iz reda bošnjačkog naroda, koji nemaju hrabrosti ni da se oglase kako treba! Znaju se oni oglasiti u izbornim kampanjama, i oglasiti i nadglašavati u obećanjima! To su isti oni političari koji nisu sposobni ni zabraniti povratak organizatora ratnih zločina i genocida na tlo BiH. Sada kada su odležali po par godina, vraćaju se i šetkaju po zemlji, dok se još uvijek otkopavaju i pronalaze masovne grobnice. Da je sreće da imamo političare koji su sposobni izvojevati zabranu ulaska u BiH tih ljudi, poput Fikreta Abdića, Biljane Plavšić i ostalih, možda bi bili odgovorni i sposobni da zabrane i okupljanja kakva je ovih dana vidio Višegrad!? Da su više svjesni odgovornosti koju su preuzeli na svoja leđa, više bi brinuli a manje se, poput paunova, šepurili u skupocjenim odijelima koja svojim porezom plaća isti ovaj napaćeni narod. Bosna je zemlja koja je natopljena krvlju šehida i suzama majki i po njoj ne može da se šetka niti Biljana niti Fikret, ni mrtvima im se ne bi smjelo dozvoliti da se pokopaju u Bosni. Znaju oni reći da je zločin zločin, ma iz kog naroda dolazio. Gospodo političari, domaći i inostrani, sačuvajte nas blizine i prisustva tih i takvih, ma iz kog naroda dolazili. Uđite u kuće ravnogorskih četnika pa ih vaspitajte u svojim centrima i vidite čemu oni pozivaju, zabranite im svaki vid javnog okupljanja, pozivanja na ono od čega se svako normalan zgražava! Domaći političari, uložite samo onoliko truda koliko ulažete u kampanju ili deseti dio brige oko ostanka na položajima i svima će biti dobro! Nama Bošnjacima nisu toliki problem četnici, koliko nam je problem vaša nesposobnost, strah ili bezobrazluk. Fikret Abdić i ravnogorski četnici ne znaju za stid, čast, poštenje, odgovornost i druge moralne i karakterne osobine, ako ne znate ni vi, po čemu se onda razlikujete? Ne znam kako Bosnu doživljavaju oni koji danas treba da zastupaju njene interese, međutim ono u što sam siguran jeste da bi mudri hadži Jujo svoj odgovor počeo s riječima: "Zar je bosanski narod spao na to da ga zastupaju šićar duše, zar je zemlja Bosna spala na to da njen zrak udišu oni koji ni mrtvi ne zaslužuju mjesto u njoj".

21.03.2012.

Ko je vođa muslimana (emirul-mu’minin)?

Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom). Vjersko i dunjalučko blagostanje muslimana neće biti postignuto bez uspostavljanje islamske vlasti i rukovodstva. Sva zahvala pripada Allahu, subhanehu ve te’ala, i neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu i na njegove časne ashabe. Nužnost vođstva u islamu Postoje mnoge obaveze muslimana u islamu koje po svojoj prirodi spadaju u djelokrug zajedničkih (kolektivnih) obaveza. Znači, one se mogu ostvariti samo zajedničim (kolektivnim) djelovanjem muslimana. Takve obaveze su, na primjer, bajram-namaz, džuma-namaz, džihad, itd. Zajedništvo i jedinstvo muslimana je neophodno da bi se ispunile te dužnosti. Stoga nas islam i podučava da se ujedinimo i da djelujemo kao jedinstvena zajednica muslimana (džemat). Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!...” (Alu ‘Imran, 3:103) “On vam propisuje u vjeri isto ono što je naredio Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!...’” (Eš-Šura, 42:13) Islamske vođe koje biraju muslimani iz svojih redova su ljudi koji se strogo pridržavaju Kur'ana i sunneta i koji primjenjuju Šerijat u svakom segmentu života. Šejh El-Sa’di, rahimehullah, kada je govorio o vjeri islamu koja je kompatibilna (u skladu) sa uslovima i zahtjevima fitre (prirode čovjeka) i koja je ruh (duh) sreće, rekao je sljedeće: “Allah, dželle šanuhu, kaže: ‘pravu vjeru ispovijedajte’. To znači da nam On zapovijeda da uspostavimo sve šerijatske propise vjere, njene usul (principe) i ogranke, da ih se strogo i iskreno pridržavamo, te da se međusobno potpomažemo u dobru i bogobojaznosti, a ne u grijehu i neprijateljstvu. Allah, dželle šanuhu, također kaže: ‘i u tome se ne podvajajte’. To znači da trebamo uložiti sve napore za vrijeme materijalizacije principa vjere i njenih ogranaka da nas prevladavajuća pitanja ne bi razjedinila i podijelila u mnoge grupe i grupice…” Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom). Vjersko i dunjalučko blagostanje muslimana neće biti postignuto bez uspostavljanje islamske vlasti i rukovodstva. Prenosi se od Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, da je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema islama bez džemata, nema džemata bez vođe (emira), a nema vođe bez poslušnosti i pokornosti prema njemu. Ako je neko imenovan za vođu zbog svog ilma (znanja) i vjere, onda je to za dobrobit naroda koji ga je izabrao, a ako je neko imenovan za vođu zbog nekih drugih faktora, onda je to njegova i njegovog naroda propast.” (“Džami’ bajan-il-‘ilm”, 1/63, imam Ibn Abdil Barr) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: “Treba napomenuti da je regulisanje poslova među ljudima jedna od najvećih vjerskih obaveza, u stvari, vjera i dunjaluk neće opstojati bez uspostave islamske vlasti i vođstva. Muslimani će uveliko doprinjeti dobrobiti ummeta svojim ujedinjenjem. Međutim, njihovo okupljanje i ujedinjenje iziskuje vođu. I sam poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Kada trojica putuju, neka sebi izaberu vođu.’” (“Sunen”, Ebu Davud) Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Nije dozvoljeno trojici ljudi – pa makar se našli i u pustinji – a da ne izaberu sebi nekoga za emira (vođu).” (“Musned”, Ahmed bin Hanbel) Shodno tome, poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nas je obavezao da biramo predstavnike (vođe) i u najmanjim džematima, pa čak i za vrijeme putovanja. (“El-Sijasa el-Šeri’jjeh”, Ibn Tejmijje) Ako nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadužio da se ovako ponašamo i da sebi izabiramo vođu (emira) onda kada je na okupu minimalan broj ljudi – tri čovjeka, ili za relativno kratko vrijeme – dužina jednog puta – onda su naredbe ovakvog tipa naznaka da je tako nešto preče i obaveznije onda kada je veći broj ljudi na okupu i ako je u pitanju duži vremenski period. Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom). Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, nam je razjasnio apsolutnu važnost ujedinjenja pod jednim imamom (vođom) kada je kazao: “Šezdeset godina provedenih pod vlašću nepravednog imama (legitimnog halife) je bolje nego jedna noć provedena bez imama,” i “Sultan (vođa) je Allahova sjenka na zemlji.” (“El-Sijasa el-Šeri’jjeh”, Ibn Tejmijje) Znači, vjerska nam je obaveza da izaberemo vođstvo jer je to jedan od načina približavanju Allahu, dželle šanuhu. Dr. Abdullah el-Muslih i dr. Saleh eš-Šavi su napisali sljedeće: “Vjerujemo da je imenovanje vrhovnog lidera (halife) jedan od naših najvećih vjerskih ciljeva i obaveza. Poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uloga halife je bila da zaštiti vjeru islam i da reguliše dunjaluk. Muslimani nisu razriješeni ove odgovornosti sve dok se ne ujedine i dok ne izaberu imama (vođu) koji će upravljati u skladu sa Šerijatom.” “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate…” (En-Nisa, 4:58) Znači, Allah, subhanehu ve te’ala, nam je zapovijedio da ispunimo različite emanete (povjerenja), uključujući i emanet sudstva, tj. zakonodavstva. Muslimani su obavezni da ispoštuju ovu obavezu i da biraju vođe koji su dostojni njihovog povjerenja. Najjači delil (dokaz) u ovom diskursu je idžma’ (konsenzus uleme). Ashabi su poslije smrti Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, požurili da ispune svoju obavezu, tj. da izaberu vođu (halifu). Oni su ovom pitanju dali prioritet u odnosu na dženazu (sahranu) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako je ona smatrana najvažnijim pitanjem u tom trenutku. Imam El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: “Ne postoji hilaf (razlika u mišljenju) među muslimanima ummeta i njihovom ulemom u vezi obaveze imenovanja imama (vođe), osim ono što je preneseno od Eš-Ešema, koji je ustvari bio ‘ešem’ (gluh) u odnosu na Šerijat.” Drugi važan delil (dokaz), koji također ukazuje na veliku obavezu postojanja imama (vođe), su mnoge šerijatske obaveze koje se ne mogu ostvariti bez postojanja islamske vlasti (vođstva): implementacija hududa (šerijatskih kazni) i islamskih zakona, čuvanje granica, pripremanje i slanje trupa, održavanje bezbjednosti, imenovanje sudija, itd. Zapovijed imenovanja vođstva postaje još obaveznija u slučaju hitnosti u sprečavanju velike opasnosti koja je izazvana neredom ili vakuumom u islamskoj vlasti. Tada ispunjenje te obaveze postaje prvi i najhitniji zahtjev Šerijata. Ne mogu i ne smiju postojati nikakvi razlozi za napuštanje i zanemarivanje ove obaveze. Imam Alija, radijallahu anhu, je rekao: “Ljudi treba da imaju vođu, bio dobar ili loš.” Rekli su: “O vođo pravovjernih, znamo ko je dobar vođa, ali kakav je to loš vođa?” On je odgovorio: “(Sa njim) će se implementirati hudud, ulice će postati bezbjednije, neprijatelj će biti pobjeđen, a fej (ratni plijen) će se dijeliti.” (Dr. Abdullah el-Muslih and dr. Saleh eš-Šavi) Ko je taj vođa? Islamske vođe koje biraju muslimani iz svojih redova su ljudi koji se strogo pridržavaju Kur’ana i sunneta i koji primjenjuju Šerijat u svakom segmentu života. Zato oni i imaju pravo da dobiju prisegu na poslušnost i pokornost od strane naroda koji ih je izabrao. Taj isti narod se ne smije pobuniti protiv njih niti im se suprostaviti oružjem ako oni kasnije postanu fasici (griješnici) i tiranini. Ovo ne vrijedi ako islamske vođe počine djela koja ih odvedu u kufr (nevjerstvo). (Knjiga: “Suština akide ehli-sunneta vel-džemata”) Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao sljedeće: “Budi poslušan i pokoran svom vođi pa makar ti uzeo imetak i udario te po leđima.” (Muslim) "Ko vidi kod svog emira stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se raziđe od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrću." (Muslim) “Ako kod vaših pretpostavljenih (vođa) vidite nešto što nije u skladu sa islamskim propisima, zamrzite njihovo djelo, ali ne otkazujte poslušnost!" (Muslim) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: “Ljudi koji se pobune protiv svog vođe će zasigurno svojom akcijom izazvati veće štete nego koristi.” On je također rekao: “Ako neki vladar upravlja i sudi po drugim zakonima mimo Allahovog zakona (Šerijata), odmah mu otkažite poslušnost i pokornost.” Zašto takve vođe nemaju pravo da dobiju prisegu na poslušnost i pokornost? Ako vladari upravljaju i sude po drugim zakonima mimo Allahovog zakona, onda je nestala svrha njihovog vođstva, te narod ima pravo da im otkaže poslušnost i pokornost. Takvi vladari su izigrali povjerenje onih koji su ih imenovali na njihove funkcije. Vladari imaju pravo da koriste poslušnost i pokornost svog naroda samo kada se bave poslovima muslimana, podržavaju i šire vjeru, sprovode zakone Šerijata, utvrđuju područja za koja se strahuje da će biti napadnuta od strane neprijatelja, suzbijaju protivnike islama, itd. Međutim, oni pri tome moraju biti lojalni svom narodu. Ako vladari ne podržavaju vjeru islam i nisu lojalni muslimanima koji su ih izabrali, onda oni gube sva prava da budu vođe. Tada je vadžib (obaveza) ljudi da ih uklone sa tih funkcija i da postave druge osobe koje će biti u stanju da, u skladu sa Šerijatom, ispune obećanja i potrebe ljudi. Ljudi treba da imaju vođu, bio dobar ili loš." Rekli su: "O vođo pravovjernih, znamo ko je dobar vođa, ali kakav je to loš vođa?" On je odgovorio: "(Sa njim) će se implementirati hudud, ulice će postati bezbjednije, neprijatelj će biti pobjeđen, a fej (ratni plijen) će se dijeliti. Alija, radijallahu anhu Dakle, ehli-sunnet vel-džemat (sljedbenici sunneta i džemata) ne dozvoljava otkazivanje poslušnosti i pokornosti vladarima samo zbog njihovih nedjela i zlonamjernog ponašanja. Ako je neko fadžir (griješnik) i zalim (zulumćar), ne znači da se odrekao vjere sve dok vlada u skladu sa Allahovim Šerijatom. Selefu salih (ispravni prethodnici), u skladu sa svojim stavovima, nisu priznavali vladare koji nisu uspostavljali vjeru. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan od ashaba hoće li se dizati protiv vladara zulumćara, rekao je: “Ne, dok uspostavlja vjeru.”

15.03.2012.

Treba nam edeba-odgoja!!!

U vremenu kada se muslimani cijelog svijeta bore da odbrane svoje obilježje pripadnosti vjeri Islamu sadržano upravo u nazivu musliman, i kada muslimani Bosne i Hercegovine svakim danom sve više osjećaju da su njihove islamske vrijednosti direktno napadnute najezdom oblika života koji njihov iman pretvaraju u žeravicu koju je sve teže držati u ruci ““ treba nam mnogo edeba. Najjednostavnijom definicijom iskazano – edeb je način na koji se musliman treba ophoditi prema svim sadržajima svjetova, prioritetno prema svom Stvoritelju, potom prema sebi samome i konačno prema svijetu u kojem živi. Ovaj način ima svoje izvorište u Tekstovima Kur’ana i Sunneta. Eto takvog nam edeba treba. Ima jedna sura u Kur’anu zove se Hudžurat. Hudžurat su sobe. Dobila je naziv po Poslanikovim sobama ispred kojih je uvijek neko bio čekajući mubarek trenutke da vidi njegovo mubarek lice u čuje njegovu mubarek riječ. Sura se u Mushafu nalazi na 49. mjestu, objavljena je u Medini i ima 18 ajeta. Ona će nam, kao Allahova Riječ, danas pomoći da neke segmente u našem svakodnevnom ponašanju uskladimo sa principima koje od nas očekuje islamski edeb. Donošenje odluka i izbor između više mogućih solucija u datom trenutku je ono bez čega nam ne prođe ni jedan dan u životu. Mi se nekada teško, nekada lahko, odlučujemo šta ćemo i kako ćemo, ali se rijetko pitamo – kako bih ja to učinio i da li bih baš tako odlučio da pred sobom vidim Gospodara svoga ili Njegovog miljenika Muhammeda, a.s. Prvi ajet ove sure kaže: O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna. Bilo bi nam jednostavno sada kazati da pri svakoj odluci treba konsultovati Kur’an i Sunnet da to ne predstavlja napor koji je, tako postavljen, sasvim nerealan. Donošenje ispravnih odluka u skladu sa Božijim zadovoljstvom i smjernicama Njegovog Poslanika zahtijeva u srce, u dušu, ugrađeni kriterij ili sistem vrednovanja stvari koji je konstantno aktivan. Greška se pravi samo u momentima kada budnost popušta, srce nemar zahvata a dušu bezbrižnost. Da bi ovaj kriterij kod muslimana postojao nužno ga je instalirati ili ugrađivati kroz dugi period njegovod formiranja kao osobe koja ima odgovornost za svoje postupke. Posebno važan period za to je njegovo djetinjstvo do trenutka punoljetnosti. Ovo nas obavezuje da se stalno vraćamo sistemu odgoja i obrazovanja naše vlastite djece i da ga neprestano u ovom pogledu preispitujemo. Čak i kada se pojave posljedice naše nedovoljno žestoke borbe da istinske vrijednosti budu osnovni sadržaji odgoja i obrazovanja mladih ljudi, kada se suočimo sa pojavama kakve su maloljetnička delikvencija, drogiranje i alkoholiziranje adolescenata, a sve češće danas i djece iz osnovnih škola, nemamo pravo kazati da je sve gotovo i da smo okasnili. Uvijek se mogu načiniti novi napori da se spriječi napredovanje zla, njegovo širenje i prelazak u epidemičnu formu. Prema svim ljudima koji u tom pogledu mogu ponuditi rezultate svog ispravnog odgoja i obrazovanja, zvali ih mi akademski obrazovanim ljudima, alimima, učenjacima, ili nekako drukčije, dužni smo uspostaviti relaciju iskrenog, ne usiljenog i patvorenog, nego iskrenog poštovanja, kao i spremnosti da se resor njihovog znanja, koordinirano, u saradnji među čalanovima zajednice, maksimalno pozitivno iskoristi. Zato nas ajeti ove sure uče: O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa, i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. Poštujmo naše autoritete bez obzira kojoj oblasti znanja oni u svom obrazovanju prednost dali i rezultate postigli – da li je to oblast vjere, medicina, tehnologija, prirodne znanosti, oblast kulture, povijest itd. Spušten ton pred autoritetom znanja i vjere je znak poštivanja i znanja i vjere. Suprotan postupak je znak suprotnog. Za Bošnjake je danas veoma važno da sve svoje autoritete i njihove kapacitete, mjesto međusobnih sukoba i potiranja, uvežu u snagu koja ih može, s Božijom pomoći i uz ispravan nijjet, zaštiti od ovovremenog udara što se znanstveni, duhovni i ekonomski kolonijalizam zove. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom – a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti – čeka oprost i nagrada velika. Svima nam, braćo, oprosta treba, a raznolikostima Božijih nagrada nema kraja. Trebamo, braćo moja voljena, biti do krajnosti oprezni u međusobnoj komunikaciji. Treba nam sada svaki Bošnjak. Ma koliko u grijeh zagazio naše je, ne da ga dublje guramo i odbacujemo, nego da ga izvadimo iz gliba poroka, bratski vratimo u saff i pomognemo mu da se u zdravoj atmosferi rehabilituje, tjelesno, duhovno, dinski. Ima među nama divnih autoriteta i kapaciteta. Nemojmo ih, nedoličnom komunikacijom, tjerati da posumnjaju u stranu kojoj prirodno, i Božijom milošću, pripadaju. To su greške koje već skupo plaćamo. Sura nam navodi jedan primjer – kako ne treba činiti. On je obrazac za svaku nedoličnost i ne treba ga vezati samo za konkretan slučaj. Neki su Pejgambera dozivali ispred soba, dižući glasove, dovikujći ga, a to nije pristojno ni u relaciji musliman-musliman a pogotovo u relaciji musliman – Pejgamber, najveći dinski autoritet: Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam izađeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostan je. Kada međusobno razgovaramo neka nam je glas smiren, ton samo onoliko koliko je to potrebno visok, riječi iskrene, bratske, dobronamjerne. Nezadovoljstvo pretvarajmo u zadovoljstvo – lijepim odnosom. Poseban oprez nam treba kada se nađemo u iskušenju da o nekom bratu muslimanu promijenimo do tada pozitivno mišljenje na osnovu informacije koju nam donese osoba čiji edeb nije na dovoljno visokom nivou i čiji kriteriji ocjenjivanja muslimana nisu u skladu sa kriterijima ovog čistog Dina. Posljedice podlijeganja tom iskušenju obično budu međusobno nepovjerenje, podozrenje, sumnjičavost a često i sukob. Zato sura upozorava: O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili, pokajete. Greška je kada na osnovu informacije nepoštenog o poštenom steknete pogrešnu sliku, osudite ga i sebi stvorite neprijatelja. Ovo je vrijeme kada Bošnjacima treba međusobnog razumijevanja i sloge više nego ikad ranije. To i oni kojima je stalo da se Bošnjaci međusobno ne podnose dobro znaju i trude se da ih suprotstave jedne drugima. Samo nedovoljno oprezni Bošnjaci ne uviđaju ovu činjenicu i stvaraju klimu nepoverenja u svojim redovima dok prijatelji njihovih neprijatelja s njihovim neprijateljima sklapaju saveze”¦Naši autoriteti bi ovdje morali biti krajnje oprezni da bi bili u stanju prepoznati manipulacije i izbjeći ih. Treba imati snage mnogo čemu danas kazati odlučno ne. Da Poslanik nije tako postupio mislite da bi mi danas ovdje džumu klanjali. I znajte da je među vama Allahov Poslanik; kad bi vas u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam mrskim učinio. Takvi su na pravom putu, dobrotom i blagodati Allahovom. – A Allah sve zna i mudar je. Ponovo ističemo, ovo nije vrijeme sukoba zbog sasvim perifernih i beznačajnih stvari. Ovo je krajnje vrijeme za međusobno izmirenje i ujedinjenje Bošnjaka ma koliko njihov iman i islam bili jaki ili slabi. Vjernici trebaju pomoći onima koji nisu dovoljno vjernici da to postanu. Pogotovo, nivo pokazivanja ili nepokazivanja nečije vjere ne smije biti povodom da se Bošnjaci međusobno sukobe. Sud o čovjekovom imanu i njegovoj snazi pripada Bogu. Naše je da se ujedinjujemo i mirimo. Ova sura nam pomaže u konkretnim potezima: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazali. O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha. Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je. O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. Nismo svi, braćo moja dinska, u svom dinu isti. Neki su više, neki manje, imanom osvijetljeni. Neki više, neki manje, svoj islam ispoljavaju javno. Bog Dragi je o svemu tome najbolje obaviješten. Zadatak svakog Bošnjaka je da taj značajni dio svog identiteta, bolje reći njegovu dušu, svoju vjeru u sebi, svakim danom kvalitetno popravlja. Drugi mu u tome trebaju pomagati i olakšavati mu put do nivoa kada će i on sam osjetiti da je mnogo zadovoljniji sobom nego ranije i da takav pravac njegovog duhovnog kretanja ima svoje trajne vrijednosti. Ova sura nam kazuje: Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. Pravi vjernici su samo oni koji u Allah i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni! U ovom tonu sura se završava porukama: Reci: “Zar vi da obavještavate Allaha o vjerovanju svome, kad Allah zna sve što je na nebesima i na Zemlji! Allah sve zna.” Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite. Braćo moja voljena, treba nam edeba, a treba nam i snage da zadovoljavajući nivo edeba dostignemo. Može nam ga darovati samo Bog Dragi. On se odaziva molbi onoga ko Ga za nešto iskreno zamoli. Usposatvimo, zato, čvršću vezu s Njim. Za to nam je On ponudio brojne forme u ovom Dinu. Iskoristimo ih za svoje vlastitio dobro i dobro generacija muslimana kojima trebamo u naslijeđe ostaviti ovu čistu Vjeru. Još nam mnogo borbe i rada predstoji. I treba na sloge. Allah sigurno zna tajne nebesa i Zemlje i Allah dobro vidi ono što radite. Ovaj posljednji ajet sure Hudžurat stoji kao trajni korektiv naših postupaka, kao Uzvišena Savjest koja treba da bdije nad našim postupcima kako bi oni bili i ostali ispravni.

14.03.2012.

Politička prava u islamu (I dio)

Zapadni analitičari i autori iz oblasti političkih nauka desetljećima tvrde i istiću kako u islamskom političkom sistemu ne postoji nešto što je u zapadnoj demokratiji poznato kao lična politička prava, odnosno pravo aktivnog učešća pojedinca u izboru vlasti i kreiranju politike. Dokaz za svoju tvrdnju nalaze u historiji Islama koja je prepuna primjera monarhije, despotizma, diktatorskog i totalitarističkog oblika vladavine. Pored namjere da se Islam, kao vjera, i njegov politički sistem ocrne i da se njegova univerzalnost ospori, zasigurno jedan od razloga ovakvog stajališta leži i u činjenici da je razvijenje političke misli u Islamu počelo vrlo kasno i kretalo se u pogrešnom smjeru. Islamska politička misao se javlja u specifičnim i zamršenim okolnostima, u godinama prevrata u vlasti. U vrijeme vladavine abasijskog halife Mensura islamska ulema počinje znanstveno raspravljati o pojmu vlasti. Po tada nastaloj definiciji vlasti, islamski vladar vlast preuzima direktno od Boga i stoga pokoravanje njemu znači i pokoravanje Bogu. Po ovome shvatanju, halife su predstavnici Božije volje. Time su pale u zaborav teorije i mišljenja po kojima ummet predstavlja osnovni elemenat pri izboru halife i da je postavljenje imama prerogativ ummeta. Tako je islamska politička misao u svome začetku, zbog političkog ambijenta u kojem se rađala, promjenila svoj kurs i temelj nove političke misli postaje autoritet vladara. O tome Muhammed Asad kaže: « Vrlo je vjerovatno da je stoljetni nedostatak socijalne discipline i građanskoga duha u muslimanskoj zajednici ponajviše pridonio konfuziji (u njezinoj promjeni smjera, promjeni koja je prouzrokovana nizom nesretnog povijesnog razvoja) u pogledu konceptualnih osnova autoriteta inherentnog državi kao takvoj. Ova konfuzija ponekad, možda, može objasniti onu poniznost s kojom se muslimani stoljećima potčinjavaju svakoj vrsti opresije i eksploatacije koje nad njima vrše beskrupulozni vladari.»[1] Najznačajnije ličnosti od muslimana iz oblasti političkih znanosti ranog perioda su: El-Farabi (870-950), El-Maverdi (974-1058), Nizamul-mulk (1018-1092) i Ibn Haldun (1332-1406). El-Maverdi, sa svojim djelima Sijasetul-mulk i El-Ahkam es-sultanijje smatra se utemeljiteljem islamskih političkih nauka, međutim, njegovo pisanje se svodi na to kako je u vrijeme abasijske vlasti funkcionirala administrativna mašinerija. Jedno od ključnih pitanja u teoriji islamske političke misli je pitanje izbora vlasti i izvora njenog suvereniteta. Islamski politički sistem ta pitanja reguliše svojim univerzalnim principima i načelima koja su utemeljena Kur'anom i Sunnetom. Islam nije nametnuo određeni politički sistem sa svim njegovim pojedinostima i detaljima, niti je tu oblast zanemario i prepustio je ljudskim hirovima, interesima i lokalnim običajima. Naprotiv, ponudio je čovječanstvu opća načela, principe i generalna pravila, dok je detalje, pojedinosti i praktičnu razradu i primjenu tih načela i principa ostavio ljudskom idžtihadu, u zavisnosti od vremena, sredine i društvenih okolnosti. Nažalost, principi i pravila islamskog političkog sistema su primjenjeni samo u vrijeme četvorice pravednih halifa, a poslije toga ovaj božanski sistem je zamjenjen monarhijskim sistemom. Iako je muslimanska politička misao u proteklom stoljeću dosta evoluirala, originalni islamski politički sistem još uvijek je u povoju. Muslimanski autor koji je dao najveći doprinos razvoju političke misli kod muslimana je, zasigurno, Muhamed Asad, sa svojom malom, ali vrijednom knjigom « Principi države i vlasti u islamu». Knjiga je isključivo utemeljena na kur'ankim i hadiskim normama. U spomenutoj knjizi Asad naglašava da su svi građani islamske države Božiji namjesnici na Zemlji, a da su vlastodršci samo emiri koji zastupaju interese naroda i sprovode zakon, što potvrđuju mnogi kur'anski ajeti. Nažalost, ti ajeti su bili zanemareni tokom 1300 godina islamske historije od strane muslimanskih vladara, koji su na taj način ostvarivali svoje lične interese i ambicije. U ovome eseju želim dokazati da pojedinac unutar islamskog političkog sistema uživa zavidna politička prava, te da je narod taj kome pripada pravo na upravljanje i vlast, a da su vlastodršci samo njihovi zastupnici u svemu tome. 2.Kompatibilnost demokratije i islamskog političkog sistema Jedno od krucijalnih pitanja, kada govorimo o političkim pravima u islamu, je svakako pitanje kompatibilnosti islamskog političkog sistema sa demokratskim principima. Činjenica je da danas u muslimanskim društvima još uvijek dominira antidemokratsko raspoloženje. Još uvijek u krugovima islamskih organizacija i pokreta vlada mišljenje da je demokratija širk (politeizam) i kufr (nevjerstvo). Prvi razlog takvog gledišta je, prije svega, krivo poimanje suštine demokratije i njenih principa. Muslimani danas odbacuju demokratiju zbog toga što vjeruju da se njeno osnovno načelo «vladavina naroda» kosi sa islamskim shvatanjem vlasti gdje suverenitet pripada samo Bogu. Drugi razlog ovakvog stava spram demokratije je i to što se muslimanski svijet sa demokratijom prvi put susreo u okolnostima kolonijalističke vlasti i dominacije, koja je, zajedno sa demokratijom, shvaćena kao neprijatelj muslimanske tradicije i struktura moći. Naći ćemo da neki muslimanski autori i mislioci smatraju da je neispravno i pogrešno neislamske termine poput demokratije, socijalizma i drugih, primjenjivati na islamsku ideologoju. Tako Muhammed Asad u svojoj knjizi « Principi islamske države i vlasti» kaže: « Ukratko, krajnje je pogrešno i zavaravajuće neislamske termine primjenjivati na islamske koncepte i institucije. Ideologija islama posjeduje društvenu orijentaciju koja je svojstvena samo njoj i koja se, u mnogim pogledima, razlikuje od one na savremenom Zapadu; nju je moguće uspješno interpretirati samo unutar njezina vlastitog konteksta i njezine vlastite terminologije. Bilo kakvo odvajanje od ovog principa neminovno vodi u opskurno zaključivanje o islamskom zakonodavstvu u pogledu mnogih gorućih pitanja našega vremena.»[2] Veliki broj savremenih autora i islamskih autoriteta smatra da je većina demokratskih principa kompatibilna sa islamom. Oni ističu da nije bitno ime i naziv, nego ono što čini suštinu demokratije, a to je; predstavnička vlast radi kontrole onih koji vladaju, putem mehanizma kao što su raspodjela vlasti, obavezno dogovaranje i povremeni reizbori. Ništa od ovoga, kako kažu, ne isključuje prihvatanje Allaha jedinog kao suverena, niti vladavinu Šerijata. Muhammed Asad, kao utemeljivač ideje o islamskoj demokratiji, nije ostao bez podrške i istomišljenika. U tome su ga podržali mnogi savremeni islamski mislioci i autoriteti, kao što su Fathi Osman, Hasan Et-Turabi, Rašid El-Ganuši, koji su snažno zagovarli pluralistički i demokratski islam. Šejh Gannuši je o tome kazao slijedeće: « Mnogi islamisti dovode demokratiju u vezu sa stranom intervencijom i nevjerstvom. Ali demokratija je skup mehanizama za garantiranje slobode misli, slobode okupljanja i mirnog natjecanja za vlast putem biračkih kutija.... Mi u islamu nemamo modernog iskustva koje bi moglo zamijeniti demokratiju. Islamizacija demokratije je najbliža primjeni šure. Oni koji odbacuju ovu ideju nisu proizveli ništa različito od jednopartijskog sistema... Ja ne vidim nikakvog izbora pred nama nego da prihvatimo ideju demokratije. Štaviše, može biti opasno ignorirati demokratiju... Oni koji mogu imati najviše koristi od demokratije su muslimani.»[3] 3. Pravo glasa za izbor vlasti Uspostavljanje vlasti i sprovođenje Božijeg zakona na Zemlji radi sveopćeg reda i blagostanja, je kolektivna obaveza (fardi-kifaje) muslimanske zajednice. Kada spominje sprovođenje zakona, Uzvišeni Allah se obraća množini, odnosno zajednici. Tako kaže: «One koji poštene žene za blud okrive, a ne dokažu to sa četiri svejdoka, sa osamdeset udaraca bičem izbičujte.» ( En-Nur, 4.) Međutim, pošto u vlasti ne može učestvovati cijela zajednica ili društvo, taj emanet i pravo se povjerava određenoj grupi ljudi ili zastupnicima koje sam narod izabere. O tome su islamski pravnici (fakihi) kazali slijedeće: « Za koga se muslimani slože da bude vođa (imam) i da mu se da prisega, time je potvrđen njegov imamet i obaveza ga je pomoći.»[4] Prema tome, suverenitet počiva na narodu i njegovo je pravo da, radi sprovedbe vlasti, izabere svoje zastupnike u vlasti. Pozicija predsjednika ili šefa države je pozicija onoga ko zastupa narod u vođenju i upravljanju državom. S obzirom da je « narodna suglasnost» posljedica njihova prihvatanja islama kao Božije vjere, onda je suverenitet koji im je time poklonjen, njihovo vlastito pravo.[5] Kur'an kaže: « Reci: « Allahu, Gospodaru sve vlasti, Ti darivaš vlast kome hoćeš, a oduzimaš je od koga hoćeš; Ti uzdižeš koga hoćeš, a ponižavaš koga hoćeš! U Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, imaš moć odlučivati o svemu.» ( Ali Imaran, 26.) Znači, neosporno je da se volja naroda iskazuje kroz narodni izbor vladara. Međutim, postavlja je se jedno praktično pitanje. Na koji način će narod realizirati i iskoristiti to svoje pravo? Da li će svaki pojedinac islamske države direktno svojim glasom birati šefa ili predsejdnika države ili će to u njegovo ime učiniti određena grupa ljudi? Ako se vratimo u historiju, vidjet ćemo da su Četvorica halifa bili izabrani za muslimanske vođe kroz proces zvani bej'a (prisega). U kontekstu političkog nasljedstva bej'a označava čin prihvatanja i iskazivanja odanosti potencionalnom vladaru. Historijski, proces davanja prisege (bej'a) se odvijao u dvije faze. U prvoj fazi određen broj ljudi , zvanih ehlu-l-halli ve-l-'akdi, (oni koji mogu sklopiti i razvrgnuti ugovor) je birao halifu i davao mu bej'u. Ovaj izbor je bio jednak nominaciji. U drugoj fazi narod je generalno davao bej'u odabranom kandidatu.[6] Među islamskim pravnicima postoji razilaženje po pitanju, da li je akt ove intelektualne elite muslimanskog društva bio deklarativnog karaktera (nominacija) ili je bio definitivan izbor? Prije će biti da je ovo drugo.[7] Neki pravnici smatraju da njihov izbor nije bio obična nominacija, već i stvarni izbor koji je narod potvrdio, zbog činjenice da je javnost imala tendenciju da najčešće prihvati izbor od strane ove elite.[8] U doba Četvorice halifa ovu biračku masu su, uglavnom, predstavljali stanovnici Medine čije mišljenje su ostali muslimani prihvatali i na njih delegirali svoja prava.[9] Ovaj proces izbora šefa države je bilo jednostavno realizirati u uvjetima koji su bili dovoljno jednostavni da nije bilo nikakvih restrikcija po pitanju broja onih koji bi se mogli svrstati u intelektualnu elitu društva (ehlu-l-halli ve-l-'akdi). Međutim, u današnjim uvjetima, kada u jednoj islamskoj nacionalnoj državi živi nekoliko desetina miliona ljudi, taj proces ne bi bio nimalo jednostavan, jer bi broj članova te elite mogao dostići i više miliona.[10] Zbog toga je neophodno razviti nove metode izbora, kako intelektualne elite, tako i samog predsjednika države, jer činjenica je da u priznatim izvorima islama ne nalazimo precizan i detaljan način izbora, što jasno upućuje da su pojedinosti toga procesa prepušteni samoj zajednici u zavisnosti od uvjeta, običaja i potreba vremena. 3.1. Direktno i indirektno biranje S obzirom na ono što smo kazali u prethodnom naslovu, ostavljena je mogućnost direktnog i indirektnog izbora predsjednika i predstavnika u vlasti i ni jedan od ova dva načina nije oprečan Šerijatu. Što se direktnog načina tiče, on je utemeljen na riječima Uzvišenog Allaha: « I koji se o pitanjima svojim dogovaraju.» ( Eš-Šura, 38.) Ovaj ajet upućuje da svaki pojedinac u islamskoj državi ima pravo da se pita i konsultuje o zajedničkim pitanjima i interesima, a svakako, u to spada i izbor predsjednika ili šefa države. Ovo potvrđuje i Er-Razijev komentar spomenutog ajeta u kojem kaže: « Kada se desi neki događaj sastanu se i dogovaraju, pa ih Uzvišeni Allah zbog toga pohvaljuje. Znači, ne sprovode sami svoje individualne stavove, nego se ne odlućuju ni za jedno mišljenje i stav dok se oko toga međusobno ne slože.»[11] Što se, pak, indirektnog izbora tiče, njegovo šerijatsko utemeljenje nalazimo u historijskim događajima perioda Pravednih halifa, koji slovi za period najboljeg razumijevanja islama. Poznato je da su Četvorica halifa izabrani od određene grupe ljudi, a ne od svih muslimana toga doba. Njihovu odluku su prihvatili ostali muslimani, kako u Medini, tako i u drugim krajevima islamske države i njihov pristanak je bio implicitan. U relativno maloj zajednici kakva je bila ova zajednica ashaba i prvih muslimana, takvo priznanje je bilo lahko ostvarivo. U današnje vrijeme, kada je veliki broj muslimanskih zemalja i kada broj muslimana premašuje cifru od milijardu i nekoliko stotina miliona, broj onih koji po svojim karakteristikama zaslužuju da se pridruže intelektualnoj eliti ( ehlu-l-halli ve-l-'akdi), dostigao bi i višemilionsku cifru. Tako se nametala potreba iznalaženja novih metoda za izbor ove intelektualne elite, ali one nikada nisu razvijene. Ova grupa odabranih ljudi je trebala biti predstavnik cijele muslimanske zajednice, kako muškaraca tako i žena. Tako reprezentativan karakter se mogao postići samo putem slobodnih i općih izbora, uključujući pravo glasa i muškaraca i žena. U povijesti nikada se nisu desili opći izbori gdje su bili izabrani oni koji se zovu ehlu-l-halli ve-l-'akdi. Nažalost, muslimanska društva su zauzela sasvim drugačiji kurs.[12] 4. Pravo naroda da savjetuje i da bude konsultiran Jedan od temeljnih principa islamske vlasti je princip šure ili savjetovanja i konsultiranja. Šura se u Kur'anu spominje dva puta. U obliku naradbe upućene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, gdje Uzvišeni Allah kaže: « I sa njima se dogovaraj.» ( Ali Imran, 159). I na drugom mjestu, kada Uzvišeni opisuje vjernike i kaže: « ...i koji se u poslovima svojim dogovaraju.» (Eš-Šura, 38). Većina islamskih pravnika (fukaha) je na stanovištu da je konsultovanje sa narodom (šura) obaveza vođe ili predsjednika države, a neki to smatraju čak i uvjetom ispravnosti njegove vlasti.[13] Šura (konsultiranje) je bila stalna Poslanikova praksa i to u različitim pitanjima. Ibn Tejmijje je rekao: « Ni jedan vlastodržac nije neovisan o šuri, jer Uzvišeni Allah je šuru naredio i svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.»[14] Prema tome, obaveza vladara je da se savjetuje sa narodom u pitanjima od zajedničkog interesa i to pitanje nije podložno tumačenju. Neki islamski učenjaci (pravnici) smatraju da zapostavljanje ovoga prava naroda od strane vladara i njegovo ignoriranje povlači obavezu muslimana da ga smijenu s te pozicije.[15] 4.1. Pitanja koja su predmet šure Pitanje šta sve spada pod princip šure je predmet idžtihada. Tako neki pravnici smatraju da je predmet šure sve ono za šta nema određenog kur'anskog propisa. Drugi su šuru ograničili na vojna pitanja, a treći su opet kazali da se šura odnosi na na pitanja od posebne važnosti.[16] U svakom slučaju, konsultovanje bi se trebalo doticati različitih pitanja od općeg značaja i koristi. Vođa države bi se, prje svega, u šerijatskim pitanjima oko kojih nema jasnog teksta Kur'ana ili sunneta, morao savjetovati i konsultirati sa islamskim učenjacima i ekspertima iz tih oblaste. U svjetovnim pitanjima koja su od posebne važnosti za narod i državu, ka što su pitanja ekonomije i privrede, vanjske politike, pokretanje ratova i potpisivanje primirja, predsjednik države bi se trebao savjetovati sa ekspertima iz tih oblasti.[17] Islam je utemeljio princip šure (savjetovanja) i obavezao vladara da ga se pridržava da bi spriječio apsolutizam i samovolju. Šura ili savjetovanje može imati različite forme, u zavisnosti od vremena i prilika. Pojedinosti i detalje toga principa treba uskladiti sa okolnostima i mjestom, ali najvažnije je da u važnim pitanjima od posebnog značaja učestvuje narod, direktno ili indirektno preko svojih zastupnika. 4.2. Koga će šef države konsultirati Nameće se jedno veoma važno pitanje vezano za šuru, a ono je: Koga će predsjednik konsultirati, cijeli narod, određenu grupu ljudi ili pojedince? Ako se vratimo na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, praksu, vidjet ćemo da je u različitim prilikama različito i postupao. U pitanjima koja se direktno tiču svih muslimana konsultirao je većinu, kao što je bio slučaj u bici na Bedru. Tada je tražio mišljenje od većine prisutnih muslimana u Medini, da li da prihavti borbu ili ne. Kazao im je: « Ukažite mi kako da postupim.»[18] U slučaju ratnog plijena iz rata sa plemenom Hevazin, Allahov Poslanik, sallallahua lejhi ve sellem, je tražio mišljenje svih učesnika u ratu. Nakon što je iznio svoj prijedlog, pitao je i druga plemena da li se slažu i da li prihvataju ponuđeno riješenje.[19] U slučaju ponuđenog primirja od strane plemena Gatafan u bici na Hendeku, Poslanik, alejhisselam, je tražio mišljenje Sa'ada ibn Mu'aza i Sa'ada ibn Ubade i na kraju prihvatio njihov stav.[20] Na osnovu navedenih historijskih događaja možemo zaključiti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao različito, u zavisnosti od situacije i okolnosti u kojima se nalazio. 4.3. Uspostavljanje i uloga medžlisi-šure u modernom dobu U onim pitanjima za koja Šerijat ne donosi detaljne propise, nego samo opće principe i načela, kao i za pitanja administracije, Ummet je obavezan da slobodnim promišljanjem (idžtihadom) iznađe detaljne propise u duhu islamskog zakonodavstva. Naravno da Ummet ili muslimanska zajednica kao cjelina nije u mogućnosti da smišlja i donosi te propise, nego će delegirati određen broj ljudi kojima će povjeriti tu obavezu i zadaću. To tijelo se u šerijatskopravnoj terminologiji naziva medžlisi-šura ili legislativno vijeće koje mora biti predstavnik cijele muslimanske zajednice, kako muškaraca tako i žena. Ovako reprezentativan karakter može biti postignut samo putem slobodnih i općih izbora.[21] U ovom vremenu, najbolji i najefikasniji način uspostavljanja i funkcioniranja šure je da narod, na slobodnim izborima, izabere članove šure ili svoje predstavnike u vlasti, koje će vođa ili predsjednik države konsultirati u važnim pitanjima, i koji će imati pravo i ovlaštenje da postavljaju i smijenjuju samog predsjednika, naravno uz prethodnu suglasnost naroda. U pitanjima određene struke i specijalnosti predsjedniku treba prepustiti da konsultuje stručnjake iz te oblasti pa makar ne bili članovi šure.U posebno važnim pitanjima predsjednik treba tražiti mišljenje cijelog naroda . Za sva ova pitanja i primjere,koji su vezani za šuru, izbor članova, konsultovanje, potrebno je postaviti jasan i precizan zakon koji će to regulisati i urediti, ali sve u skladu sa općim šerijatskim pravilima. Za ispravnost i regularnost izbora predsjednika i članova šure nije dovoljan samo dobar izborni zakon, nego je neophodno u narodu širiti svijest o islamskim vrijednostima i mjerilima, podizati nivo morala i odgajati pojedinca na bogobojaznosti. Samo tako će se postići da narod izabere onoga ko je uistinu najbolji i ko će svjesno i odgovorno, kako mu Islam nalaže, izvršavati svoje obaveze i pošteno i pravedno zastupati narod.[22] 5. Pravo naroda da nadzire i kontrolira predsjednika S obzirom da je narod taj koji je izabrao svoga vođu, narod ima i pravo da nadzire i kontrolira njegove postupke u upravljanju državom, da bi bio siguran da ispravno i pošteno obavlja svoju zadaću i zastupa njihove interese. Kontrola i nadzor su prije svega potrebni da bi se spriječila nepravda od strane vođe, njegovo nerazumno upravljanje državom i interesima naroda i njegovo skretanje sa puta i pravca islama. U procesu popravljanja vođe prvi korak je da mu se upućuju iskreni i dobronamjerni savjeti. Bilježi Imam Muslim od Temima ibn Evsa ed-Darija r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: »Vjera je iskren odnos(nasihat).-Rekli smo:» Prema kome-Allahov Poslaniče? – «Prema Allahu i Njegovoj Knjizi i Njegovu Poslaniku,vođama muslimana i običnom svijetu»[23]. Iskren odnos prema vođi uključuje njegovo iskreno i dobronamjerno savjetovanje. Ako savjetovanje ne bude od koristi, onda je pravo naroda (ummeta) da u popravljanju vođe ili predsjednika koristi i raspoloživu snagu i da ga tako odvrati od nepravde, nasilja i svih drugih vrsta devijacija. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: «Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvračati od zla ili će Allah uskoro poslati svoju kaznu na vas, pa ćete ga moliti , ali vam se neće odazvati.» (Tirmizi) A u drugom hadisu stoji : »Kada ljudi vide zalima(nasilnika) kako čini nepravdu, pa ga u tome ne spriječe, uskoro će Allah na sve njih poslati Svoju kaznu.»( Ebu Davud) Brojni su ajeti i Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi koji upućuju da je podizanje glasa protiv javnog zla, nepravde i nasilja jedna od najvećih obaveza svakoga muslimana, a naročito ako je onaj koji to zlo čini politički moćnik, kao što je državni vladar. U vezi s time Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: « Najbolji džihad je kazati istinu u lice nepravednom vladaru.»[24] U historiji islama uvijek je općepoznato i prihvačeno da svaki musliman ima pravo i obavezu da ispravlja nepravdu i greške, pa makar se radilo i o samom halifi. Nadziranje vođe od strane naroda je posebno bilo zastupljeno u prvom periodu Islama. Čak šta više, sami vladari u Islamskoj državi su pozivali narod da ih kontroliše i ispravlja ako pogriješe. Historija nam po ovom pitanju bilježi svijetle i vječne primjere pravičnosti i odgovornosti vođe. Obraćajući se narodu nakon dolaska na čelo hilafeta, Ebu Bekr r.a. je rekao : »Ako budem dobro postupao pomozite me, a ako skrenem ispravite me»[25] I Omer r.a., kada je došao na vlast, prisutnima je rekao: « Ko me vidi da krivo postupam, neka me ispravi». Jedan od prisutnih mu reće: «Tako mi Allaha ako kod tebe vidimo grešku ispravit ćemo je našim sabljama.» Omer r.a. reče: « Hvala Allahu koji je u Muhammedovom ummetu dao one koji će Omera popraviti sabljom.» Jedne prilike Omer, radijallahu anhu, je namjeravao ograničiti visinu vjenčanog dara (mehra), međutim, jedna starija žena se usprotivila toj njegovoj odluci i rekla: « Ti nam ne možeš uskratiti ono što nam je Allah dao.» Omer je na to rekao: « Žena je u pravu, Omer je pogriješio.» Iz ovoga zadnjega primjera se može zaključiti da svaki musliman, bez obzira na spol, rasu ili klasu, ima pravo glasa u državi i da je islamsko pravo iznad svakoga, pa makar bilo upotrijebljeno od običnog muslimana protiv vladara države. Nažalost, ova praksa,- da običan svijet javno savjetuje i ispravlja vladara,-bila je živa samo u prvim dekadama islama, da bi kasnije sa pojavom imperijalnog islama iščezla, kada su i najveći islamski autoriteti bili kažnjavani od strane vladara zbog svojih vjerskih stavova.[26] 6. Pravo na raskidanje ugovora (bej'e) i smjenu vladara Ako je neosporno pravo naroda da izabire i postavlja predsjednika ili vođu, onda je njegovo pravo i da ga smijeni i svrgne s vlasti. Međutim, da bi narod posegnuo za ovim pravom, neophodno je da za to ima opravdan šerijatski razlog. Islamski pravnici su o tome kazali slijedeće: « Narod ima pravo da svrgne i smjeni vođu ,ako postoji uzrok koji to dozvoljava, kao da, recimo, pri njemu nađe ono što ugrožava ili pogoršava stanje muslimana i unazađuje njihovu vjeru, kao što ima pravo da ga postavi na taj položaj radi uspostavljanja reda u državi i uzdizanja vjere.»[27] Gorko iskustvo pobune protiv Osmana, radijallahu anhu, učinilo je islamske teologe i pravnike vrlo neodlučnim i rezerviranim po pitanju davanja podrške raskidanju bej'ata i svrgavanju imama. El-Bakillani, jedan od najpoznatijih eš'arijakih teologa, smatra da imam treba biti smijenjen ako pronevjeri, zapostavi izvršavanje namaza i poziva druge da to isto čine, ili postane fizički nesposoban. Većina pravnika i tradicionalista (ehlu-l-hadis) smatra da u takvom slučaju imama treba samo savjetovati i upozoriti, ili u krajnjem slučaju ne poslušati ga ako naređuje ono što je u suprotnosti sa islamskim principima. El-Maverdi smatra da je jedini prihvatljiv razlog za smjenu imama trajni gubitak mentalne ili fizičke sposobnosti, kao što je ludilo, sljepilo, amputacija obje ruke i noge.[28] Postavlja je jedno veoma važno pitanje: Da li građani imaju pravo da smijene vlast, odnosno predsjednika, kad god se on ogriješi o šerijatske propise? Očigledno da ne, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: « Onaj ko da prisegu (bej'at) imamu, pa mu iskreno i odano pruži ruku, neka mu bude poslušan koliko god bude u mogućnosti.»[29] U drugom hadisu je rekao: « Ko kod svoga vođe vidi nešto što prezire, neka se strpi, jer, uistinu, ko god napusti zajednicu muslimana (džemat) koliko je i jedna pedalj, pa umre, umrijet će džahilijetskom smrću.»[30] Opet ćemo se vratiti na prethodni citat gdje stoji: « Narod ima pravo da svrgne i smjeni vođu ,ako postoji uzrok koji to dozvoljava, kao da, recimo, pri njemu nađe ono što ugrožava ili pogoršava stanje muslimana i unazađuje njihovu vjeru, kao što ima pravo da ga postavi na taj položaj radi uspostavljanja reda u državi i uzdizanja vjere.»[31] Prema tome pravo i dužnost naroda je da smijeni predsjednika ako prelazi granice svojih ovlaštenja ili je nesposoban i neodgovoran prema svojim obavezama, jer u pitanju je opća korist i interes. Tu zadaću će preuzeti medžlisi-šura ili narodni zastupnici u vlasti koji će predsjedniku uskratiti svoje povjerenje i povjerenje naroda i donijeti odluku o njegovoj smijeni.[32] Neki islamski autori smatraju da se presjednik može smijeniti i putem općeg referenduma, ako se većina zajednice izjasni da mu uskraćuje povjerenje.[33] 6.1. Svrgavanje predsjednika silom Narod će svoga vođu smjenjivati preko svojih zastupnika u vlasti (ehlu-l-halli ve-l-akdi), tako što će mu oni uskratiti svoje povjerenje i donijeti odluku o njegovoj smjeni. Međutim, problem je ako vođa ne prihvati takvu odluku i ne bude želio sići s vlasti. Kako u ovom slučaju postupiti? U ovom slučaju narodu je dozvoljeno da koristi i silu, ako za to postoji šerijatsko opravdanje, kao što je otvoreno i jasno nevjerstvo vođe. Prenosi se od Ubade ibn Samita r.a. da je rekao: «Vjerovjesnik s.a.v.s. nas je pozvao, pa smo mu dali prisegu na poslušnost i pokornost i kad nam je drago i kad nam je mrsko, i kad nam je teško i kad nam je lahko, i kad se drugima daje prednost na našu štetu i da vlastodršcima nećemo uskračivati vlast, osim ako kod njih vidimo jasno nevjerstvo za koje kod Allaha imamo dokaz.»[34] Da bi narod pribjegao sili u svrgavanju svoga vođe ili predsjednika, neophodno je da posjeduje dovoljno snage i moći koja je za to potrebna i da preovladava mišljenje i nada da će u tome uspjeti. Ako nisu ispunjeni ovi uvjeti, onda upotreba sile može odvesti samo velikom krvoproliću, neredu i smutnji. Jedno od pravila naređivanja dobra i odvračanje od zla je da sam taj čin ne smije prouzrokovati veće zlo i štetu, a nedovoljna snaga i spremnost naroda da silom svrgne nepravednog vladara može dovesti samo do prolijevanja nevine krvi, nereda i slabljenja države, a to je veće zlo od samog nepravednog vladara.[35] Bilješke [1] Muhammed Asad, Principi države i vlasti u islamu, Glasnik Rijaseta Iz BiH, br. 11-12/2004. (prijevod sa engleskog; Džemaludin Latić) [2] Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str. 40, Zagreb, 2005.g. (prijevod s engleskog: Dr Džemaludin Latić.) [3] Murad Wilfried Hofmann, Vlast u islamu i islamski politički sistem, www. alibasic.ba, 02.12.2006. g. (prijevod s engleskog; A.Alibašić.) [4] Ibn Kudame, El-Mugni, (8/106) [5] Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str. 63. [6] Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, str.49.-50. [7] Vidi; Halid Buljina, Islamska država, str. 34. [8] Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u svaremenim društvima, str. 83. [9] Vidi; Halid Buljina, Islamska država, str. 34. [10] Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u svaremenim društvima, str. 83. [11] Tefsir Er-Razi, (27/177) [12] Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, str. 85, Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str. 71 i Abdu-l-Kerim Zejdan, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, str. 10.-11. [13] Vidi; Dr. Abdullah El-Hamid, Hukuku-l-insan bejne 'adli-l-islam ve dževri-l-hukkam, str. 105. [14] Ibn Tejmijje, Es-Sijasetu-š-šer'ijje, str. 169. [15] Tefsiru-l-Kurtubi, 4/249. Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, str. 94. [16] Vidi; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, str. 94.-95. [17] Vidi; Abdu-l-Kerim Zejdan, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, str. 18. [18] Vidi; Dija' El-Umeri, Es-Siretu-n-nebevijjetu-s-sahiha, (2/354.) [19] Vidi; Safiju-r-Rahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, str.480., (prijevod; Subhija Hadžimejlić-Skenderović) [20] Vidi; Dija' El-Umeri, Es-Siretu-n-nebevijjetu-s-sahiha, (2/378.) [21] Vidi; Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str. 71. [22] Vidi; Abdu-l-Kerim Zejdan, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, str. 20.-21. [23] Muslim, Sahih, (1/237) [24] Ahmed, (3/19 i 61), El-Hakim, (4/505-506) i drugi. Vidi; El-Albani, Es-silsiletus-sahiha, hadis broj: 491. [25] Ibn Sa'd, Et-Tabekatu-l-Kubra, (3/183.) [26] Vidi; ; Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, str. 98. [27] Vidi; Dijau-d-din Er-Rejjis, En-Nezarijat es-sijasijje el-islamijje, str.270. [28] Vidi; Fethi Osman, Ugovor o postavljenju šefa islamske države, www. wikipedia.org. 08.01.2007. godine [29] Muslim. [30] Buhari i Muslim. [31] Vidi; Dijau-d-din Er-Rejjis, En-Nezarijat es-sijasijje el-islamijje, str.270. [32] Vidi; Abdu-l-Kerim Zejdan, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, str. 26. i Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str.116. [33] Vidi prethodni izvor, str. 117. [34] Buhari. [35] Vidi; Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str.117

14.03.2012.

Bezdušno uništavanje kulturnog nasljeđa

Tokom posljednjeg rata u BiH srušeno je 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 1.425 vakufska objekta, 90 turbeta, 15 tekija... Rat koji je vođen u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, pored ogromnog broja ljudskih žrtava, također je desetkovao njeno kulturno-historijsko nasljeđe. U najvećem postotku stradali su vjerski spomenici, prvenstveno oni koji su pripadali bošnjačkom narodu i islamskom graditeljskom nasljeđu. Ovu činjenicu ne treba zanemariti kada se govori o karakteru proteklog rata, tim više što se to dešavalo na kraju 20. stoljeća i u srcu Evrope. Prema nekim evidencijama, srušeno je 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 1.425 vakufska objekta, 90 turbeta, 15 tekija... što jasno govori koja je ideologija i politika iza toga stajala i ko su bili naredbodavci po čijim je direktivima to učinjeno. “ U najvećem postotku stradali su vjerski spomenici, prvenstveno oni koji su pripadali bošnjačkom narodu i islamskom graditeljskom nasljeđu. Bezdušno uništiti toliko blago posmatrajući to samo s materjalnog aspekta, čija se vrijednost mjeri stotinama miliona dolara, a onda sa aspekta njihovog kuturno-historijskog značaja, koji se ne može novčano iskazati, djelo je koje ima daleko širu i dublju dimenziju nego je to puko iskazivanje materijalne štete. S kakvim je intenzitetom i mržnjom to rađeno može se navesti slučaj Banje Luke. Ideologija po kojoj su rađeni ti zločini nije od jučer. Korijeni joj sežu još od sredine 19. stoljeća. Napadi na muslimane i njihovu imovinu počinju već od sredine 19. stoljeća. Austrija je, međutim, kao napredna i pravno uređena država, tokom svoje četrdesetogodišnje vladavine u Bosni i Hercegovini tu ideologiju držala pod kontrolom. Nakon Prvog svjetskog rata i uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, položaj bosanskih muslimana se temeljno mijenja na njihovu štetu. Otimaju im se imanja, vrše se napadi na njih, prisiljava ih se na iseljavanje... a sve sa znanjem i prikrivenim odobrenjem tadašnjih zvaničnih vlasti. Pod raznim izgovorima Iako se ta politika manje-više provodila posvuda u Bosni i Hercegovini, u Banjoj Luci je to uvijek bilo najizraženije, što se vidi po intenzitetu uništenih vjerkih objekata. Do završetka Prvog svjetskog rata u Banjoj Luci je bilo 38 džamija, od kojih su neke bile sagrađene još u 16. stoljeću. S rušenjem se počelo odmah po uspostavljanju Kraljevin Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavilo se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Od 1919. do 1930. godine, dakle u mirnodopskom razdoblju, pod raznim izgovorima, srušeno je osam džamija. “ Do završetka Prvog svjetskog rata u Banjoj Luci je bilo 38 džamija, od kojih su neke bile sagrađene još u 16. stoljeću. Ali, ono što je u tom bosanskohercegovačkom gradu učinjeno s Bošnjacima i njegovom kulturnom baštinom u ratu 1992-95. godine besprimjerno je u historijskim analima. S ubijanjem i protjerivanjem Bošnjaka, paralelno su rušeni njihovi vjerski objekti. Uništavano je sve što je imalo bošnjački i islamski predznak, i to u tolikoj mjeri i s tolikim fanatizmom da su preoravani čak i mezarja i grobovi. Način i intenzitet rušenja spomenika islamske kulture u Banjoj Luci tokom proteklog rata besprimjeran je u historiji suvremenog ratovanja i po svim kriterijima spada u najteže zločine. Prvo, to je učinjeno u zoni neratnih dejstava, jer u tom gradu nije apsolutno bilo ratnih sukoba. Drugo, rađeno je planski, po naređenju vlasti, s instrukcijom da se uzoru i temelji srušenih objekata, kako bi se izbrisao svaki trag da su tu ikada živjeli Bošnjaci i da je bilo džamija i drugih islamskih obilježja. Zastrašujuća ideologija u zemlji u kojoj od njenog postanka žive razni narodi raznih vjera. Ni kamen nije ostao S rušenjem džamija počelo se u proljeće 1993. godine. Nimalo slučajno baš tada. Bilo je to u vrijeme kada su Armija Bosne i Hercegovine i bošnjački narod bili dovedeni u krajnje nepovoljnu situaciju naspram višestruko jačeg agresora i kad se mislilo da je došao trenutak da se konačno realiziraju ideje velikosrpske politike. Zastrašivanja su počela već 1992. godine bacanjem bombi i ispaljivanjem zolja na džamije, da bi se u proljeće 1993. godine počelo sa sukcesivnim rušenjem svega bošnjačkog i islamskog. “ Kada se završilo s rušenjem džamija, počelo se s rušenjem ostalih objekata islamske kulture. Da je rađeno planski i organizirano govori podatak da je džamija Ferhadija minirana u tri sata ujutro, za vrijeme policijskog sata, što se dešavalo i s ostalim objektima. Tokom dana bageri su "dorađivali" ono što se miniranjem nije do kraja uspjelo, a "radilo" se mašinama gradskog preduzeća. Za to vrijeme policija nije dozvoljavala pritup članovima Odbora Islamske zajednice, koji su molili da sačuvaju barem jedan kamen sa tih ruševina. Kada se završilo s rušenjem džamija, počelo se s rušenjem ostalih objekata islamske kulture. Petnaestog decembra 1993. godine minirana su turbeta koja su se nalazila uz džamiju, među kojima i turbe graditelja Ferhad-pašine džamije. Iza toga bagerom su sravnjeni šadrvan ispred džamije, česme, Sahat-kula... Zločin bez zastare Naredbodavci i izvršioci tog zločina nisu vodili računa da je kulturno-umjetničko i historijsko blago zaštićeno posebnom međunarodnom konvencijom i da se njihovo oštećenje ili uništenje tretira kao teški ratni zločin bez zastarjevanja. Oštećena strana (Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini) je blagovremeno evidentirala i prijavila rušenje kod međunarodnih institucija, počev od ICOM-a (Internation Council of Museum), do UNESCO-a. Za svaki porušeni objekat izrađen je eleborat s procjenom materijalne i nematerijalne počinjene štete, što predstavlja nezaobilazan materijal pri donošenju konačne sudske presude o kvalifikaciji i težini počinjenog djela. IZ u BiH je 2000. godine je podigla tužbu protiv RS-a i Grada Banje Luke za nadoknadu štete. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio presudu kojom se nalaže RS-u i Gradu Banja Luci da IZ u BiH isplate na ime odštete za rušenje 16 vjerskih objekata 64.762.347 konvertabilnih maraka. Na ovu presudu tuženi se žalio Okružnom sudu, koji je u novembru 2009. godine poništio presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci. IZ u BiH je potom tražila reviziju sudskog postupka na Vrhovnom sudu RS-a, ali je prošlog mjeseca žalba odbijena, s obrazloženjem da je slučaj zastario. Sud nalaže IZ u BiH da na ime sudskih troškova plati iznos od 48.375 KM. Slučaj nije završen, jer je IZ u BiH podnijela žalbe Apelacionom sudu, a ako on potvrdi presudu Vrhovnog suda RS-a, žalit će se Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu. “ Presuda Vrhovnog suda RS-a je cinična i licemjerna, jer se rušenje dogodilo prije 20, a ne prije 200 godina, pa da se podvede pod zastaru. S obzirom da se uništavanje kulturno-historijskog nasljeđa u ratu po međunarodnom pravu tretira kao ratni zločin bez zastare, jasno je da presuda Vrhovnog suda RS-a ima političku pozadinu, kao i to da se „kupi vrijeme“, jer je evidentno da će Međunarodni sud za ljudska prava poštovati međunarodne konvencije o zaštiti kulturnog nasljeđa u ratnim okolnostima. To je i mišljenje predsjednika Helšinskog komiteta za ljudska prava RS-a, koji je nedavno izjavio da je presuda Vrhovnog suda RS-a cinična i licemjerna, jer se rušenje dogodilo prije 20, a ne prije 200 godina, pa da se podvede pod zastaru.

11.03.2012.

Božije ime “Allah” (الله)

Hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić rekao je: “Allah je jedan. Allah je onaj osim koga nema drugog Boga. Allah je jedna iskonska Istina. Napuni svoje srce sa ‘Hu’ i ‘Allah’, napuni svoje srce sa ‘Huvallahom’. Od vazda je jedna Istina. Samo je On dostupan da se obožava, da Mu se ibadet čini. Ismi Allah je Njemu najbliže ime, to je posebno ime Njegovog uzvišenog Bića. ‘Allah’, to je Lafzi-Dželal (Veličanstveno ime), ime koje sakuplja sva ostala Njegova Imena. Ko je Ehli-zikr, od ovoga Njegovog Imena, ima veliki tesirat (olakšanje).” S ovim Božijim Imenom “Allah” (الله) započinje Kur'an, bilo da se u obzir uzme učenje bismille prije prve kur’anske sure Fatiha (bismillahir-rahmanir-rahim, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), bilo prvoga ajeta Fatihe s kojim Kur’an počinje: Hvala Allahu… (Fatiha, 1.) Ovo Božije Ime, “objavljeno je”, ljudi su njime podučeni, još od vremena prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adema, alejhisselam, odnosno još od života drevnih naroda. Naprimjer, narod hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, kaže: Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih. (Mu’minūn, 24.) Nisu vjerovali hazreti Nuhu, alejhisselam, ali su i oni i njihovi preci znali za Božije Ime “Allah”. Narod Hudov (Eberov), alejhisselam, rekao je: “Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?” (A‘rāf, 70.) Također, na kraju sure Mu’min (Vjernik), Allah uzvišeni nam otkriva da su stari narodi, koji ne bi vjerovali poslaniku koji im je bio poslat, našavši se pred Božijom kaznom, također očitovali poznavanje Božijega Imena “Allah”, štaviše i vjerovanje u Njega: A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: “Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali!” (Mu’min, 84.) Stoga se može reći da je Božije Ime “Allah”, objavljeno s prvim životom na Zemlji. Također, ono će biti poznato ljudima sve do Sudnjega dana. Kada više niko ne bude znao za Božije Ime “Allah” i kada Ga više niko ne bude zazivao tim Imenom, nastupit će Kijametski dan. Sudnji dan neće nastupiti dok na Zemlji bude neko ko izgovora “Allah”. (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Muslim, Tirmizi i Ahmed) Uzvišeno Ime “Allah”, kako kaže hadži šejh Fejzulah-efendija, sakuplja sva ostala Božija Imena. U Kur’anu se kaže: Allah ima najljepša Imena i vi Ga zovite njima. (A‘rāf, 180.) Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je: Allah ima devedeset i devet Imena… (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) Tako su sva Imena pridružena Imenu “Allah”, pa se kaže da ovo Božije Ime (ism) objedinjuje sva druga Božija Imena (esmā’), sva Božija svojstva i osobine (sifāt ve nu‘ūt). Dva su mišljenja poznavalaca arapskoga jezika, o tome da li korijen iz kojega je izvedeno Ime “Allah” ima svoje porijeklo u arapskome ili u nekome drugome jeziku. Jedni smatraju da je porijeklo korijena ovoga Imena arapsko (‘arebī), a drugi da vuče porijeklo iz hebrejskoga jezika (‘ibrānī), te da su ga Arapi prenijeli i u svoj jezik, a u novijem dobu ustaljen je nakon objave Kur’ana. Poznati učenjak arapskoga jezika Sibevejh, tvrdi da je imenica “Allah” izvedena od korijena e-l-h, odnosno od imeničnoga oblika el-Ilāh. Nakon toga je arapski glas hemze zamijenjen elifom i lamom, pa je imenica dobila oblik “Allāh”. Slično je i sa imenicom “en-nās” (ljudi), čiji osnovni oblik glasi “el-unās”. Prenosi se i druga predaja od istoga učenjaka Sibevejha, koju su prihvatili i zadržali učenjaci iz Kufe, da korijen imenice “Allah” čine harfovi l-elif-h, odnosno da je prvobitno ova imenica glasila “lāh”. Nakon toga joj je pridodat određeni član “el”, iz poštovanja, pa je nastalo “Allāh”. Imam Kurtubi ističe da Božije Ime “Allah” ima deset svojstava kojima se izdvaja među ostalim Božijim Imenima. Prvo, ono se prvo navodi u hadisu o devedeset i devet lijepih Božijih Imena. Drugo, ono je najveće Božije Ime. Treće, na njega se najviše upućuje Kur’anom i hadisom. Četvrto, nema kraja nabrajanju stvari koje upućuju na ovo Božije Ime. Peto, ono se prvotno oslovljava, dočim se druga Božija Imena prvotno opisuju. Šesto, sâm uzvišeni Allah naredio je zazivanje ovoga Imena, a i tradicija starih naroda prenosi da su stvorenja uzvišenoga Boga oduvijek ovako oslovljavala. Sedmo, niko se ne usuđuje sebi nadjeti ovo ime. Osmo, ono se uči prije svakoga posla u kojemu se želi bereket, i kada se daje zakletva. Deveto, svi znaju za ovo Ime, nijedan od drevnih niti od suvremenih naroda ga ne negira. Deseto, kada se ono podigne sa Zemlje, nastupit će Sudnji dan. Imenica “Allah”, sastoji se iz pet slova, svako od njih predstavlja jedno svojstvo uzvišenoga Gospodara. Prvo slovo u Imenu jeste elif (أ). Kako se prenosi, elif simbolizira Božije svojstvo jedinosti (ehadijjet) – samo On jeste, sve drugo ovisi isključivo o Njemu. Stoga je, kako se prenosi, elif u Imenu “Allah” izdvojen, kao što je dragi Bog uvijek uzvišeni, uvijek iznad, svega drugoga. Svojstvo ehadijjeta prvo je manifestirano svojstvo Bīti. Drugo slovo u Imenu jeste lām (ل). Slijedi odmah nakon elifa, i, kroz vezu s elifom, Imenu ističe poštovanje, veličanstvenost (dželāl). Za ovo svojstvo dželāl kaže se da predstavlja najuzvišenije manifestiranje Bīti. U jednome hadisi-kudsiju se veli: Veličanstvenost (‘azama) je Moj ogrtač, a uzvisitost (kibrijā’) Moj je plašt. (hadisi kudsi govor uzvišenoga Allaha koji nam je također prenijeo hazreti Pejgamber, alejhisselam, ali koji nema status Kur’ana već predstavlja Poslanikovo prepričavanje Allahovoga govora, prenosi Hennad, a bilježi Ebu Davud) Stoga se kaže da svojstvo Božije veličanstvenosti (dželāl) prethodi u općemu manifestiranju svojstvu Božije ljepote (džemāl). Oba svojstva smatraju su najuzvišenijim manifestiranjima, pojavljivanjima, tragova Božijega postojanja i djelovanja. Treće slovo u Imenu jeste ponovno lām (ل), odnosno drugi lām u Imenu. Izravno je vezan za prvi lām, pa se kaže kao da je riječ o istoj stvari, samo drugačije iskazanoj. Stoga ovo slovo simbolizira Božije svojstvo ljepote (džemāl). Ta dva svojstva, dželāl i džemāl, djeluju na način, da se njihovo spoljno manifestiranje, otkrivanje stvorenjima, naziva ljepota veličanstvenosti (džemālul-dželāl), a unutarnje, skriveno, manifestiranje predstavlja ustvari veličanstvenost ljepote (dželālul-džemāl). Žele li se ova dva svojstva razlikovati u imenu a na jednostavan način, za svojstvo veličanstvenosti ljepote kaže se samo dželāl, a za svojstvo ljepote veličanstvenosti kaže se apsolutna ljepota (el-džemālul mutlak). Svojstva dželāla i džemāla manifestiraju se kao što se pojavljuje Sunce nakon zore. I zora i suton predstavljaju pojavljivanje Sunca, samo u različitim vremenima, na različite načine, baš kao što se ova dva svojstva pojavljuju na srcu čovjeka pa ih čovjek osjeća različito mada zna da su oba trag Božije savršenosti i ljepote. Četvrto slovo u Imenu jeste elif (ا), koje se izgovara ali se ne piše. Ovaj harf predstavlja svojstvo potpunosti (kemāl), jer čovjek želeći postići potpunost, ne može reći da ga je dosegao, budući je potpunost nešto što se stalno stječe a nikako ne može biti okončan, završen, proces. Zato se kaže da istinska potpunost, nepogrješivost, pripada isključivo Allahu (el-kemālu lillāhi vahdeh). Konačno, peto slovo u Imenu jeste he (ه) koje predstavlja svojstvo onstva (huvijja), svojstvo neprisutnosti Božije Bīti u stvorenome svijetu, iako je uzvišeni Allah Svojim djelovanjem u svijetu prisutan. Na to se, između ostaloga, aludira kur’anskim ajetima: Reci: “On (Hū) Allah, Jedan (Ehad) je.” (Ihlās, 1.) On, misli se na Božiju Bīt, koju niko ne poznaje, koja se ne pojavljuje, a Allah, misli se na Božije djelovanje u svijetu, na Božiju prisutnost (hadret). Nastojeći se uzvišenome Allahu što više približiti kroz djelovanje Božijega Imena “Allah”, čovjek se za ovo Ime vezuje kroz stalnu želju da u sebi objedini sve najljepše, sva najpohvalnija svojstva duše koja predstavljaju odraz djelovanja ovoga Imena, budući da, kako smo već rekli, Ime Allah označava okupljanje svih drugih Lijepih imena, svojstava i osobina. U tesavvufu postoje dva različita mišljenja, da li čovjek može svoju dušu okititi odrazom svojstva Božijega Imena “Allah”. Jedan dio mutesavvifa kaže da ne može, da se čovjek može okiti odrazom svojstva svakoga Božijega Imena, osim Imena “Allah”. S druge strane, hazreti šejhul ekber Ibn Arebi izričito kaže da onaj ko smatra da se čovjek ne može okititi odrazom svojstva ovoga Božijega Imena, taj u startu sâm sebi priječi to kićenje. Kićenje odrazom svojstva jednoga od Božijih Imenâ znači sticanje (iktisāb) određenih pohvalnih svojstava (nu‘ūt). Zadobiti pohvalna svojstva kroz djelovanje svojstava Imena “Allah”, znači okititi se (tehalluk) nebrojeno mnogim pohvalnim osobinama, od kojih su mnoge nepoznate stvorenjima. Mnogi ljudi, makar bili veoma pobožni, nisu u stanju prepoznati veoma tanahne razlike između pojedinih svojstava, naročito u slučaju kićenja djelovanjem svojstava Božijega Imena “Allah”, budući da ovo Ime objedinjuje hama baš sva svojstva (sifāt). Stoga i kićenje odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” znači stalan napor ka stjecanju, ne samo iz razloga što je svako svojstvo svakoga Božijega Imena neizmjerno bremenito (bogato) za čovjekovu dušu, već što se sve te dubine prilikom kićenja kroz djelovanje Božijega Imena “Allah” uvećavaju shodno odnosu: bremenitost svakoga svojstva puta svako svojstvo svakoga Imena. Ozbiljenje prelamanja djelovanja svojstava Božijega Imena “Allah” u čovjekovoj duši (tehakkuk) predstavlja jednu neopisivu sposobnost (isti‘dād) predočenja osjećaja podnošenja Božijega izravnoga pogledanja (nazar) u čovjekovu dušu. Istinsko svjedočenje djelovanja Božijega Imena “Allah” na čovjekovu dušu ogleda se u tome da ta osoba u svemu prvo razmišlja o Allahu pa onda o konkretnoj stvari. Šejh Tustari veli da se za krv istinskoga vjernika, sufije, kaže da je beznačajna, a njegov imetak da je svakom dozvoljen, jer osoba koja se kiti odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” svoju dušu konstantno uljepšava pohvalnim osobinama, jednom za drugom, pa se prema svakome stvorenju ophodi na najljepši mogući način. U svemu polazi od propisa Šerijata. Prenosi se da je hazreti Ebu Hasan Nūrī sedam dana stajao na jednome mjestu, ništa ne jedući, ništa ne pijući i ne spavajući. Samo je izgovarao: “Allah, Allah!” Njegovi bližnji javili su hazreti Džunejdu Bagdadiju šta se događa. Na to hazreti Džunejd reče: “Da li pazi na namaze ili ne?” “Pazi, klanja samo farze”, odgovoriše mu. Hazreti Džunejd reče: “Elhamdulillah, hvala Allahu koji je šejtanu zapriječio pute!” Nakon izvjesnoga vremena, šejh Bagdadi reče: “Ustanite, idemo ga posjetiti, pa ili ćemo se mi okoristiti od njega, ili će se on okoristiti od nas.” Kada je stigao, hazreti Džunejd upita: “Ebu Hasane, šta ti je?” Nuri odgovori: “Izgovaram ‘Allah, Allah’, i sve mi je draže.” Hazreti Džunejd mu kaza: “Pazi dobro. Da li izgovaraš ‘Allah’ sa Allahom ili tek govoreći? Ako kažeš da to izgovaraš sa Allahom, pa nisi Mu ti ‘govornik’. A ako to tek tako izgovaraš, pa onda si svjestan, priseban si. Pa gdje je tu veleh (klonulost srca pred Božijim ljepotama) ili hajra (zbunjenost uslijed silnoga manifestiranja Božijih Imena)?” Ebu Hasan odgovori: “Predivan si ti odgajatelj.” Potom se umiri i vrati u uobičajeno stanje. Kićenje odrazima djelovanja Božijega Imena “Allah” stalan je i nepredvidljiv proces, niko se ne može u njemu ustaliti. Stoga je i hazreti imam Džunejd nakon nekoga vremena reagirao jer je zadatak učitelja pravilno usmjeriti učenikov razvoj, kako bi ga sačuvao od oholosti koja nastaje kada osoba srčane osjećaje djelovanja nekoga od Božijih Imena počinje odavati po šablonu, racionalno. Tako je druge prilike, kada je hazreti Šibli sjedio u društvu s imamom Džunejdom i krenuo uzvikivati naglas Božije Ime “Allah”, hazreti Džunejd rekao: “Haram ti je.” Svi se začudiše, kako će spominjanje Božijega imena biti haram. Znajući za stanje (hal) hazreti Šiblija, te da je vrijeme da “krene dalje” s kićenjem odraza djelovanja Božijega Imena “Allah”, hazreti Džunejd Bagdadi objasni: “Ako nisi sa Allahom već s nama, a govoriš o Allahu, znaš da je spominjanje nekoga u njegovome odsustvu ustvari ogovaranje (gibet), a ono je zabranjeno (haram). A ako si s nama a spominješ tek tako Ime uzvišenoga Allaha, onda to znači nepoštivanje svetosti, a što je također haram.” Nakit čovjekova srca kojega oformljuje djelovanje Božijega Imena “Allah”, ogleda se u potpunoj utopljenosti čovjekovoga srca i himmeta (duhovne energije) u razmišljanja o uzvišenome Allahu. Tako čovjek ne vidi nikoga osim Njega, ne okreće se ni za kim osim za Njim, njegovi i strah i nada vezani su samo za Njega. U jednoj izreci se kaže: “Najtačnija rečenica koju je izgovorio neki pjesnik jeste ona Lubejdova: ‘Zar nije stvar svaka u kojoj nema razmišljanja o Allahu neispravna?’ ” U Kur’anu trideset i tri ajeta počinju s Božijim Imenom “Allah”, i, kako kaže rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud, objedinjuju sve potrebe stvorenja. Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže: “Ko ovo Ime uči stotinu puta na dan, sigurno će preko ovoga Imena izaći na kemal.” Rahmetli doktor Abdul Halim još dodaje: “Kaže se da ko prouči ovo Ime hiljadu puta, izgovarajući ‘jā Allah jā Hū’, dat će mu se potpunost ubjeđenja (kemālul jekīn), a to znači ustaljenje imana i spoznaje u srcu. A dragi Allah najbolje zna.”

08.03.2012.

Osmi mart - simbol poniženja

Osmi mart je simbol koji posebno ističe dvije poruke: - Podsjećanje na trenutak kada je žena postala ravnopravna sa muškarcima; i - iskazivanje posebne pažnje ženama u tom danu. Pogledamo li kako se sprovodi prva poruka, primjetit ćemo slijedeće stvari: Nisu uspjeli postići ravnopravnost u fizičkom smislu, odnosno u ravnopravnom obavljanju najtežih fizičkih poslova, u većini slučajeva za isti posao žena dobija manju naknadu od muškarca. Izveli su je (ženu) na ulicu da ne bi odgajala djecu i tako joj umanjili osjećaj materinstva, ali joj to nisu nadomjestili osjećajem očinstva. Obnažili su je za reklamiranje auta, motora, traktora i sl., ali je nisu zaštitili od nasrtljivih natpisa: "Prodaje se traktor, ali ne i žena." Zašto su sve to uradili? 1. Da pokažu muslimanima kako je njihova žena ravnopravna, slobodna, sretna a muslimanka nije. Efekat koji tim žele postići jeste da se muslimani postide svoje vjere, i napuste je, te tako prestanu biti oni koji se zalažu za sprovođenje Allahovih propisa na zemlji, da bi na kraju ostalo samo nevjerstvo koje pruža ljudskoj strasti da radi šta želi. 2. Da natjeraju ženu da zarađuje, jer im sebičnost ne dozvoljava da je izdržavaju. Nevjernici smatraju da opskrbu daju oni, a ne Allah dž.š., pa zato traže od žena da, osim u kući, rade i na poslu, radi više primanja. Ako im pak žena ne radi (nije zaposlena), stalno joj prebacuju kao je hrane i lupaju pesnicom o sto kao da one prema njima ne izvršavaju nikakve obaveze. 3. Da bi na svojim radnim mjestima, dolazeći u kontakt sa puno žena, lakše došli u situaciju da učine blud. Druga poruka simbolike osmog marta jeste iskazivanje pažnje prema ženama. Ako se ta pažljivost malo prostudira otkrivaju se nove stvari. Ovo je vaš dan; što znači da u druge dane ne traži ovakvu pažnju. Pažnja nije usmjerena samo prema vlastitoj supruzi, nego i prema tuđim, pa je čestitanje praznika prilika da se kroz zagrljaj, poklon, poljubac i sl. prenesu razne poruke zavođenja. Nije čudno što žene nevjernice (nemuslimanke) ne shvataju ovu lakrdiju koju im vješaju o vrat. One neće da znaju za mnogo važnije. Neće da znaju za Allaha svemoćnog i Njegove propise onako kako treba. Na kraju, takvim se sav taj cirkus osmog marta i dopada. Ali šta je sa ženom vjernicom? Je li ona svjesna da čestitanjem i primanjem čestitki tog dana, iskazuje time svoju saglasnost da Allahove dž.š. propise oko praznika treba zamijeniti ljudskim?!! Da li je svjesna da takva saglasnost onoga koji je iskazuje čini griješnikom kome prijeti Allahova kazna? Nije znala!? Zato im se mora objasniti važnost izučavanja Allahove vjere. Prvo se uči kako se spasiti kazne, a potom se sprovodi naučeno. Ali strah od Allaha nije jedini (iako je glavni) razlog da žena prihvati islam, a odrekne se svega drugog. Islam joj nudi prava i pažnju bolju od svih drugih sistema. Prava žena Njena prava su: - u imetku - muž je dužan da je izdržava, a ona od svog imetka nije obavezna trošiti na porodicu, makar bila bogatija od muža; - u obrazovanju - mora joj se omogućiti naobrazba u kući, mesdžidu i fakultetima uz šerijatske uslove; - u radu - dozvoljen joj je u okviru islamskih propisa, te da ne bude prekomjeran kako bi imala snage i za obaveze prema porodici; - u časti - ako je neko potvara za nepristojnost, a nema svjedoke bit će kažnjen od šerijatskog suda; - u intimnom životu - ima pravo na igru sa mužem pred odnos da ne bi ostala bez zadovoljstva; - kao djevojka ima pravo da prihvati ili odbije prosca; - kao hudovica može se ponovo udati i u zdravoj vjerničkoj sredini niko je neće osuditi zbog toga; - u neposlušnosti mužu ne može biti grubo kažnjena, može biti udarena ali ne po licu, niti da poteče krv, niti da ostanu posljedice; - u nepravdi muža - ako je muž griješnik (npr. pijan) pa je maltretira, reagovat će šerijatski sud; - u ljubavi i pažnji - pa je Allahov Poslanik s.a.v.s. je čak na samrti ponovo naglasio blago postupanje sa ženama. Zaista je islam od Allaha naređen. Ali ako ženi o islamu budu govorili neprijatelji islama, ili neznalice, izgubit će vjeru i tugovati što joj niko nije čestitao osmi mart. Imajmo na umu da su nevjernici ljudi krajnosti. Oni nikada neće ponuditi ženi osim jedno od dva zla: - Pretvarenje finoćom dok je ne iskoriste, i tako skoro potpuno ponize, kako rade lukavi; - Obožavanje njenog tijela, pa se ona uzoholi, kako to rade sumaniti; a oboje, i oholost i poneženost, vode u vatru (prvo radi grijeha i okretanja od islamskih propisa, a drugo zato što Allah mrzi ohole). Zato drage vjernice prihvatite se islama, i odreknite se oponašanja nevjernika. Budite poslušne muževima i tražite od njih da budu prema vama pravedni pažljivi. Kako je bio pažljiv čuveni halifa i snažni vojskovođa Omer bin Abdu-l-Aziz. Onoj koja je bila kod njega, rekao je da ga rashlađuje lepezom, pa je tako zaspao. Probudivši se ugledao je nju kako spava, pa je onda on nju počeo lepezom rasterećivati vrućine. Kada se probudila, začuđeno je pitala kako to? "Pa zar ti nemaš dušu kao i ja, zar nemamo iste potrebe?!" - odgovorio je tadašnji vladar muslimana.

06.03.2012.

El-Vehhab – Onaj koji mnogo poklanja

Ponekad neke stvari koje nam se dogode u životu ne znamo pravilno tumačiti. Možda smo iznenada izgubili sav novac, a prva misao nam je bila: ''Čime sam ovo zaslužio? Bio sam dobar musliman, trudio sam se činiti dobro, zašto me Allah kažnjava?'' A kada nam se desi nešto lijepo, naše reakcije se kreću od ''elhamdulillah!'' do ''samo sam imao sreću''. Naše reakcije govore mnogo o nama, o našem znanju, o našoj vezi sa Allahom, dž.š. Kada naš najbolji prijatelj uradi nešto, mi znamo kako interpretirati njegovu reakciju. Znamo, jer ga poznajemo. Nažalost, o Allahu ne znamo ni blizu koliko znamo o najboljem prijatelju, iako nam je Allah bliži od žile kucavice na vratu, i iako nas ona poziva da ga zovemo Njegovim imenima: ''Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima.'' (Prijevod značenja El-Araf, 180.) Ali, kako ćemo Ga zvati Njegovim imenima ako ih ne znamo i ne razumijemo? Naša je dužnost da naučimo Allahova imena kako bismo Ga kroz Njegova imena mogli upoznati i slaviti kako Mu dolikuje, te kako bismo bolje razumjeli ovaj svijet. Jedan učenjak je rekao: ''Komande je lahko slijediti ako poznajemo onoga ko komanduje.'' El-Vehhab Sjetite se kad ste posljednji put dobili poklon od nekoga, kako ste se osjećali? Osjećali ste radost, ljubav, osjećali ste da osobi koja vam je poklonila poklon predstavljate nešto posebno, a ponekad ste osjećali i stid jer ste osjećali da ne zaslužujete poklon. Jedno od Allahovih lijepih imena jeste El-Vehhab. Korijen ove riječi je ''hiba'', što znači poklon. Zbog toga što je Allah El-Vehhab, to znači da nam On poklanja stalno, a ne jednom ili dvaput. Allah kaže u Kur'anu: ''Zar su u njih riznice milosti Gospodara tvoga, Silnoga i Darežljivog?'' (Prijevod značenja Sad, 9.) Veza između poklona i ljubavi Upitajmo se kome poklanjamo poklone? Generalno, ljudi poklanjaju poklone onome o kome misle i koga vole. Također, ponekad poklonom želimo postići da nas neko zavoli. Razmislimo šta znači kada nam Allah nešto pokloni. Neko može pomisliti: ''Ali, ja sam daleko od Allaha. Zašto bi On meni nešto poklonio?'' Subhanallah, naš Gospodar je veći nego što mi mislimo. On nam poklanja kako bismo znali da imamo Boga koji ne zaboravlja Svoje robove, čak i ako se oni udalje sa Njegovog puta. On nam poklanja poklon kao podsjetnik da Mu se možemo vratiti. Želiš li biti primalac poklona od El-Vehhaba? Svi smo mi primaoci mnogih poklona od Allaha, dž.š. Od šest biliona ljudi na ovom svijetu, On je odabrao da ti budeš dio Muhammedovog, s.a.v.s., ummeta. Samo, to je poklon za koji Mu se ne možemo zahvaliti dovoljno. Ako se sjetimo samo nekih od mnogih Allahovih poklona, onda ćemo osjećati da nas On voli i da smo nešto posebno. Jer svaki poklon, mali i veliki, El-Vehhab je izabrao posebno za tebe. Ukoliko želiš da te El-Vehhab voli i daruje, onda se sjeti da priznaš Njegove poklone i da Mu zahvaljuješ na njima. Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: ''Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.'' (Prijevod značenja Ibrahim, 7.) Što smo više svjesni Allahovih poklona, više nam se povećava ljubav prema Allahu i prepoznajemo koliko smo sretni. Treba napomenuti da smo dužni koristiti Allahove poklone na Njegovom putu i u Njegovo ime. Niko ne voli kad mu se poklon zloupotrijebi . Ako ti je Allah, dž.š., poklonio nešto, koristi to samo na način koji On voli. Ako ne uradimo tako, onda poklon postaje test i iskušenje za koje ćemo odgovarati. Na kraju, poklanjajte i vi. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ''Poklanjajte poklone, to će povećati ljubav među vama.'' (Muslim)

06.03.2012.

Znate li zašto drugovi više ne prikazuju emisiju ’60 minuta’?

Nema više „kultne“ emisije 60 minuta! Projekt koji je pokazao da je ustvari kontraproduktivan i beskoristan. Ne vidim zašto je Goran Bregović zaslužio dvodjelni termin? Čime ga je to zaslužio? Je li to zaboravljeno što je “Brega” ne tako davno govorio? I, kako sad objasniti zašto više ne ide 60 minuta? Ta televizijska emisija dobro je valjala Miloradu Dodiku i Zlatku Lagumdžiji. I naprasno je prestala s emitiranjem kad je trebalo da se kritički osvrće na trenutnu vlast. Ali, NE. Skinuta je. I odjednom se pojavi s Bregovićem, koji hoda po sarajevskom snijegu, jede peticu ćevapa po mjeri… Kao da nema sada jakih i zabrinjavajućih priča i tema: ljudi se ubijaju, samospaljuju, kolju, ljudi skapavaju od gladi, ostaju bez ikakvih prava, u beznađu, besposlici, korupcija i kriminal s novom vlasti koju predvodi SDP nije ništa manja od one prethodne, a 60 minuta ne ide… I onda se pojavi Bregović. Još jedan nonsens u zemlji apsurda… Bregović je malo blaža, umivenija varijanta Vitomira Popovića poznatijeg kao “metak u čelo”… Kako to zaboraviše na 60 minuta….? Ustvari, kako se sve zaboravlja u Sarajevu, a posebno u mediju koji bi trebao biti javni servis građana Federacije BiH, odnosno cijele države. Je li slijedeći na redu u nekoj od specijalnih izdanja naprasno prekinute Šezdesetke, Nemanja Kusturica, poznatiji kao Emir Kusta iz sarajevske raje. Hoće li se Baka i s njim prošetati Čaršijom i Bašeskijinom. Onda potom možemo očekivati i Dr. Neleta Karajlića, i onda se logično postavlja pitanje zašto je jedno stotinu puta reemitiran snimak Dragoljuba Davidovića i to baš u dotičnoj emisiji. Nikakve razlike u Davidovićevoj izvedbi Spremte se, spremte četnici i Bregovićevom učinku u dva djela u specijal izdanju. Sve je to ustvari bio ogroman vjetar u leđa Miloradu Dodiku, koji je zahvaljujući 60 minuta i FTV-u postao nedodirljiv i u očima srpskog puka – junak za sva vremena, poput Supermena iz Joksimovićevog i Merlinovog hita. 60 minuta ne ide, jer ne smiju ni pomisliti da kritiziraju druga predsjednika i njegovu partiju. Kako bi bilo moćno s onim bombastičnim najavama skandalozno i sramotno, odgledati šezdesetominutovski prilog o metli koja je proradila u uzavreloj Krajini…. metli unutar partije koja više nema kontrolu nad Krajinom i svojim igračem Hamdijom Lipovačom. Bilo bi lijepo da je Bakir sučelio sinoć Zorana Milanovića i Zlatka Lagumdžiju, ali nema… To se ne smije. Tragično i blijedo, odnosno izdajnički prema publici. Ali, ovo je zemlja komedije s tragičnim svršetcima. Ovo je nekad Bosna i u njoj Hercegovina bila. Koje je sve manje i manje. Nažalost.

06.03.2012.

Nacionalizam i patriotizam u islamu

U vezi prethodnog izlaganja držimo, da je ovdje podesno i potrebno progovoriti nešto i o ovom pitanju. Gore smo rekli, da su muslimani dužni poklanjati punu pažnju svim pitanjima, koja su od koristi i važnosti za njihov narod. Već tim je nagoviješten pozitivan stav islama prema postavljenom pitanju. Islam je, istina, po svojoj suštini, internacionalna vjera, vjera za sve nacije, učenje i veza, koji prelaze granice nacija i koji nalaze i okupljaju svoje pripadnike, sljedbenike, iz svih naroda svijeta. Tako islam zapravo izgrađuje širu, nadnacionalnu zajednicu, koja bi se mogla nazvat islamski ili Božiji narod, a to znači narod humanosti, pravde i pobožnosti, narod koji nije vezan za neku određenu naciju ili domovinu na zemlji, koji dakle nema svoje ograničene domovine ili nacije jer pripada svim nacijama i njihovim domovinama. Zato se islam ne može poistovječivati ni sa jednom nacijom, naprimjer arapskom, ili kojom drugom; pa se teoretski, ne bi moglo reći, da Arap ili Turčin ne može biti ko nije musliman; ili kod nas, da ne može biti Bošnjak, ko nije također musliman. Istina, islam je unišao u sastav nacionalnh kultura svih islamskih naroda i ostavio svoj jak pečat u njihovom nacionalizmu, tako da se taj pečat ne može iz njih izbrisati. Iz toga što smo rekli, da je islam internacionalan mogao bi neko pomisliti, da je islam ravnodušan i nezainteresovan, kad je riječ o naciji, ili da je čak protivnik nacije i nacionalizma. Bilo je islamskih pisaca, a ima ih i danas, koji su mislili i pisali, da islam briše sve nacionalne oznake i nacionalne posebnosti. Za dokaz tome služe se poznatim riječima Muhammeda alejhisselama, koja je on izrekao prilikom svog posljednjeg hadža, kada je rekao: “Arap nema prednosti nad Nearapom, niti Nearap nad Arapom, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama.” Zna se i to – kažu oni – da je rekao za svog pobožnog i plemenitog savremenika i učenika (sahiba) Selmana, koji je inače bio Perzijanac po narodnosti: “Selman je član moga doma.” – Tako mišljenje bilo bi sasvim pogrešno. Naprotiv, islam ima sasvim određen i pozitivan stav prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju. On samo traži da se taj pojam pravilno i kulturno tumači, da se pri njegovom tumačenju ne čine zablude da se isti ne zloupotrebljava u razne nekulturne svrhe. Naime, ne može niko osporiti činjenicu, da u tumačenju pojma nacionalizma često ima nastranosti, isključivosti i pretjerivanja. To je onda, ako se postavi i usvoji teorija, da je nacionalnost najveća ljudska vrijednost, najveće dobro, koje stoji iznad vjere i etike, dobro kome se mora sve žrtvovati i u čijoj službi treba odobriti i opravdati svaku nepravdu, nasilje i zločin. Kad se, dakle, uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije, kojoj se pridaje značenje samostalnog bića, kao što je činio nacifašizam (Hitler u Njemačkoj, Musolini u Italiji i drugi manji fašistički pokreti po njihovom uzoru), prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je, dakle, nacija sama po sebi uzeta kao vrhunski cilj, krajnji smisao i svrha cjelokupne društvene i kulturne djelatnosti. Takav nacionalizam vodi bezobzirnu, divljački uništavajuću borbu za podčinjavanje drugih nacija i u toj borbi nemilosrdno gazi i uništava sva dobra, pa i živote drugih naroda, a često i svog vlastitog naroda, bilo neposredno ili posredno. To podčinjavanje drugih naroda može biti u vidu otimanja i prisvajanja tuđeg teritorija ili tuđih dobara, kao i u vidu nastojanja da se nekom drugom narodu negira ili uništi njegova kultura, ekonomija, politička ili nacionalna samostalnost u svrhu nametanja svoje kulture, ekonomije i politike, ili čak u svrhu svoje nacionalnosti, apsorbujući dotični narod u sebe. Pri tom je sasvim svejedno, da li se to sve čini javno i otvoreno, ili prikriveno, pod raznim parolama. To je fanatizam u nacionalizmu, fanatizam i pretjerivanje, koji navode na ugnjetavanje drugih i na uništavanje tuđih vrijednosti, dakle na postupke protiv prirodnih prava i dostojanstva čovjeka, što u stvari ponižava i same počinitelje. Nacionalizam u takvom obliku postaje izvor trvenja i mržnje među narodima, a time i izvor zla za sve. Islam ne samo da ne prihvaća tako shvaćen nacionalizam, nego ga izričito i strogo osuđuje. Takav ekstremni nacionalizam u islamskoj literaturi nosi arapski naziv asabijjet ( العصبية ). U jednom hadisu Muhammed alejhisselam kaže: “Ko pogine pod zastavom se zaslijepljenog nacionalizma (asabijjeta) ili pomažući isti, taj je umro barbarskom (neislamskom) smrću”. U drugom jednom hadisu on kaže: “Nije naš, ko propagira isključivi nacionalizam.” ( ليس منا من دعا بعصبية ). To bi u stvari bila mržnja i rasna diskriminacija prema drugim narodima. Islam osuđuje takav isključivi nacionalizam, jer je islam protiv svakog pretjerivanja, isključivosti, netrpeljivosti, a pogotovo protiv svakog ugnjetavanja, nasilja i nepravde, bilo prema svom, bilo prema nekom drugom narodu, iz ma kakvih razloga, ili u ma kakve svrhe. Tako je negiranje ili gaženje tuđeg prava i slobode, naprimjer slobode vjere, savjesti i uvjerenja iz ideoloških razloga i pobuda, osuđeno i nedopustivo po islamskom shvatanju, kao i iz nacionalističkih razloga. Islam je u tome potpuno dosljedan, pa zabranjuje nasilje i onda, kad bi ono bilo u njegovom interesu, nasilje prema drugima u njegovu korist. Poznato je – iako dovoljno nepriznato i u svijetu nezapaženo – veliko kur’ansko načelo: لا اكراه في الدين Nema nasilja u vjeri! (El-Bekare, 256) Nacionalizam, dakle, koji bi bio sam sebi ideal, ideal iznad vjere i etike, nema mjesta u islamu. Naprotiv, on mora biti uređen oplemenjen vjerom i etikom, koje su glavne i vrhunske vrijednosti za čovjeka. U tom smislu imaju se shvatiti i gore navedene Muhammedove, Alejhisselam riječi, što ih je zrekao prilikom svog posljedjeg hadža, kao i one o Selmanu. Njima se u stvari samo odbacuje rasna diskriminacija i nacionalna netrpeljivost. Pravilno pak shvaćen nacionalizam, tj. nacionalizam koji je plemenit, human, zdrav, koji podstiče na pozitivan rad za napredak i slobodu svoga naroda, bez nepravde, nasilja i nanošenja štete drugim narodima, – islam ne osuđuje, nego ga priznaje i cijeni. U uskoj vezi sa nacijom je i pojam domovina, jer je to mjesto, odnosno zemlja, gdje stanuje nacija, ili jedan narod. Islam uvažava naciju kao i domovinu, smatrajući da one predstavljaju stvarnost i vrijednost, koje su ljudima potrebne, da bi sebi osigurali i ostvarili slobodan život, rast i procvat, da bi se mogli osjetiti sigurnim i čvrstim na jednom pogodnom i čvrstom tlu pod nogama. Nacija i domovina treba ljudima da pruže pažnju i mnoga druga dobra u kojima će osjetiti sigurnost i zaštićenost od svačijeg pritiska i nepravde i u kojima će se razviti njihova lična sloboda, smjelost i stvaralačka sposobnost, tako da sa voljom i radošću i sami pružaju pomoć i zaštitu drugima. Domovina i narod, uza sve one vrijednosti i dobra koja treba da nose u sebi i pri sebi, omogućavaju čovjeku pojedincu svestran slobodni razvitak. Otuda je ljubav prema svojoj domovini i naciji po islamu priznata ljudska i važna vjerska vrlina. To je patriotizam, koji islam uvažava i podržava. Musliman treba uvjek da ima pun osjećaj solidarnosti i smisao za iskrenu saradnju sa svojim narodom, na svim poljima općenarodnih interesa. Isto tako, on će u sebi razvijati prirodni i plemeniti ljudski osjećaj ljubavi prema svojoj domovini. Tako će on biti usko povezan sa svojim narodom i potpuno utkan u njeg, naročito u pitanjima njegova života, napretka i sudbine. Na taj način će muslimani svakog naroda izgrađivati svoju vlastitu islamsku stvarnost, u kojoj će biti ugrađene islamske istine i principi, a njihova stvarnost usklađeno ugrađena u opću narodnu stvarnost. Ili, drugim riječima, svaki islamski narod će obrađivati i svojoj javnosti pružati islam u njegovom najbolje opremljenom domaćem izdanju. Koliko je jedan narod duhovno zdrav, svjestan i kulturan, toliko je njegova obrada i primjena jača i bolja. Islam je vjera zdravih duhova i pozitivnih snaga. Zato su zdrave nacije najbolji nosioci i čuvari islama. Duhovno oboljeli, mlitavi, truhli i primitivni narodi slabi su muslimani, pa makar imali najstariju islamsku tradiciju. Zato se u takve narode ne valja ugledati, pa ma ko oni bili, nego na osnovu i prema nivou domaćih duhovnih i moralnih vrijednost dati vlastitu domaću obradu islama. Islam, dakle, treba da bude nacionalna religija svakog islamskog naroda, a da pri tom ne čine ma kakva odstupanja od njegovih principa, njegova duha i njegovih utvrđenih važnijih propisa (feraid). Tako će islamska stvarnost svakog islamskog naroda biti usklađeno ugrađena i u opću islamsku stvarnost u svijetu, kaoi u društvenu stvarnost dotičnog naroda. To sve također spada u njegov nacionalizam i patriotizam. Svaki, dakle, islamski narod treba da ide svojim koracima naprijed na području religiozne kulture, kao i na drugim područjima. U tom pogledu mnogobrojni islamski narodi trebalo bi da se natječu međusobno, koji će razviti veću religioznu kulturu i islamsku prosvjetu, sarađujući pri tome međusobno i pomažući jedni druge. وتعاونوا البرّ والتقوى ولا تعاونوا على الاثم والعدوان Potpomažite se međusobno u dobru i pobožnosti, a nemojte jedni druge pomagati u grijehu i nasilju! (El-Maide, 2); فاستبقوا الخيرات Natječite se u dobrim djelima! (El-Bekare, 148.) Islam je narodna vjera svakog naroda, a muslimani dobri patriote svoje domovine. U skladu sa tim, islam naročito zagovara i preporučuje ljudske i prijateljske odnose sa svojim sugrađanima i drugih vjera ili ideologija. Dobar musliman nema i ne smije imati mržnje prema drugima. On svoju religioznost i postojanost u vjeri ne zasniva na mržnji ni prema kome, nego se ispoljava kao musliman kroz svoje vlastito čvrsto uvjerenje, kroz svoju pobožnost, kroz svoj islamski moral i kroz svoja dobra djela, kao i kroz trpeljivost prema drugima. To je važna značajka i uspjeh islamskog učenja u tom pogledu, što u svoju suštinu ne unosi elemente mržnje i netrpeljivosti prema drugima, niti daje podstreka za proganjanje ma koga zbog njegove ideologije i vjere. To islamu daje prednost mimo mnoge savremene religije, pa i društvene i filozofske ideologije, koje često afirmaciju svoga postojanja, afirmaciju samih sebe polažu na mržnji i proganjanju drugih, kao svoje glavne elemente. Takav pak osnovni, idejni stav islama u ovom delikatnom pitanju važan je uslov građanske solidarnosti i prijateljstva, koji su opet osnov zdrave državne i političke zajednice. To sve predstavlja islamski pogled na patriotizam i nacionalizam koji je, kako vidimo, sasvim jasan, određen i pozitivan. Muslimani vole i treba da vole svoju domovinu i onda, kad je mnogo šta u njoj nesređeno i slabo, kad mnogo šta treba popravljati liječiti i žaliti, kad su dani i život u njoj ledeni i gorki, kad ih, možda, šiba bič nečije nepravde i nasilja. I u takvim prilikama, oni će dobro razlikovati domovinu i svoj narod i dužnu ljubav prema njima, od svih onih loših pojava i postupaka, koji su nemili, nepravedni i bolni. Samu nepravdu, nasilje, kao i lošadjela uopće musliman mrzi i sa odvratnošću na njih gleda žaleći one koji ih čine i radeći, koliko može na njihovom ozdravljenju od takvih bolesti i mana. Poznat je opći islamski pogled na ljudsko društvo, po kome Bog stvori različite narode i plemena, da bi se ljudi, kroz tu različitost, raspoznavali, upoznavali i međusobno sarađivali i pomagali jedni druge. Allah, dž.š., o tom u Kur’anu kaže: …وجعلناكم شعوبًا وقبائلَ لتعارفوا …i razdijelili smo vas na narode i plemena, da se međusobno raspoznajete i upoznajete. (Hudžurat, 12.) U tom smislu su i ajeti (rečenice Kur’ana), u kojima se neki Božiji poslanici nazivaju “braćom” svog nevjernog naroda: والى عادٍ اخاهم هودا… Narodu Ad poslasmo njihovog brata Huda…, – tj. njihovog brata po nacionalnosti. (Hud, 50.) Tako se isto kaže za Božije poslanike Saliha i Šuajba (v. isto sure, 61 i 84). Po islamskom shvatanju nacionalizam i patriotizam nisu nikakve prolazne pojave ili vrijednosti koje će biti preživljene, nego trajne komponente ljudskog života. Mnogi pisci, kad žele navesti dokaz iz islamskog učenja o stavu islama u pitanju patriotizma, navode poznatu izreku, koja se pripisuje Muhamedu alejhisselamu, a koja glasi: حب الوطن من الايمان. “Ljubiti svoju domovinu vjerska je vrlina.” Međutim, iako je smisao ovog hadisa uzet u najboljem pozitivnom tumačenju, ispravan po islamskom učenju, mi se ipak tim hadisom ne možemo služiti kao dokazom jer isti, prema ocjeni kritičara hadisa (muhaddisa), nema vrijednosti, pošto je patvoren (mevdu‘). No, pozitivan stav islama prema patriotizmu ima svoje druge, sigurne dokaze. Iz Kur’ana se razumi, da je borba za svoju slobodu i domovinu, pravedna i krijeposna stvar. U suri El-Bekare, ajet 246, navodi se, kako su sljedbenici jedne ranije vjere prije islama, rekli svom poslaniku (pejgamberu): قالوا وما لنا ألاّ نقاتل في سبيل الله وقد أخرجنا من ديارنا وابنائنا. …Kako i zašto se mi ne bi borili u ime Boga, kad smo protjerani iz svoje domovine i rastavljeni od svoje djece! (El-Bekara, 246.) Kada su poslije, na poziv svog pejgambera da pođu u borbu, i pored gornje zadane riječi – bježali od borbe, Allah im je uputio težak prigovor: فلما كتب عليهم القتالُ تولّوا الاّ قليلا منهم والله عليم بالظالمين Kad im se propisa i stavi u dužnost borba, okrenuše leđa i odustaše od borbe osim malog broja njih, – ali Bog savršeno poznaje sve griješnike. Iz gornjih riječi Kur’ana, kao i iz islamskog učenja uopće, razumi se, da borba za slobodu domovine uvijek uključuje i borbu za slobodu vjere i druga ljudska i građanska prava. Muslimanima je po Kur’anu zabranjeno, da održavaju prijateljstvo i saradnju sa onim ljudima, neprijateljima, koji bi ih progonili i protiv njih se borili zbog njihove vjere islama i koji bi ih istjerali iz njihove domovine. O tom se govori u suri El- Mumtehane, 9: انما ينهاكم الله عن الذين قاتلوكم في الدين واخرجوكم من دياركم وظاهروا على اخراجكم ان تولّوهم ومن يتولّهم فاولئك هم الظالمون Allah vama samo zabranjuje, da uzimate za prijatelje one, koji se protiv vas bore iz vjerskih razloga i koji vas izbacuju iz vaše domovine ili na bilo koji način pomažu to izbacivanje. Oni koji sa takvim održavaju prijateljstvo, griješnici su prema sebi. (El-Mumtehane, 9.) U mnogim hadisima govori se o poginulim borcima za odbranu domovine i ističe se, da ih čeka velika nagrada od Boga, džennet, jer su oni mučenici (šehidi). Tako se u nekim hadisima kaže: من قُتِلَ دون ماله فهو شهيدٌ ومن قتل دون نفسه فهو شهيد ومن قتل دون اخيه فهو شهيد ومن قتل دون جاره فهو شهيد والآمر بالمعروف والناهى عن المنكر فهو شهيد. “Ko pogine u odbrani svog imetka, on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko pogine u odbrani svoga brata, on je šehid; ko pogine braneći svoga susjeda, on je šehid; ko pogine propovijedajući pravu vjeru, istinu i moral, on je šehid.” ومن قُتِلَ دون اهله فهو شهيد. “Ko pogine braneći svoju porodicu, on je šehid.” من مات مرابطًا مات شهيدًا. “Ko umre čuvajući granicu, umro je kao šehid.” من قُتِلَ دون مَظْلمة فهو شهيدٌ. “Ko pogine boreći se protiv bilo kakva nasilja i nepravde, on je šehid.” نعم الميتة ان يموت الرجلُ دون حقّه! “Divna li je smrt, da čovjek umre, braneći svoja prava!” موت الرجل في الغربة شهادة واذا احتضر فرمى ببصره عن عينه وعن يساره فلم ير الاّ غريبًا وذكر اهله وولده وتنفس فله بكلّ نَفَسٍ يتنفّس به يمحو الّهل به الفي الف سيئة. “Smrt u tuđini je jedna vrsta mučeništva, šehadet. Kad takav samrtnik baci pogled desno i lijevo od sebe, pa vidi samo strance, sjeti se svojih i uzdahne, – za svaki taj njegov uzdah i bol Bog će mu dati veliku nagradu.” Gornji hadisi navedeni su prema djelu Kenzul-ummal (v. كنزالعمال في سنن الاقوال والافعال , sv. II, str. 282-284, Hajdarabad, 1312/1894). Značajan je u tom pogledu i hadis, u kom se kaže: خيركم المدافِعُ عن عشيرتِه ما لم يأثم “U najbolje ljude među vama spada i onaj, koji se bori za svoje pleme, rod, – ako u toj borbi ne počini kakav grijeh ili zločin.” Hadis je naveo Ebu Davud u svojoj zbirci Sunen, a od njega je prenio ‘Abdur-reuf El-Munavi, umro 1031/1621, u svojoj zbirci Kunuzu-l-hakaik fi hadisi hajri-l-hala’ik – كنز الحقائق في حديث خير.الخلائق U drugoj verziji taj hadis glasi: خيرُ القومِ المدافِعُ عن قومه ما لم يأثم. “Najbolji čovjek jednog islamskog naroda je onaj čovjek, koji se bori za svoj narod ako pri tom ne zgriješi ili ne počini zločin.” Zna se, da su prvi muslimani, Alejhisselamovi učenici ashabi, koji su napustili svoj grad Mekku i prešli u Medinu poslije te seobe (hidžre) nosili i trpili jako osjećaje čežnje za svojim rodnim gradom. Toga je bilo i kod samog Alejhisselama. Poznati su Bilalovi stihovi, koje je on često ponavljao, a koji su odisali takvom čežnjom: الا ليت شعرى هل ابيتنّ ليلةً بواد وحولى اِذخِرٌ وجليل وهل اردن يومًا مياه مجنّةٍ وهل يبدُوَن لي شامة وطفيل؟! “Želio bih znati, da li ću zaista još ikada zaspati u dolini Mekke, usred mirisnog bilja izhira i dželila; da li ću ikada doći i napiti se vode sa vrela Midženne u blizini Mekke i da li ću ikada ugledati brda kod Mekke, Šame i Tafil?!” Kad je Muhammed alejhisselam primjetio ovaku nostalgiju kod mnogih svojih drugova muhadžira, molio je Boga: اللّهم حبِّبْ الينا المدينةَ كما حَبَّبْت الينا مكةَ. “Bože, učini nam Medinu milom i ugodnom, kao što si nam učinio takvom Mekku!” U islamskoj literaturi ima dosta lijepih misli i sastava o ljubavi prema domovini. Tako jedan arapski pjesnik kaže: بلادى وان جارتْ علىّ عزيزةٌ ولو اَنّنى اعرى بها واجوعُ. “Moja domovina mi je velika i sveta, pa makar mi nekad i nepravdu učinila, makar ja u njoj ponekad trpio golotinju i glad.” To su sve velike misli, kojima se muslimani napajaju u svom patriotizmu. Islam je, dakle, uvijek narodna vjera, a musliman je patriota po učenju svoje vjere. Ako se ne može reći da je dobar nacionalista i patriota jedne zemlje samo dobar musliman, – ono se sigurno može reći da je svaki dobar, svjestan i savjestan musliman uvijek dobar patriota. Ali, uza sve to, on će u isto vrijeme biti i ostati i dobar vjernik. To znači, nikada neće oštetiti svoju domovinu i svoj narod, “za račun” ili “u korist” svoje vjere, niti će oštetiti i poniziti svoju vjeru i svoj ljudski moral “za račun i u korist” domovine i naroda. To je zato, što musliman nikada neće dozvoliti ni prihvatiti dilemu: ili vjera, ili svoj narod i domovina. On zna i svjestan je, da je takva dilema opasna neistina, koju bi mogli podmetnuti i postavljati samo zlonamjerni ljudi, ili oni, koji totalno ne poznaju islam. Do stvarnog sukoba između čovjekove domovine i njegove vjere islama neće i ne može nikada doći, ako stvar svako i svugdje pravilno postavlja. Nacionalizam i patriotizam shvaćeni i tumačeni pravilno i naučno uvijek uključuju slobodan duhovni i vjerski razvitak građana, kao i čuvanja pozitivnih tekovina tradicije uopće. Samo u nečijim neosnovanim nezdravim, konfuznim i tendencioznim mislima, kombinacijama i planovima može se umjetno iskonstruisati i stvarati sukob između domovine jednog muslimana i njegove vjere. No, on takav sukob, kako rekosmo, neće nikada prihvatiti, niti usvojiti takvu dilemu. To znači, ako bi musliman, kao musliman, i njegova vjera islam bili napadnuti i proganjani, otvoreno ili prikriveno, u jednom narodu, – što se može desiti, – onda će on dobro znati i biti svjestan toga, da to nije sukob njegove domovine i njegova naroda sa njegovom vjerom, – nego nasilje i nepravda napadača. U slučaju takvog nepravednog i neopravdanog napada na islamsku zajednicu, islam ili pojedine muslimane, u slučaju gonjenja i pritiska, muslimani će se, razumije se, braniti svim pravnim, zakonskim i moralnim sredstvima – jer je to njihovo prirodno ljudsko, zakonsko i moralno pravo, priznato u svakoj ljudskoj kulturnoj i pravnoj zajednici na svijetu. No ta odbrana neće i ne smije nikada doći u sukob i protuslovlje sa najvažnijim vrednotama i interesima domovine i naroda, sa općenarodnom slobodom i nezavisnosti domovine. Nesporazuma, zategutnosti, raznih sporova i problema može biti u svakom narodu, ali interesi domovine uvijek ostaju i moraju ostati iznad svih ljudskih svakidanjih sporova i problema. Musliman će, dakle, uvijek sebe potvrditi i dokazati da je dobar vjernik i dobar patriota. On zna, da je domovina majka njegova života, opstanka i napretka na ovoj zemlji, a vjera mu je duša svega toga. Za pravilan ljudski i islamski život potrebno je obadvoje. Toga valja da je svjestan svaki musliman. Patriotizam i nacionalizam bosansko-hercegovačkih muslimana Mora se priznati, da je islam povoljno i skladno djelovao na prirođeni patriotizam svih islamskih naroda, pa tako i na patriotizam nas, bosansko-hercegovačkih muslimana. Islam nije uništio ili oslabio zdrave nacionalne osjećaje i osjećaje patriotizma ni kod jednog naroda od svojih sljedbenika. On je samo oplemenio, humanizirao te osjećaje. To je razumljivo i logično, kad se zna, da je, pored svega gore rečenog o nacionalizmu i patriotizmu u islamu, jedno od islamskih gledišta i to, da je Bog stvorio različite narode i plemena, da bi se ljudi, kroz tu različitost, raspoznavali, upoznavali i međusobno sarađivali i pomagali jedni druge. Allah dž.š. o tome u Kur’anu kaže: …I razdijelili smo vas na narode i plemena, da se međusobno raspoznajete i upoznajete. (Hudžurat, 12.) U tom smislu su i ajeti (rečenice Kur’ana), u kojima se neki Božiji poslanici nazivaju “braćom” svog nevjernog naroda: Narodu Ad poslasmo njihova brata Huda…, tj. Njihova brata po nacionalnosti. (Hud, 50) Tako istokaže za Božijeg poslanika Saliha i Šuajba (v. isto sure, 61 i 84). Po islamskom shvatanju nacionalizam i patriotizam nisu nikakve prolazne pojave ili vrijednosti, koje će biti preživljene, nego trajne komponente ljudskog života. Islam je došao u Bosnu, uglavnom, u XV stoljeću. Njega su ovamo donijeli Turci – Osmanlije. Oni su u prvoj polovini toga stoljeća postepeno zauzeli mnoga naša mjesta i krajeva, a godine 1463., pod svojim sultanom Mehmedom II el-Fatihom, zauzeli su glavnu bosansku tvrđavu Jajce, od koga datuma se običnoračuna tursko zauzeće Bosne. Prije dolaska islama u naše krajeve (na oko sedam stoljeća), Bosnu kao i cijeli Balkan, naselila su mnoga slavenska plemena, koja su u talasima seobe naroda, iz svoje pradomovine, oko Visle i Odre, iza Karpata, došla ovamo. Iz tih plemena, vremenom su nastajale manje ili veće grupacije i razvijale se državice i države. Zajednički nazivi većeg broja stanovnika u to vrijeme nastajali su i formirali se prema nazivu jačih rodova i istaknutijih plemena, ili prema nazivu naseljenih mjesta. Tako su, u raznim istorijskim okolnostima i fazama razvitka doseljenih slavenskih plemena, nastali nazivi Srbin, Hrvat, Bosanac ili Bošnjak. Koliko se zna, ime ili naziv Srb, kao etnička oznaka kao naziv za narodnosnu skupinu, javlja se početkom IX stoljeća (822). Naziv Hrvat, javlja se prvobitno kao naziv nekih mjesta u Srednjoj Evropi, a kao naziv narodne zajednice, nastanjene u današnjoj zemlji Hrvatskoj, spominje se također u IX vijeku, samo nešto kasnije (880 godine). Bosna se spominje, po prvi put, u desetom stoljeću. Ona je već u drugoj polovini toga stoljeća zasebno upravno područje (Hronika popa Dukljanina). Kao samostalna i moćna država, ona postoji od Kulina bana (1180-1204). Za vrijeme postojanja te predislamske bosanske države, u njen sastav su vremenom ulazila razna mjesta i krajevi njenog područja. Zemlje, koje su nastanila plemena Južnih Slavena, vremenom su se formirale i razdijelile u zasebna područja, sa određenim granicama, kao zasebni i određeni geografski pojmovi, sa posebnim nazivima. Među tim područjima, za nas je od posebne važnosti područje Bosna i susjedna područja Srbija i Hrvatska. Na svakom od tih područja vremenom su se okupile i nastanile veće i brojne plemenske zajednice, koje su tokom vremena izrasle u velike narodne zajednice, narodnosti, nacije, pa su se tako na njima formirale i zasebne države (Srbija, Hrvatska i Bosna). Svi osnovni elementi i faktori, koji su se našli, bili uslov i podloga za formiranje srpske i hrvatske narodnosne posebnosti i nacije, bili su i našli se i u Bosni: državnost, kultura, jezik i svijest o posebnosti. Kršćanstvo, sa svoje dvije crkve, istočnom i zapadnom – pravoslavljem i katoličanstvom, – imalo je presudan uticaj na okupljanje i grupisanje etničkih zajednica, na stvaranje i razvijanje posebne društvene svijesti, na uređenje i organizaciju vlasti, države, – kao i na odnose među tim državama u centralnim predjelima današnje Jugoslavije*. Pravoslavlje je vršilo svoj uticaj na te procese u istočnim, a katoličanstvo u zapadnim predjelima. Slični faktori i procesi postojali su, bez sumnje, i u Bosni, – kao što malo prije napomenusmo. U Bosni je, pored svega rečenog, postojala čak i posebna Bosanska crkva. To je bilo bogumilstvo, čije su se pristaše zvali bogumili ili patareni. Bogumilstvo je, uglavnom, nastavak pavlićanskog vjerovanja i manihejstva, dviju kršćanskih sekti, koje su klasične službene crkve osudile kao jeres. Zato su bogumilstvo nemilosrdno progonile u srednjem vijeku i pravoslavna i katolička crkva, odnosno kod nas Srbi i Hrvati. Nije isključeno, da je u tom proganjanju Bosanske crkve i Bošnjaka, bilo i drugih momenata i motiva, socijalnih, etničkih, nacionalnih i političkih. Pored svih proganjanja i terora, bosansko stanovništvo je grčevito čuvalo svoju vjeru i svoje običaje. Kroz to, oni su, u stvari, čuvali svoju etničku i duhovnu posebnost, svoju narodnu ličnost. Naime, još mnogo prije dolaska islama u Bosnu, kod njenog stanovništva su se razvile posebne narodne osobenosti.Nije, dakle, pravilno reći da je posebni etnogeni proces slavenskog stanovništa u Bosni, počeo i razvio se islamizacijom toga stanovništva. Islam je u Bosni zatekao posebnu, slavensku državu, poseban slavenski narod, sa njegovom posebnom kulturom, crkvom, pismom i običajima – i nada sve, našao je svijest stanovništva o svojoj posebnosti. Islam, u tom pogledu, nije ništa stvorio u Bosni, – što ranije nije bilo, nego je našao jedno određeno formirano duhovno i etničko stanje, kao i jasnu svijest ljudi o tom stanju. Na to dovoljno jasno ukazuje poznata činjenica ćto su stanovnici predislamske Bosne sebe, u vjerskom pogledu, nazivali “krstjani”, a u nacionalnom (etničkom) pogledu – “dobri Bošnjani” (ili dobri Bošnjaci). Nazivom “krstjani”, – zna se – htjeli su da kažu, da su oni jedini pravi sljedbenici Evanđelja (Indžila) i Isaova učenja, te da se razlikuju u vjerskom pogledu od svih drugih kršćana, koji su, po njihovom shvatanju, skrenuli u zabludu. Nazivom “dobri Bošnjani” oni su htjeli da istaknu i naglase svoju posebnost u etničkom smislu, kao i svoju različitost od drugih slavenskih naroda, koji su ih okružavali, naročito od Srba i Hrvata. U vjerskom pogledu, oni su mnoga poimanja i dogme kršćanstva posebno, na svoj način, shvatali i tumačili prema izvornom Indžilu, pa se tako njihovo vjerovanje i učenje u mnogome razlikovalo od učenja katolićanstva i pravoslavlja. Navodi se, da su odbacivali obožavanja Marije, krst kao bitno znamenje vjere, slike i kipove svetaca, relikvije, zvona i vjerovanje u Isusovo raspeće. Osuđivali su upotrebu alkohola i bili odani asketizmu, jednostavnost i trezvenosti u životu, – uz dobroćudnost i plemenenitost. Tako su u mnogim pitanjima svoga vjerovanja i svoga morala bili slični i bliski muslimanima. Kada su se Bošnjaci kasnije, po dolasku islamskih osvajača u njihovu domovinu, našli u neposrednom dodiru sa islamom, postojale su naročite okolnosti, koje su ih usmjerile u pravcu islamizacije. Prva, i naročito važna okolnost, jest njihovo posebno psihološko stanje, u kome su se oni tada našli, nakon onih strašnih proganjanja, kojima su bili izvrgnuti sa istoka i zapada. Ta proganjanja su išla u svojoj žestini i nemilosrdnosti do istrebljenja i biološkog uništenja. Slaveni, nastanjeni u Bosni, bili su tako potpuno ugroženi, zapravo osuđeni na propast i samiranje u kulturnom i nacionalnom pogledu, – tj. kao “bogumili” i kao Bošnjaci, – dakle baš u onim životnim principima i ljudskim pravima, koja su najsvetija za svakog časnog ponosnog čovjeka. A Bošnjaci su bili i časni i ponosni ljudi. Oni su grčevito čuvali i svoje duhovno blago i svoju etničku osobenost, – svoje bošnjaštvo, – i za te svoje ideale stoljećima su trpili, patili i stradali. Kad je došao, u tako teškim prilikama za njih, strani osvajač, Osmanlija, dao im je slobodu i pružio punu zaštitu baš u vjerskom i nacionalnom pogledu. To je za njih bio veliki događaj, krupna promjena, što nije moglo ostati bez dalekosežnih posljedica u pogledu njihova daljeg duhovnog života i orijentacije. Takav postupak novog osvajača bio je upravo blagi merhem (mehlem) za napaćenu dušu i ranjeno srce progonjenog i svakim mukama i stradanjima izmučenog bosanskog stanovništva. To je onda otvorilo srca toga stanovništva i unijelo u njih povjerenje i raspoloženje prema osvajaču. Iz toga svega nastala je onda jedna atmosfera, u kojoj su Bošnjaci, bez predrasuda i mržnje, otvorena srca i razborito upoznavali, posmatrali i proučavali svoje nove osvajače i njihovu vjeru islam. Kroz takvo proučavanje i posmatranje oni su uvidjeli i dobili dojam, da tolerantni i humani postupak osvajača prema njima zrači iz njihove vjere islama, da je islamsko učenje i vjerovanje zasnovano na razumu i razumskom zaključivanju, da je blisko ljudskoj prirodi i zdravom ljudskom duhu, da u njemu ima sličnosti sa njihovim bogumilskim učenjem u izvjesnim pitanjima, – i da nisu istinite sve one strahote i pogrde, što ih krstaška propaganda širi po Evropi o Osmanlijama i njihovoj vjeri islamu. Iz svega toga njihovog iznenadnog, ali stvarnog iskustva i saznanja, kod njih se prirodno javio osjećaj poštovanja, priznanja, pa i naklonosti prema islamu. Ovo, pored svega rečenog, tim više, što su saznali, da nova vjera potpuno priznaje i toleriše njihovu etničku osobenost, njihovu nacionalnost, koju su oni toliko volili i grčevito branili, pa se, dakle, primanjem nove vjere ne moraju odricati svog nacionalnog imena i porijekla. U nacionalnom pogledu, oni su kroz svu svoju istoriju sačuvali svoju posebnost i svoje ime. Kada su, kroz sve gore navedene okolnosti, odlučili, na osnovu svoje slobodne volje, da prime vjeru islam i da, mjesto svoje dotadanje narodne vjere, bogumilstva, prihvate islam kao svoju narodnu vjeru, oni ni tada, ni poslije toga, (poslije primanja islama), nisu ni pomišljali da mijenjaju svoju nacionalnost. Iako su, primanjem islama, postali sastavni dio islamskog svijeta u vjerskom i kulturnom pogledu, a i političkom kroz više stoljeća, oni su uvijek čuvali i sa ponosom isticali svoje bošnjaštvo. Zato ih nalazimo, gdje se redovno potpisuju “Bošnjak”, kako oni na najvišim položajima, i službama u Osmanlijskom carstvu, tako i oni, koji su se isticali na kulturnom polju, kao učitelji, pisci i pjesnici. U tom su uvijek ostali dosljedni i vjerni svom imenu i muslimani Bosne i oni iz Hercegovine. Svi su se, u nacionalnom pogledu, osjećali i deklarisali Bošnjacima. (Jedan od primjera za to može nam poslužiti potpis, koji nalazimo na jednom starom rukopisu Karađoz-begove biblioteke iz Mostara. Na tom rukopisu, njegov vlasnik od prije dvije stotine godina potpisuje se ovako: Ahmed efendi Mostarac, Bošnjak ( احمد افندى الموستارى البوسنوى ). To sasvim jasno i sigurno potvrđuje činjenicu, da su muslimani Hercegovine bili svjesni svoje bošnjačke nacionalnosti, da “Bošnjak” nije geografski naziv, a da su “Hercegovina” i “Hercegovac” geografski pojmovi, koji označavaju pokrajinu i pripadnost pokrajini. Takvi su bili i ostali široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini kroz svu svoju istoriju, kako u predislamskom periodu, tako i u vrijeme svoje islamske istorije. Oni nikad nisu bili “anacionalni”, nikada “neopredijeljeni”, ili “nacionalno nesvjesni”, – kao što se nikad nisu nazivali Srbi ili Hrvati, – jer su se uvijek osjećali i nazivali Bošnjacima po nacionalnosti, a “krstjani” ili “bogumili”, odnosno kasnije muslimani, po vjeri. U XVIII i XIX vijeku javljaju se u Evropi novi nacionalni pokreti, čiji talasi snažno zapljuskuju sve balkanske zemlje i narode, pa i naše krajeve. Od toga vremena naročito se rasplamsava i srpski i hrvatski nacionalizam, koji dolazi do svog vidnog izražaja u borbi za velike ljudske ideale: za slobodu,samostalnost i ravnopravnost naroda, a protiv ropstva, nepravde i nasilje, protiv potčinjavanja i ugnjetavanja slabijih i nejaćih naroda od strane jačih i moćnijih. To su, zapravo, parole i ideali,koji su bili ispisani na nacionalnim zastavama naše braće Srba i Hrvata iz tih burnih i borbom ispunjenih vremena. Ali kada su ta naša braća, u svom nacionalnom oslobodilačkom hodu i borbi došli do pitanja i granica Bosne, kao da su, nažalost, odmah zaboravili one svete parole i ideale sa svojih nacionalnih zastava. I jedni i drugi su, u tom momentu i u svom nacionalnom zanosu, jednostavno stali na stanovište, da Bosne i Bošnjaka nema, – jer za Srbe postoji samo srpska zemlja i pokrajina Bosna, sa srpskim narodom i srpskom pravoslavnom vjerom, koja je kasnije “silom” potisnula islam; a za mnoge Hrvate nacionaliste Bosna je hrvatska pokrajina, naseljena pravim hrvatskim stanovništvom. Niko od njih nije htio ni da pita ni da čuje, šta o tom kaže i misli sam bosanski narod. Tako je uklonjena i zbrisana sa istorijske pozornice i istorijske karte cijela jedna zemlja i njen narod sa svojom istorijom, tako su pogažene i odbačene sve istorijske činjenice o Bosni i Bošnjacima, i to od strane rođene braće. Dokle može odvesti nacionalna zaslijepljenost, egoizam i nepoštivanje istorijskih fakata, kao ni osnovnih principa demokratije i humanosti, vidi se po tome, što su neki eminentni srpski političari početkom ovog vijeka, još u toku Prvog svjetskog rata, predlagali, da u interesu srbizacije Bosne, treba odmah po završetku rata i uspostave Jugoslavije biološki istrijebiti sve muslimane u Bosni, koji ne prihvate srpsku naciju i krščansku vjeru. To je predlog Stojana Protića u pregovorima sa Hrvatima u Nici 1917. godine. (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1969., str. 64.) Kakav sraman i nečovječan plan za uništenje (genocid) svoje slavenske braće u dvadesetom vijeku, u vrijeme teške borbe za slobodu i prava slavenskih naroda. Dosljedno takvom nečovječnom i satanskom planu je i postupak srpskog četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ovaj pokret izdao direktive svojim naoružanim jedinicama, da se mora uništiti u krvavim pokoljima svo muslimansko stanovništvo u Bosni i Sandžaku. Te direktive su i primjenjene, pa je muslimansko stanovništvo mnogih naših sela i kasaba poubijano od strane četnika. To su opće poznate činjenice, o kojima se nalaze i dokumenti. Slične zamisli o uništenju bosanskih muslimana imaju i mnogi hrvatski ultranacionalisti, samo što su oni ponekad, usljed svojih posebnih okolnosti, za primjenu drukčije taktike i drukčijih metoda. Njihovi izraziti elementi, oličeni u ustaškom pokretu, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili došli na vlast u Hrvatskoj i Bosni pomoću njemačkih okupatora, namjeravali su istrijebiti i uništiti Srbe u Bosni pomoću muslimana, a “onda bi došli na red i muslimani.” Čovjeku se ovdje prirodno nameće pitanje: odakle i zašto takav stav netrpleljivosti prema Bosni i bosanskim muslimanima od strane nekih Srba i Hrvata? Čini se, da neki Srbi i Hrvati, samo zato što su jači i brojniji od nas bosanskih muslimana, misle da imaju pravo i da nas unište i preorijentišu u nacionalnom i vjerskom pogledu, – što je opet uništenje svoje vrste. Čovjeku se i nehotice nameće pomisao, da je to sve možda uskrsavanje ili povampirenje ili bar nastavak one prastare zlokobne odluke o proganjanju Bosne i Bošnjana još iz onih davnih bogumilskih vremena, – samo sada pod drugim imenom i vidom. Psihologija poznaje takve slučajeve, gdje se stari ciljevi, navike i predrasude dugo održavaju i djeluju u sasvim izmijenjenim uslovima, samo pod novim parolama. Primjera tomu ima dosta u raznim istorijskim zbivanjima u svijetu. (Naprimjer, kod nas ranija proganjanja bogumila u Bosni iz vjerskih razloga i vjerske mržnje, i kasnije je proganjanje muslimana Bosne iz “nacionalnih interesa”. Ili, proganjanje i uništavanje nekih muslimanskih zajednica i naroda u Evropi i Aziji, ranije, iz vjerskih razloga”, kasnije iz “viših nacionalnih interesa ili “u ime napretka i progresivnih ciljeva”). Kada je Bosna, u drugoj polovini XIX vijeka (zaključkom Berlinskog kongresa 1878.), izdvojena ispod turske vlasti i predana pod vlast Ausrije, za Bosnu i bosanske muslimane nastala je sasvim nova i vrlo teška situacija. Muslimani su smatrali, da su oni tim događajem najviše pogođeni, i kao muslimani i kao Bošnjaci, pa su austrijskoj okupacionoj vojsci dali svoj poznati otpor. Nema sumnje, da je u novom pritisku austrijske okupacije bilo i prastarih prizvuka progajanja Bosne i Bošnjaka, a i u otporu ovih velikim dijelom progovorilo je, nesvjesno, staro bošnjaštvo. Mlade muslimanske generacije iz Bosne, koje su se sada, u novonstaloj situacji, školovale na našim i drugim evropskim učilištima, došle su u tešku dilemu, pa i zbunjenost, u pogledu svog nacionalnog izjašnjavanja. Oni su kao i drugi naši muslimani, strahovali i zebli od austrijske politike i katolićke crkve za svoju nacionalnu i vjersku budućnost. Srbi su, sa svoje strane, razvijali sve jače svoju nacionalnu propagandu, naročito među bosanskom muslimanskom omladinom, koja se školuje u Beogradu. Usljed toga, usljed austrijske okupacije i usljed političke igre velikih evropskih sila na Balkanu krajem XIX i početkom XX vijeka, mnogi naši omladinci toga vremena smatrali su da se više ne mogu deklarisati kao Bošnjaci i javno ispovijedati svoje bošnjaštvo, – jer za to ne bi našli razumijevanje ni podršku ni kod Srba ni kod Hrvata, a bez takve podrške jačeg brata, čija je nacionalnost priznata u Evropi i u svijetu, strahovali su za svoj biološki opstanak i za očuvanje minimuma svojih prava. Smatrali su da se, u novim vremenima koja dolaze, može opstati samo u sklopu jače nacije, srpske ili hrvatske. Zato su se počeli izjašnjavati jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati. Oni, koji su bili više pod uticajem srpske propagande, koji su se više bojali zapadnjačke i katolićke agresivnosti, a imali više povjerenja u srpsku tolerantnost, usvajali su srpsku nacionalnost i rekli za se i za sve bosanske muslmane, da su oni Srbi. Oni pak, koji su bili više pod uticajem hrvatske propagande imali više povjerenja u hrvatsku i zapadnu kulturu, humanost i demokratiju, a bojali se srpske agresivnosti i nasilja, usvajali su hrvatsku nacionalnost i izjavljivali, da su bosanski muslimani, u nacionalnom pogledu, Hrvati. Uz to, svi oni intelektualci muslimani, – književnici, pisci, javni i društveni radnici i službenici, – koji su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, bili su na razne načine prihvaćeni i podržani od Srba odnosno Hrvata, pa su u takvom svom stavu nalazili i svoj lični uspjeh i prosperitet, za koje su držali da ih ne mogu imati bez podrške srpske odnosno hrvatske sredine. Tako su se, po njihovom mišljenju, opći muslimanski i njihovi lični interesi, potpuno poklapali i našli na istom putu, – što im se činilo kao dobar dokaz ispravnosti njihova puta i stava i što im je bar prividno umirivalo savjest. Dakle, opći i lični oportunizam bili su presudan faktor u nacionalnoj orijentaciji mnogih od njih. Ali, to sve nije moglo, niti može, izmijeniti istorijske činjenice i dobro poznatu stvarnost u pogledu bosanske nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana. Ovo tim prije, što široki narodni slojevi naših muslimana nikad nisu prihvatili gornje konepcije svojih intelektualaca, niti su pošli njihovim putem, nego su na takve svoje intelektualce gledali kao na određenu i odnarođenu djecu, – a u sebi čuvali i nosili duboko osjećanje i svijest o svojoj bosanskoj nacionalnosti, o svom bošnjaštvu. Bosanska nacionalnost nas bosansko-hercegovačkih muslimana ne bi trebalo da uzbuđuje i uznemirava našu braću Srbe i Hrvate, jer za nas naša nacionalna posebnost, naše bošnjaštvo ne znači ni u kom slučaju udaljavanje od našeg slavenskog roda i rođaka uopće, a pogotovo ne udaljavanje ili otuđivanje od naše braće Srba i Hrvata. Naprotiv, mi kroz svoje bošnjaštvo hoćemo da se sve čvršće povežemo sa slavenskim narodima, da svoju sudbinu i budućnost neodvojivo vežemo za sudbinu svoje braće Srba i Hrvata, braneći svi zajednički svoje bitne interese pred svakom opasnošću i svačijim napadom, sarađujući međusobno i gradeći zajednički bolju budućnost kao rođena braća, – ali priznajući i poštujući jedni drugima osnovna ljudska i građanska prava, – u koja prvenstveno spada slobodno nacionalno osjećanje i izražavanje. – Čovjek čovjeku, uopće u ljudskom društvu, kao i brat bratu u porodici, mogu najviše dobra i koristi učiniti mogu se istinski pomagati, ako se međusobno poštuju iako jedni drugima priznaju daju ona prava koja svakom pripadaju. U protivnom slučaju često svi trpe opšu štetu. Duboko je i dalekosećno značenje naše narodne mudrosti, koja kaže: “Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara.” Na toj mudrosti svi se možemo poučiti i treba da se poučimo. I kao što Srbi i Hrvati priznaju međusobno jedni drugima posebnu nacionalnost, izgrađujući međusobno brastvo, jedinstvo i slogu, – tako oni mogu, i jedni i drugi, priznati nama, bosansko-hercegovačkim muslimanima, našu bosansku nacionalnost, pa da nas bude tri brata, koji će se svi međusbno voliti, slagati, poštovati i o zajedničkom dobru raditi. To je mnogo bolje i pametnije nego da na ovom području Jugoslavije* budu samo dva brata (Srbin i Hrvat), koji bi se vječno svađali oko diobe i prisvajanja siromašnih pokućstava trećeg nejakog brata (Bošnjaka). A ako bi se ta braća i složila, da podijele skromno pokućstvo nejakog brata da ga tako unište, onda bi to ipak bila nečasna sloga, grabež, bratoubistvo, – a teško je i zamisliti da braća bratu tako što učin


Noviji postovi | Stariji postovi

Bosnjacki front
<< 12/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031